U NEKIM domovima u Oceanportu, New Jersey, prizor bi vas mogao vratiti u prošlost. Fiksni telefoni pričvršćeni su za zidove, iz radija svira glazba, a za čitanje su dostupni dječji klasici. Petkom navečer, obitelji se okupljaju na kauču i zajedno gledaju serije poput Pune kuće. Iako se čini kao da je 1995. godina, ne radi se samo o nostalgiji. Diljem SAD-a jača pokret roditelja milenijalaca koji svojoj djeci žele pružiti djetinjstvo bez pametnih telefona, ispunjeno bezbrižnom i samostalnom igrom kakvu i sami pamte, piše USA Today.

"Nalazimo se u idealnoj poziciji gdje poznajemo život prije, poznajemo život poslije", kaže Holly Moscatiello, mama milenijalka i osnivačica neprofitne organizacije The Balance Project, koja pomaže djeci uravnotežiti neovisnost i svjesno korištenje tehnologije. "Imali smo priliku vidjeti što se događa ako se ode predaleko. Sada imamo priliku napraviti korak unatrag, i mi ga činimo."

Ovakvu promjenu godinama zagovara i psiholog Jonathan Haidt, koji je u svojoj knjizi Anksiozna generacija pozvao na ograničavanje korištenja pametnih telefona prije 14. godine. Čini se da ga roditelji sada slušaju.

"Naš je mentalitet da ih uhvatimo prije te dobi kada je doista teško povratiti tehnologiju jednom kada je već u dječjim rukama", objašnjava Malsert Liebler, majka dvoje djece koja svaki mjesec sudjeluje u igraonicama bez telefona koje organizira The Balance Project.

Haidt vjeruje da je ova godina prijelomna. "2025. godina, vjerujem, je prekretnica", rekao je za USA Today u intervjuu prošlog mjeseca. "Ovo nije bio samo kratkotrajni hir. Ovo je globalna pobuna, s promjenama zakona i normi diljem svijeta."

Dokaz tomu je i žamor s igrališta u predgrađu New Jerseyja. Djevojčice se njišu na prečkama, dječaci spontano započinju nogometnu utakmicu, a druga skupina djece kredom crta grčke bogove po asfaltu. Ovdje nema ekrana, samo dječja igra i smijeh.

Previše zaštite, premalo slobode

Donedavno, mnogi od ovih roditelja mislili su da je ovisnost njihove djece o pametnim telefonima neizbježna. Podaci Pew Researcha pokazuju da više od polovice roditelja djece mlađe od 12 godina kaže da njihovo dijete koristi pametni telefon, a gotovo polovica tinejdžera priznaje da su stalno online. No, Haidtova knjiga dala im je poticaj da preispitaju takav smjer. Godinama su živjeli u kulturi koja potiče pretjerano zaštitničko roditeljstvo, gdje su od rođenja mogli pratiti svaki djetetov dah i pokret putem pametnih čarapa i monitora.

I dok je pristup djece digitalnom svijetu rastao, njihova sloboda u stvarnom životu drastično se smanjila. Istraživanje je pokazalo da većini djece u dobi od 8 do 12 godina nije dopušteno biti u javnosti bez odrasle osobe, a više od četvrtine ne smije se igrati bez nadzora ni u vlastitom dvorištu.

"Nedostaje mi djetinjstvo kad sam odrastao", kaže Ryan Glubo, otac iz Oceanporta. "Moji bi roditelji samo rekli: ‘U redu, vrati se na večeru.’ I to je bilo to. Izašao bi van, smračilo bi se, i znao si da trebaš doći kući."

Haidt to djelomično pripisuje "moralnoj panici" koja je započela 1980-ih, kada je strah od otmica doveo do manje spontane igre i povjerenja među susjedima. Prazninu su ispunili društveni mediji i videoigre. Ovi roditelji sada svjesno rade na tome da svojoj djeci vrate slobodu, čak i ako im to nije uvijek lako.

"Djeca su mnogo sposobnija nego što mislimo", kaže Natalie Corlett, 37-godišnja majka. "Štitimo ih od svega, a to im ne treba, oni su sposobna ljudska bića."

Fiksni telefoni kao rješenje

S druge strane zemlje, u Seattleu, skupina očeva suočila se s istim problemom. Njihova djeca željela su više neovisnosti, ali im oni nisu bili spremni dati pametne telefone. Jedan od njih, Chet Kittleson, prisjetio se vlastitog djetinjstva i telefona sa spiralnim kabelom te stvorio modernu alternativu: Tin Can, fiksni telefon za djecu bez ekrana.

Uređaj podržava besplatne pozive prema drugim Tin Can telefonima i hitnom broju 911, a roditelji putem aplikacije mogu dodati i druge brojeve. Megan Timmermann iz Seattlea nabavila je Tin Can za svoje kćeri u listopadu 2024. One ga koriste za razgovor s bakama i djedovima, naručivanje pizze, pa čak i za pozivanje susjeda u pomoć kada se nedavno oglasio detektor dima.

"Učite dijete, da, ako im nešto treba, mogu nazvati broj i dobiti to", kaže Kittleson. Telefoni su se brzo proširili po cijeloj zemlji, a za njih su zainteresirane i škole.

Snalaženje u novom priručniku za odgoj

Roditelji koji predvode ove promjene svjesni su da one funkcioniraju samo ako se uključe čitave zajednice i škole. Otac Ryan Glubo kaže da bi najradije čekao do 16. godine da svojoj djeci da telefon, ali brine se da će biti društveno isključeni. "Užasnut sam", priznaje. "Bojim se što će djeca raditi s tim i odgovara li to vrijednostima koje želimo da naša djeca imaju?"

Ipak, razloga za optimizam ima. Sve više saveznih država uvodi pravila o korištenju mobitela u školama, a više od 130.000 roditelja potpisalo je obećanje "Čekaj do 8. razreda", obvezujući se da djeci neće dati pametni telefon barem do kraja osnovne škole.

U međuvremenu, Megan Timmermann počela je svojim kćerima, starim šest i osam godina, dopuštati da same prošeću do obližnje trgovine. Opremi ih s 5 dolara i pošalje ih držeći se za ruke.

"Želim da imaju neovisnost i nedostatak tjeskobe koje smo možda mi imali tada", kaže Timmermann. "Ne znam što će se dogoditi za pet godina, ali želim biti taj idealni nostalgični roditelj." To je, kaže, rizik za koji nije sigurna hoće li se isplatiti, ali je odlučna pokušati.