Ispovijest trudnice: Hejterima s ljubavlju!

Ispovijest trudnice: Hejterima s ljubavlju!
Ilustracija: Index
 
DRAGI moji hejteri, ovaj tjedan sam mislila baš na vas. Dok ste vi vodili svoje teške životne borbe, ja sam sjedila doma i gunđala kako mi je teško. Nisam radila ništa, kao ni ostatak države. Znam da bi guštali u ovakvom scenariju, ali moram vas razočarati... 
 
Imala sam prekrasan i prezaposlen tjedan u kojem nisam stigla misliti na vas. Mislit ćete da sam bezobrazna već na samom početku?
 
Sjetimo se moje prethodne ispovijesti u kojoj sam izrekla svoje osobno mišljenje o majčinstvu, jasno napomenuvši da sada, kao buduća mama imam takva stajališta. Ludovanje hormona i trudnička zatupljenost mogu iskriviti razumna stajališta, ali koliku sam ludost možda izrekla znat ću tek kada rodim i vratim se normalnije stanje uma.
 
Naravno, naišla sam na mnogobrojne osude "savršenih" mama s mudrim komentarima poput zajedljivog: "Vidi se da nisi mama, nemaš pojma!" Reći to nekome tko je rečenicu započeo s pravom na vlastito mišljenje je u krajnju ruku vrlo nepristojno i zločesto. 
 
Upravo ti, ženo, majko, kraljice si zaslužna što sam životu oko sebe posvetila posebnu pažnju ovaj tjedan. Obraćala sam pažnju na stvari koje do sada nisam primjećivala, kao što su - bespotrebna zločestoća ljudi koja nikome ne donosi ništa dobro. Pa sam se zapitala, zašto smo takvi?
 
Što je najtužnije, tu čudnu zločestoću sam uočila sam kod žena. Razlog se možda krije u tome što sam većinu tjedna provela sa ženama, ali kod ono malo muškaraca u mom životu, nisam to primijetila. Možda je muškarcima jednostavno svejedno. Svejedno u smislu da im se ne da gubiti vrijeme, živce i energiju na nešto od čega neće imati nikakve koristi, neće ih usrećiti ni pomoći im u životu. 
 
I po tom pitanju sam oduvijek bila muško. Nisam voljela razgovore o kozmetici, posljednjim modnim trendovima ili klasično tračanje. Više sam voljela pričati o životu i tračati sama sebe mnogo prije nego li bi ijednu ružnu riječ o drugima izrekla. Uostalom, kada možeš prihvatiti svoje pi*darije i dobro im se nasmijati, onda ti je sve ravno. Ako ne možeš, zloba prema drugima ti neće nimalo olakšati tvoje probleme. 
 
I tako sam ja vjerovala da sve žene tako razmišljaju. Do zajedljivosti jedne Bogom dane majke. Naravno, bilo ih je više, ali je ta jedna zaslužna što sam otvorila oči i shvatila koliko svijet može biti dvoličan. Kod kuće ćeš maziti i paziti svoje dijete, a samo minutu kasnije ćeš namjerno nekome reći nešto loše, pa makar i nepoznatoj osobi, s ciljem da ju povrijediš. Muči me samo zašto. Kakvo zadovoljstvo zloća može priuštiti ljudima? 
 
Ljubomora? Sigurna sam da put koji sam prošla i koji još uvijek prolazim 90% zajedljivaca nikada sebi ne bi poželjelo, pa na što onda mogu biti ljubomorni? 
 
Tješi me činjenica da većina ljudi ipak kako se bliži starosti pomalo gubi tu zločestoću. Osmijeh mi se pojavljuje na licu kada se samo sjetim djedice koji je žurno jutro poskočio u tramvaju sa svog sjedala, uzbuđeno skupljajući svoje plave karirane vreće u koje skuplja boce i viknuo : "Gospođo, evo mjesto za vas, sjednite!"
 
Nije rekao da sam mlađa i pokretnija od njega, pa nek stojim, nije počeo kukati kako je život težak, već je sa smiješkom poskočio kako bi meni, koja mu vjerojatno mogu biti i unuka, ustupio mjesto. Naravno da nisam sjela na njegovo mjesto, ali.... Da mi je to mjesto prepustila neka zajedljiva osoba koja je zločesto odmjeravala moj trbuh i pritom mi dala do znanja da me pita samo reda radi, sa zadovoljstvom bih prihvatila mjesto. 
 
Budite dobri da prema vama budu dobri!
 
Nitko ne voli zajedljive babe. Dok ti iskaljuješ svoju potrebu da budeš rospija, ljudi ti se ne dive, već sa žaljenjem pokušavaju zamisliti kako je tek tvojoj obitelji.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara