SVEČANA premijera dugometražnog igranog dječjeg filma "Glavonja" održana je 15. veljače u zagrebačkom CineStar Branimir Mingle Mallu, a zbog velikog interesa publike projekcija je istodobno prikazana u četiri dvorane. Publiku je pozdravila ekipa filma predvođena mladim glumcima Martom Mihanović, Maksom Kleončićem, Markom Spiridonovićem, Martinom Pišlarom i Andrijom Lamotom, uz redateljice Marinu Andree Škop i Vandu Raýmanovú te niz glumaca iz postave.

Film u kina diljem Hrvatske stiže 19. veljače, donoseći pustolovinu o desetogodišnjoj Alisi i njezinu starijem bratu Milanu, koji svijet doživljava drukčije, a u potrazi za nestalim roditeljima pridružuju im se trojica dječaka detektiva.

Galerija

Mi smo razgovarali s glavnim glumcima novog domaćeg dječjeg filma i saznali kako oni gledaju na priču i što bi htjeli da gledatelji ponesu kao pouku nakon filma.

Za početak, upoznat ćemo vas s malim zvijezdama...

Kako biste vi nekome tko još nije čuo za film opisali o čemu je "Glavonja"?

Andrija Lamot:

Za one koji još nisu čuli za film "Glavonja" - radi se o obiteljskom filmu koji je zanimljiv i djeci i njihovim roditeljima. Govori o prijateljstvu, suosjećanju i poštivanju različitosti, a glavni likovi su autistični dječak, njegova sestra i trojica detektiva. Osim što je poučan, film je i jako zabavan jer ima svega, misteriozni nestanak roditelja, hipnoza, krađa dijamanata, borba s nasilnicima...

Marta Mihanović:

"Glavonja" je filmska priča o tome kako se jedna sestra sa svojim prijateljima bori za sudbinu svog brata koji ima autizam jer misli da su joj roditelji mrtvi.

Martin Pišlar:

To je film o Alisi i Milanu koji svijet vidi skroz drugačije. Mi, mali detektivi, uletimo u tu priču jer im moramo pomoći naći roditelje. Na kraju ne rješavamo samo tajne, nego učimo kako zajedno odrasti. Kad prihvatimo Milana kakav je, postajemo nepobjediva ekipa kojoj nitko ne može ništa!

Mark Spiridonović:

"Glavonja" je film o prijateljstvu, hrabrosti i jednoj prekrasnoj ekipi djece. Djevojčica Alisa ima starijeg neurodivergentnog brata Milana zbog kojeg njihovi roditelji odluče da se kao obitelj odsele na selo gdje bi Milan imao više mira. Alisa pritom upoznaje 3 dječaka-detektiva: Petra, Edu i Šimuna s kojima pokušava riješiti misteriozni nestanak svojih roditelja. Mislim da je to dovoljno, kako ne bih previše spoilao film, već bih pustio da ga sami pogledate.

Maks Kleončić:

"Glavonja" je film koji otvara oči djeci i odraslima o svijetu ljudi koji su neurodivergentni.

Sjećate li se prvog trenutka kad ste pročitali scenarij - što vam je tada bilo najčudnije ili najsmješnije?

Andrija Lamot:

Scenarij sam prvi put cijeli pročitao s Anjom (teta glumica koja me prijavila na audiciju) i sjećam se da je rekla da je priča odlična i da je moja uloga detektiva Šimuna kao stvorena za mene. Bio mi je malo čudan lik Milana jer do tada još nisam upoznao niti jednog autističnog dječaka, a razgovori između detektiva su me odmah nasmijali.

Marta Mihanović:

Čudno mi je bilo sve ono što je sad u filmu animirano jer nisam shvaćala da će biti npr. ples mame i tate na žici, a smiješni su mi odmah bili detektivi koji mi pomažu.

Martin Pišlar:

Najsmješnije je bilo kad sam skužio da mi klinci zapravo moramo spasiti odrasle. Scenarij je bio pun akcije, kao da čitaš najbolji strip. Najčudnije mi je bilo to što sam dobio ulogu "ozbiljnog" detektiva, a u stvarnosti ne mogu biti ozbiljan i sve nekako ispadne naopako i smiješno.

Mark Spiridonović:

Najčudnije mi je bilo kada sam pročitao da u filmu moram pokazati simpatije prema Alisi. To mi je baš bio šok jer nisam znao kako bih to odglumio, a da me ne bude sram. 😊

Maks Kleončić:

Kada sam prvi put pročitao scenarij najsmješnije mi je bilo kad sam shvatio da u filmu progovorim samo jednu riječ.

Da morate birati: jeste li vi više Alisa, Milan ili jedan od malih detektiva - i zašto?

Andrija Lamot:

Mislim da svakom od nas glumaca odgovara njegova uloga jer smo išli na puno krugova audicija, pa nas je Marina (redateljica) upoznala i dodijelila uloge s kojima imamo nešto zajedničko. Na primjer, Marta i u filmu i u stvarnosti ima autističnog brata, detektivi i u filmu i u stvarnosti vole igru, istraživanje i misterij...

