Kako prepoznati da je dijete emocionalno preopterećeno, iako je tiho?
KAD RODITELJI opisuju reaktivno dijete, najčešće govore o buci - vikanju, plakanju, lupanju vratima ili bacanju stvari. Kada dođe do emotivnog ispada, svi u kući to znaju. No, neka od najopterećenije djece jedva ispuste zvuk, a njihova je tišina znak da su preplavljeni emocijama.
Kada se djeca povuku u tišinu, to može biti reakcija na pitanje o lošoj ocjeni, nakon čega dijete samo gleda u pod. Tinejdžer se može osjetiti posramljeno na obiteljskom okupljanju i odjednom prestati razgovarati. Drugi je primjer dijete koje se muči s domaćom zadaćom, odloži olovku, sklopi laptop, prekriži ruke i naizgled odbija nastaviti. Iznutra, ta djeca često pretjerano analiziraju situaciju, sumnjaju u sebe i osjećaju tjeskobu zbog mogućih pogrešaka.
Dodatni problemi nastaju kada odrasli, što je razumljivo, pogrešno protumače ono što vide i pomisle: "Tvrdoglava je. Ignorira me. Nije ga briga." Međutim, to vanjsko, tiho isključivanje često je samo odraz unutarnje emocionalne boli djeteta.
Emocionalna reaktivnost ima više lica
Dječji živčani sustav na osjećaj preopterećenosti može reagirati na nekoliko načina. Neka djeca postaju eksplozivna - glasnija su, brža i fizički aktivnija. Druga se isključe, što se vidi kada se povuku, odbijaju suradnju ili prestanu odgovarati.
Treća se pak "zalede": lice im postane bezizražajno, tijelo nepomično i djeluju gotovo ravnodušno. Ironično, to treće dijete često dobije najmanje podrške jer odrasli pretpostavljaju da se ništa ne događa.
Ova tiša strana reaktivnosti, kao i oni glasni ispadi, jedna je od tema knjige autora teksta, "24 Hours to a Less Reactive Child". Jedna od glavnih teza jest da se roditelji mogu toliko usredotočiti na problematično ponašanje da previde ono što mu je neposredno prethodilo - unutarnji val emocija. Kada je ponašanje gotovo nevidljivo, taj je emocionalni poriv posebno lako propustiti.
Praktični primjeri: Što roditelji mogu reći
Psiholog Jeffrey Bernstein je za Psychology Today izdvojio nekoliko primjera što roditelji mogu reći u situacijama kada se djeca različite dobi emocionalno isključe. U svakom primjeru, roditelji trebaju odgovoriti smireno i pružiti podršku kako bi smanjili djetetovu reaktivnost.
Kod sedmogodišnjeg Joeyja znak problema može biti to što gleda u prazno, ne počinje pisati zadaću i odjednom postaje vrlo tih. Iako se roditelju može činiti da dijete samo odugovlači, rečenice poput: "Samo sjediš. Uzmi olovku", mogu dodatno pojačati pritisak. Bolje je smireno pokazati da primjećujete kako mu je teško: "Čini se da ti je ovo trenutno jako teško. Tu sam ako želiš nacrtati kako se osjećaš ili ako želiš razgovarati o tome."
Kod trinaestogodišnje Belle problem se javlja nakon grupne poruke prijatelja, u kojoj joj govore da je preosjetljiva zbog zadirkivanja koje je doživjela u školi. Ona naglo zašuti i povuče se u sebe. Umjesto da joj roditelj kaže: "Zašto se duriš i radiš dramu? Sigurna sam da će to sutra proći", korisnije je priznati ono što se događa i ostaviti joj prostor: "Vidim da si se povukla. Dat ću ti malo prostora, ali tu sam ako želiš razgovarati."
Sedamnaestogodišnji Abe nakon vijesti da nije primljen u školski nogometni tim govori da mu je "svejedno". U takvoj situaciji nije korisno stvarati pritisak rečenicom: "Očito ti je stalo pa se prestani pretvarati da nije." Bolji pristup je dati mu vremena i otvoriti mogućnost razgovora kasnije: "Ne moraš sada razgovarati o tome. Možemo se vratiti na tu temu kasnije ako misliš da bi ti pomoglo."
Završne misli
Pristup djetetu koje se nosi s unutarnjim nemirom, a izvana djeluje tiho i povučeno, roditeljima može biti vrlo zahtjevan. To, naravno, ne znači da treba tolerirati nepoštovanje, odustati od pravila ili svaki trenutak tišine tumačiti kao emocionalnu krizu.
Važno je najprije pokušati razumjeti što se događa, a tek onda ispravljati ponašanje. Kod emocionalno osjetljive djece blaga znatiželja često je korisnija od kritike, brzih zaključaka i pokušaja da ih se odmah "popravi".
Roditelji obično lako primijete dijete koje burno pokazuje emocije, no teže je prepoznati dijete koje se zatvara u sebe. Upravo takvo dijete, koje u prostoriji stvara najmanje problema, ponekad ulaže najviše napora da se ne slomi.