Foto: WeHeartIt

NE! UOPĆE nemam osjećaj da sam se još prije 10 dana pržila na suncu i pacala u moru. Nevjerojatno koliko brzo se čovjekov organizam prilagodi na red, rad i disciplinu. Mogu čak reći da sam u većem tjelesnom i mentalnom šoku bila dolaskom u Dalmaciju. Nikako shvatiti da se ne moram u šest sati ustati. Da ne moram baš svaki dan kuhati. Da ako ne želim, ne moram ni pisati. E to mi je zaista bio nekako veći šok. I tako, dok sam se prilagođavala nečemu što je do tada samo zvučalo i izgledalo mrak, napokon sam zaista počela uživati u tom odmoru. Prije odlaska sam se našalila s frendicama na temu odmora: “Ma daj! Uopće se ne veselim baš toliko. Godišnji odmor je čuvanje djece cijeli dan, samo u drugome gradu!”

No prevarila sam se. Osim što sam počela spavati barem sat i pol duže, shvatila sam koliko sam toga u životu svoga djeteta poklonila odgajateljicama, a koliko sam sama za neke stvari zaslužna. Ili možda kriva. Nakon samo tri dana, moje dvoipolgodišnje dijete je postalo privrženije i maznije. Gladio me po licu i vikao: “Daga mama!”

Shvatila sam koliko mu nedostajemo u radnom tjednu. Koliko je sretan kad smo svi zajedno, neopterećeni ičime. Kada se svi stalno smijemo, kada je naš centar svijeta apsolutno cijeli dan. I tako, jedno jutro, pod punom plažnom spremom, krenemo na kupanac. Nađemo mjesto na šljunčanoj plaži i rasprostremo ručnike. Istresem iz velike vrećice dvije kantice, sedam grabljica, četiri lopatice, desetak modlica za pijesak i bager. Namažem maloga s kremom za sunčanje i sjednem kraj njega.

“Tata, dai mi kamion!”, vikne maleni. Zakoniti ga pogleda, ali pažnju mu privuče veliki jedrenjak na pučini.

“Tataaaaa, dai mi kamion, moim te!”, drekne naš dvoipolgodišnjak malo jače, rastežući rečenicu.

“Evo sine, strpi se malo!”, odgovori otac mog djeteta.

“Tavi mi taj kamen u kamion, ebo ti pat matej!”, drekne moj mali ponos, potežući zakonitog za kratke hlačice, dok pogled prisutnih, domaćih turista prži moje lice, a u pozadini cvrčak pere svoju serenadu, pa i on naglo utihne.

“Razgovarat ćemo o ovome doma!”, prosikćem zakonitom, vrteći jutrošnji film u glavi kako slaže konzerve pive u hladnjak, kako jedna pada, začuvši baš tada, nešto tome slično, dok mi se u pozadini vrti rečenica koju bih sada najradije izgovorila – hebem ti, mali mi psuje!

Da, kao male spužve su. Upijaju, pamte, vrate. I tako je pao dogovor da se zaista pokušamo kontrolirati u trenucima ljutnje, frustracije ili zafrkancije. Jer nevjerojatna je percepcija malog djeteta. Točno znaju gdje i kada iskoristiti psovački potencijal.

I zaista. Par dana bez psovki i ono izrečeno bijaše zaboravljeno. Nekoliko dana kasnije, utovarim malenome ručak u prvu zdjelicu koju nađem u sestrinoj kuhinji i sjednem preko puta njega. Njegove spretne ručice sasvim već samostalno jedu i to poprilično uredno. Vidjevši da ne treba pomoć, ustanem i krenem skidati oprano rublje, jednim okom pogledavajući prema njemu. Pažnju mi skrene prekrasan leptir i pogled mi odluta prema nebu za njim. Pomislim na nekoga, koga imam među tim predivnim oblacima, a misli mi prereže oštar uzvik: “Mama! Pi_ko! Mama, pi_ko! Mama pi_ko!”

Donja čeljust mi se objesi, a srce mi počne snažno udarati. Ovo zaista ne znam gdje je čuo i da, imamo veći problem nego što sam mislila. Spustim ga sa stola i dreknem: “Ok, sad je dosta! To je ružno! Govoriš mi ružne riječi i to me i ljuti i žalosna sam. Izvoli sjesti na trosjed pet minuta bez ijedne igračke i biti miran. U kazni si! Razmisli o tome zašto si u kazni!”

Panično počnem razmišljati gdje je čuo nešto ovako, jer ovo nitko od nas zaista nema običaj govoriti. On sjedne na trosjed i krene plakati. Ignorirajući ga, odem na terasu po zdjelicu i na dnu ugledam – doktoricu Pliško. Smrači mi se momentalno.

“Hej mrva, tko je ovo?”, dođem do njega.

“Dotojica Pičko!”, pogleda me očima punim suza.

“Oprosti mi, volim te!”, zagrlim svoje maleno, razmišljajući o tome kako sam ponekad možda previše impulzivna mater i kako će mi se za koji dan i to obiti o glavu. I tako krenem vrtjeti film o tome koliko sam članaka o roditeljstvu unazad nekoliko godina pročitala, obećanja koja sam si dala kako neću raditi neke greške koje sam već radila kao roditelj. I krenem se pitati je li zaista možemo dobro odgojiti svoje dijete ili si samo mažemo oči nekim svojim stavovima o dobrom odgoju. Je li zaista sve polazi iz doma, koliko utjecaja ima okolina kada nemate pod povećalom svoje dijete?

Te večeri je bilo toplo, no kroz oblake je pala tu i tamo koja kap kiše. Šetali smo gradom, pojeli sladoled, trčali između turista i vikali na sav glas. Slikali se u svim pozama ispred povijesnih znamenitosti grada. Zakoniti, moja seka i šogi, nećakinja, naš maleni sinek i ja. Jedno pravo, veselo, obiteljsko veče’. I tako, na kraju šetnje sjednemo na velike, kamene stube, ispred gradskog kazališta. Ugledam njegovo ozareno i sretno lice kako trči prema meni i pružim mu ruke u zagrljaj. Stisne se uz mene, prisloni svoje usne na moje lice i kaže: “Mama, vojim te! Jako te vojim!”

Taj osjećaj, kad ti dijete prvi put kaže da te voli, neopisiv je. Srce ti se u trenu razlomi u tisuću komada i ponovno sastavi od sreće i ponosa. I svakako nešto što vam istoga trena govori da možda ipak niste toliko loš roditelj. Vaše dijete vas voli. Iskreno, baš dječje. I vrlo vjerojatno uopće nije bitno hoće li ponekad reći nešto ružno, jer time pokazuje da je primijetilo vaše emocije i da iskazuje svoje.

Da je bitnije u takvim trenucima biti tu. Reagirati. Objasniti. Da ga prihvaćate u svim njegovim oblicima. Tužnog. Sretnog. Ljutog. Radosnog. I dok tipkam zadnje riječi ovog teksta čujem ključ zakonitog u vratima i glasni uzvik: “Mamaaaaaaa, Buba Bob ide je_ati!!!” Vidi!”. Nadam se da Spužva Bob ide vježbati, no odoh provjeriti za svaki slučaj.

Izvor: Sretnamama.hr