ELIZABETA i Marija iz 4.a svoju učiteljicu Mihaelu vole, kažu nam, jer je jako dobra, jer im pomaže kada nešto ne znaju, jer utješi djecu koja su tužna... "Mislim da ona voli raditi s djecom i da onda i djeca vole nju. Uvijek je poštena, svakome objasni, najjasnije nam objašnjava gradivo i zato imamo dobre ocjene", govore pak Una i Marija.

Emanuel i Lovro dodaju da je njihova učiteljica draga i uvijek tu za njih kada im nešto treba. Pomaže im s matematikom, prirodom, hrvatskim... "Jako je dobra prema nama i jako nas voli, dobra je u duši, a to znači da voli pomagati drugima. Nije baš stroga, s njom puno učimo. Što više učimo, to smo pametniji", zaključuje pak Rikardo.

Galerija

A kada njezini učenici tako pričaju o njoj, nije ni čudo da je Mihaela Koren iz zagrebačke Osnovne škole Dobriša Cesarić prije nekoliko godina zaslužila jumbo plakate za "najbolju učiteljicu u Zagrebu", postavljene po Branimirovoj, u blizini škole u kojoj radi, o čemu je tada pisao i Index.

Svakome je poslala pismo da ih nauči kako radi pošta

"Bila je to vrlo posebna generacija djece, ambiciozna i puna energije. Roditelji su mi govorili da dobro balansiram s njima, iako sam ja često bila iscrpljena. Stalno sam im govorila da su posebni i jedinstveni, da svatko ima nešto svoje. Roditelji su to prepoznali i odlučili mi to pokazati. Dali su mi vjetar u leđa i potvrdili da sam na dobrom putu", govori nam.

Tituli "najbolje", dodaje, ne teži. Ne želi se, kaže, stalno dokazivati drugima. Važnije joj je dokazati se sebi i svakoga dana truditi se biti bolje učiteljica zbog djece kojima predaje. A koliko male stvari koje radi znače, potvrđuju i učenici.

Pamtit će, kažu, kada ih je povezla kući dok je padala kiša. Pušta ih, dodaju, da se igraju s lutkama na odmoru, svakome u razredu napisala je i pismo kako bi ih naučila kako funkcionira pošta, vodi ih u kino ili kazalište...

U sklopu projekta "Virtograd" organizirala je i predstavu, a u procesu njezinog nastanka svatko je imao svoju ulogu, i to onu koja mu najbolje leži. Dok su jedni bili glumci, drugi su se okušali u ulozi snimatelja i fotografa, treći su pak brinuli o rasvjeti, četvrti o kostimima... a neki su bili - domaćini. Pripremali su grickalice i piće te dočekivali goste.

"Jako sam rano znala da želim biti učiteljica, još u nižim razredima. Čini mi se da sam oduvijek znala da je to poziv, a ne samo zanimanje. Iskustva tijekom života samo su potvrđivala da idem u dobrom smjeru i da trebam slijediti svoje srce. Jer kada nešto radiš srcem i u nečemu uživaš, to prestaje biti samo zanimanje", kazuje nam učiteljica.

"Sve se može naučiti kroz igru"

Prije nego što je postala učiteljica razredne nastave svojim "akačima", bila je nastavnica matematike, ali i učiteljica u produženom boravku. I nakon svega, najposebniji joj je i dalje trenutak kada ulazi u učionicu.

"Uvijek postoji neki adrenalin, leptirići. Apsolutno obožavam ući u razred jer me djeca dočekuju s osmijehom. To nije samo 'dobro jutro' osmijeh, to je iskrena radost. Taj osmijeh moram uzvratiti i to me veseli svako jutro. To ujedno i odredi kakav će mi biti dan. Posebno me veseli sjaj u očima djece kada nauče nešto novo", nadodaje.

Trudi se učiti ih kroz igru i maksimalno im približiti gradivo. "Često ubacujem igru u nastavu - kroz glazbu, ples, pokret, sviranje. Sve se može na taj način može učiti. I matematika, i priroda, i istraživanje svijeta. Kad razmislim, srž moje nastave je igra", pojašnjava.

Posebno joj, ipak, znači kada joj se djeca povjere. "Najviše pamtim trenutke kada dijete ima problem ili neku teškoću i kada skupi hrabrost, dođe i povjeri se. Tada znam da mogu pomoći i to su mi najposebniji trenuci. Osjećam veliku odgovornost prema njima", kazuje.

S druge strane, pamti i zabavne, smiješne trenutke. "Djeca imaju nevjerojatne izjave i zaključke. Nekad mi se čini da mi odrasli previše kompliciramo, a kad to izađe iz dječjih usta, jednostavno je i logično", govori kroz smiješak.

"Nisi bolji ako imaš pet, niti lošiji jer imaš tri"

Iako je danas u društvu "važno" da djeca budu odlikaši i upišu što bolju srednju školu ili fakultet, učiteljica Mihaela Koren poručuje pak da ocjene nisu i ne trebaju biti mjerilo vrijednosti djeteta.

"No, roditelji to često tako doživljavaju. U razredu učim djecu da je ocjena samo pokazatelj koliko je neko gradivo svladano. Ona ne govori koliko netko vrijedi kao osoba. Nisi bolji jer imaš pet, niti si lošiji jer imaš tri", kazuje.

Netko će, dodaje, gradivo pročitati jednom i dobiti pet, a drugi će satima vježbati, raditi domaću zadaću uz pomoć roditelja pa opet dobiti tri. "Tko je uložio više truda? Djeci objašnjavam da talent treba njegovati, ali da je trud jednako vrijedan. Jer kasnije u životu možda neće biti genijalci, ali će imati radne navike i upornost", zaključuje.

A što bi poručila roditeljima? "Da djeca ne moraju biti savršena. Znam da je svakom roditelju njihovo dijete najveća vrijednost i najveće bogatstvo na svijetu, zato treba prepoznati u svom djetetu jače strane i talente te ih njegovati. Ne forsirati da bude najbolja i savršena u svemu", spominje.

Djeci pak poručuje da se igraju, zabavljaju, uče i cijene i uspjehe i neuspjehe, jer ih upravo oni, kada uspiju, čine još ponosnijima i jačima.