Foto: 123rf/Instagram

NETKO nauči na teži, netko na lakši način, netko nikada ne nauči, a netko nema druge nego mora naučiti na primjerima drugih, pa makar oni bili i strogi Jehovini svjedoci. 

"Na pameti su mi dvije priče", napisala je na svom blogu dr. Jen Gunter.

"Jedna je stara priča iz vremena kada sam tek počinjala stažirati za opstetričarku. Priča je to o mladoj ženi, Jehovinoj svjedokinji, koja je za vrijeme poroda doslovno iskrvarila na smrt. Nismo je mogli spasiti. Ja pogotovo, bila sam mlada i neiskusna. Ali nije je mogao spasiti ni najstručniji tim na svijetu, jer je ona tako odlučila. Poznata je njihova teorija da zbog svoje vjere ne smije primiti tuđu krv, to je svima jasno dala do znanja potpisavši dokument, u kojem izričito zabranjuje da joj se unatoč bilo kakvim komplikacijama da tuđa krv. Sjećam se koliko smo bili ogorčeni zbog tog njenog naputka, no nismo mogli učiniti ništa, osim gledati kako juri u neizbježnu smrt", napisala je. 

"Druga je priča isto relativno stara, ali je nedavno opet uzburkala javnost. To je ona priča o majci koja je tužila bolnicu i dobila odštetu od enormnih 16 milijuna dolara zato što je babice nisu htjele poroditi prema njenoj želji. Ljute i ogorčene na rodilju, kojoj je to bio četvrti porod, gotovo da su joj uništile život samo zato što nisu htjele poslušati njenu želju.

A baš je to ono što liječnici moraju naučiti iz jednog i drugog primjera. Tu odluku pacijentice da se bez obzira na sve, do kraja poštuje njena izričita želja, jer liječnici moraju znati da svaki pacijent koji dođe u bolnicu, a punoljetan je, ima pravo na svoje mišljenje, svoje želje i način na koji želi da ga se tretira, čak i ako to s medicinskog stajališta nije korektno.

Da je žena iz prve priče samo rekla "Da" - danas bi bila živa, ali ona je odlučila tako, to je njena odluka i medicinska struka tu nema što za prigovoriti.

Čak i da nam u boks dođe žena koju je potrebno hitno poroditi, ako ona izričito ne želi carski rez,  liječnici ne smiju napraviti ništa što će se kositi s njenom željom, pa iako ishod bio koban.

Postoje predivni liječnici, vrsni stručnjaci, savršene babice, školovane medicinske sestre, odlične bolnice, moderna tehnologija moja može spasiti živote, no liječnici jednostavno moraju znati da su tu radi pacijenta i da se želje pacijenta uvijek moraju staviti na prvo mjesto. To naravno nije slučaj svugdje. Usudila bih se čak reći da nije ni čest slučaj baš zbog doktora koji misle da znaju da najbolje i još gore, da svojim pacijentima ne moraju nužno reći sve detalje vezane uz njihov medicinski problem. I baš tu nastaje problem. Ne samo u rodilištima. Za primjer mogu uzeti svoju majku kojoj sam prije operacije kuka savjetovala što da kaže i što da traži od liječnika, ali ona je kao i većina pacijenta samo slijepo slušala doktora koji ju je operirao i koji je, vjerovali ili ne, operaciju napravio jako loše. Tek nakon svega moja mi je majka priznala da me je trebala poslušati.

Ja sam liječnik i znam o čemu pričam, no problem je što spadam u one rijetke liječnike koji prije svega žele njegovati otvorenu i izravnu komunikaciju sa svojim pacijentima. I ja sam imala slučajeva kada je pacijent izričiti tražio nešto što bi mu moglo ugroziti živo,t no nakon otvorenog razgovora u kojima sam im detaljno objasnila što ih sve čeka, mnogi su se predomisli i pristali da ja, kao stručnjak, napravim sve što je u mojoj moći da spasim njihovo zdravlje. Ne kažem da sam ih uspjela sve razuvjeriti, ne kažem da bih ja uspjela razuvjeriti onu Jehovinu svjedokinju, ne kažem ni da je liječnik uvijek pravu, želim samo reći da ako postoje šanse da se otvorenim razgovorom pacijent bolje uputi u problematiku svog slučaja, mislim da bi bilo puno manje nesretnih slučajeva, odnosno puno više zadovoljnih pacijenata. A to je ono na čemu mnogi doktori ne rade.