U UTORAK smo bili na sistematskom pregledu. Kod pedijatrice je ovaj put bilo bolje nego prošli. Nije bilo niti cijepljenja, niti straha. Luka je bio veseo, pjevao je i pričao sve u šesnaest. To je ok jer je sve prošlo u redu. Kilažom smo točno prosječni, a visinom smo nešto viši od prosjeka.

 

Svakom je roditelju to znak za slavlje. Njegova bebica napreduje, raste i igra se, vesela je i bezbrižna – baš kako bi djeca i trebala biti. To i nas roditelje čini da budemo u svojevrsnom balonu sapunice, nesvjesni svega što se događa oko nas i naše djece. I to je isto u redu. Biti roditelj je zaista jedna od najljepših stvari koja mi se dogodila i biram da budem takav u Lukinoj blizini. Malo zanesen, ošamućen srećom, veseo kada je Luka veseo.

 

Međutim, kako to obično biva, izvan tog našeg balona je jedan drugi svijet. Neka dignu ruku svi koji su barem jednom čuli nešto poput “a zašto još ne priča” ili “zašto još nosi pelene”. I znam da vam to ide na živce – jednako kao i meni.

 

Da sam dobio kunu svaki put kada sam čuo jednu od tih rečenica, pa – danas bih sigurno bio bogatiji, barem za jedan jako dobar ručak ili večeru.

 

Ljudi koji su nam bliski, pa čak i ljude koje smo vidjeli jedan put u životu, imaju potrebu da nam daju savjete. I vjerujte mi, prvi sam koji će poslušati dobar savjet. Međutim, znam kako vi, dragi roditelji razmišljate. Znam da sve što se tiče vaše djece znate najbolje. Stalno ste s njima, poznajete ih, kako se ono kaže “u dušu”. I zato od savjeta mislim da je važnije kakav je vaš roditeljski osjećaj. Što vam on govori?

 

 

 

Evo, primjerice, Luka ima dvije godine i tri mjeseca (iliti 27 mjeseci, za one koji još tako računaju;)) i ima ljudi koji svaki put kada ih vidim pitaju – “a zar još nosi pelene”. Pa činjenica da neko dijete ne nosi pelene nije statusni simbol kod djece! Ili sam nešto propustio?

 

Neka djeca prije prohodaju, neka prije prestanu nositi pelene. Ono čemu ja vjerujem je kada mi pedijatrica kaže kako je to što nosi pelene još uvijek normalno. I da, ovo ljeto ćemo ga odviknuti od toga. Međutim, valjda ljudi nemaju potrebe shvatiti da je svatko od nas drukčiji, pa je to tako i s našom djecom.

 

I opet kažem – vi kao roditelji dovoljno ste pametni da procijenite kada djetetu želite nešto pustiti ili ne pustiti. I dalje je bezbrižan dok nosi pelene? Pa neka ih nosi, i ja bi ih nosio da mogu.

 

Ili ovo. Kada smo imali nekih 10 mjeseci, često su nas pitali “a zašto još ne hoda”. Pogotovo jer nikada nije puzao. Valjda je hodanje natjecanje, pa ako dijete prohoda s 8 mjeseci to je znak da je to dijete, što, pobjednik, Supermen? :)

 

Prečesto ljudi djecu gledaju kao natjecatelje. Ljudi oko nas su oko toga više kompetitivni nego mi roditelji. Naravno, ima i nešto kompetitivnijih roditelja :) ali svatko neka gleda sebe, takvo je barem moje razmišljanje. Našoj djeci mi moramo biti oslonac. Kod Luke je ta potreba za hodanjem, bila tako izražena da je počeo puzati tek nakon što je prohodao. I to dan danas radi jako rijetko. Ali zato se već negdje oko 6 mjeseca počeo dizati na noge i polagano koristiti krevet, kauč i ostala pomagala da dođe od točke A do točke B. Nije zato ništa spretniji od druge djece, već je samo bio malo znatiželjniji kao što je sada malo ljeniji.

 

A jednom prilikom kada sam ga tako maloga držao za ruke dok je on nesigurno radio svoje prve korake, do mene je došla starija žena i rekla mi “nemojte to raditi, dijete mora puzati, ovo nije dobro za njegove kukove”. Znate, s kukovima je danas sve u najboljem redu.

 

 

 

Evo još jedne moje “omiljene rečenice”. Stariji su, nažalost često, robovi nekih svojih navika. Koliko vam se puta dogodilo da neka starija žena zna što je najbolje za vaše dijete. Priznajte!

 

Trudim se da prema svima imam poštovanja, no kada je moje dijete u pitanju moj bullshit tolerance je ravan nuli. Mi smo roditelji. Nismo niti najpametniji na svijetu, a nismo niti cijepljeni protiv grešaka koje ćemo činiti, jednako kao što su ih naši roditelji činili s nama. Sada kada smo rekli bolnu istinu, a to je da nitko nije savršen, imajte na umu da se danas živi drugačije nego nekada.

 

Bombardirani smo internetom. Time što naša djeca smiju, a što ne smiju jesti. Kako se trebaju ponašati. Kada je normalno da prestanu nositi pelene, a kada da počnu pričati. I nemojte molim vas reći da su curice takve da najčešće počnu pričati prije dječaka. Jer, taj internet je sigurno u krivo i sva ta istraživanja… Svatko je od nas roditelja napravio toliko “grešaka”, da nisam siguran možemo li uopće ići naprijed. I tako Luka još ne priča, iako (kako kaže pedijatrica) “ne treba nigdje žuriti”. Neke riječi poput “tata” ili “mama” već govori, a trenutno je u fazi oponašanja životinja. Naravno, većinu toga što mu kažemo razumije. Jedino ga nekad nije briga :P.

 

Šalim se, naravno. Bez obzira na to što smo radili (svatko od nas), sve smo radili u najboljoj namjeri. Našu djecu učimo da budu onakvi ljudi kakvi smo i sami ili bolji.

 

Osobno znam da prema Luki nastojim biti onakav kakav bih volio da netko bude prema meni. Da mu budem podrška kada je potrebno. Da mu pokazujem put. Možda ga još uvijek previše puštam da bude dijete. Ne namećem mu zabrane iako mu kažem što je dobro, a što nije. Vidite li nas u parku, vidjet ćete da mu uvijek objašnjavam što smije, a što ne smije raditi. Biti ću smiren. Pokazati mu kako da se ponaša prema drugoj djeci. Da ima razumijevanja.

 

Ništa od toga neću napraviti “na silu”. Svako dijete ima neki svoj put, a neki stariji od nas to znaju zaboraviti. Zato nemojte dopustiti da vam okolina odgaja djecu. Vi ste roditelji i znate što je najbolje za vaše dijete.

 

Također, nema tu uspoređivanja s drugom djecom. Da li se, uostalom, vi uspoređujete s njihovim roditeljima? Naravno da ne. Zato budite svoji, volite svoju djecu više nego što volite sebe. Znam da to već radite i zato vam skidam kapu do poda. I ne, neću vam reći što trebate uraditi sljedeće. Vi to najbolje znate.

 

 

 

Čitamo se sljedeći put.