Marta Mihanović:

Baš Alisa

Mark Spiridonović:

Ja sam ipak više detektiv jer volim misterije, volim istraživati, znatiželjan sam, a najviše volim pomagati drugima.

Maks Kleončić:

Rekao bih da sam najviše Šimun zbog sličnosti u osobinama iako glumim Milana.

Alisa je mala šefica ekipe, ali ima i brata koji svijet vidi drugačije - što ste vi naučili iz tog bratsko-sestrinskog odnosa?

Andrija Lamot:

Iz Milan-Alisa bratsko-sestrinskog odnosa sam naučio da je obitelj najvažnija i da nitko nema savršenog brata/sestru, ali je tvoj i voli te najviše na svijetu i sve bi napravio za tebe.

Marta Mihanović:

U ovom slučaju ja mogu reći da sam Alisu naučila jer ja njen život sa starijim bratom autistom i njegovim napadima svakodnevno živim pa sam dosta pomogla oko svega... bar mislim.

Martin Pišlar:

Naučio sam da sestra ne treba stalno "popravljati" brata ili ga skrivati. Fora je pustiti nekoga da bude svoj, čak i ako ga drugi ne kuže. Kad se njih dvoje drže skupa, to nam je kao neki štit za cijelu ekipu.

Maks Kleončić:

Naučio sam kakav bi bio kao stariji brat jer sam u svojoj obitelji najmlađi.

Maks, kako si se pripremao za ulogu Milana - je li ti netko pomagao da ga što bolje razumiješ?

Maks Kleončić:

Imao sam desetak proba prije snimanja kako bih shvatio i mogao odglumiti Milana.

Što mislite, bi li se Alisa i Milan snašli u vašoj pravoj školi i razredu - ili bi njima svi bili "čudni"?

Andrija Lamot:

U mojoj školi se učiteljice jako brinu kada dođe neki novi učenik da ga svi prihvatimo tako da vjerujem da bi prije dolaska Alise i Milana prošli "predavanje" kako da se ponašamo pa ne bi bilo problema.

Marta Mihanović:

Bili bi isto prihvaćeni.

Martin Pišlar:

Ma Alisa bi postala šefica razreda do velikog odmora, to je zicer. A Milan? On bi vjerojatno mislio da smo mi čudni jer se stalno živciramo oko nekih glupih pravila, dok on jednostavno fura svoju priču i ne zamara se tim glupostima.

Mark Spiridonović:

Mislim da bi se Alisa i Milan uklopili u moj razred bez problema, jer moja ekipa u razredu baš ima razumijevanja i ne misle da su neurodivergentna djeca drugačija od drugih jer i nisu.

Maks Kleončić:

Alisa bi se sigurno snašla, ali Milan bi možda imao problema s ružnim komentarima usmjerenima prema njemu.

Film puno govori o prihvaćanju različitosti i prijateljstvu - je li vam se nakon snimanja promijenio način na koji gledate djecu koja su "drugačija"?

Andrija Lamot:

Totalno, film je zato jako poučan i sva djeca bi ga trebala pogledati da vide kako se ponašati prema drugoj djeci koja su različita odnosno da se treba ponašati prema svoj djeci jednako jer smo zapravo svi mi različiti na svoj način.

Marta Mihanović:

Zbog brata i njegovih prijatelja iz Udruge oduvijek sam dijelila isto mišljenje o njima.

Martin Pišlar:

Skužio sam da djeca s autizmom nisu nimalo čudna, nego samo imaju drugačije radare. Više se ne trudim biti "isti kao svi". Sad znam da su ti drugačiji klinci zapravo najzanimljiviji likovi u svakom razredu.

Mark Spiridonović:

Prije snimanja nešto sam već i znao o neurodivergentnosti jer imam neke prijatelje koji svijet vide i doživljavaju drugačije, ali me ovo iskustvo sa snimanja dodatno naučilo o situacijama koje njima mogu biti uznemirujuće i kako se u tim situacijama treba ponašati prema njima.

Maks Kleončić:

Imao sam prijateljicu u osnovnoj školi koja je imala isto poteškoće pa se moje mišljenje o tome formiralo i prije glume i ostalo je isto nakon.

Što biste poručili klincima koji se možda boje biti "svoji" u razredu jer misle da će im se netko rugati?

Andrija Lamot:

Kada smo svoji, iako ćemo možda imati manje prijatelja, oni će biti pravi, a kada glumatamo da bi nas prihvatili tako stječemo samo lažne prijatelje.

Marta Mihanović:

Samo da nastave biti svoji i da pri tom nikome ne rade zlo.

Martin Pišlar:

Gle, budi svoj i original. Tvoja različitost je supermoć koju ovi što se rugaju ne mogu ni skužiti. To ti je kao unikatni gadget koji nitko drugi nema. Samo nađi svoju ekipu koja te prihvaća i ignoriraj ove dosadne koji se trude biti isti kao svi ostali!

Mark Spiridonović:

Svima bih htio poručiti da budu svoji jer je to jedino ispravno i to neće dovesti do toga da žalimo jer smo se trudili biti drugačiji samo da bi nas netko prihvatio.

Maks Kleončić:

Poručio bih im da se ne brinu jer sigurno neki od njihovih prijatelja su isti kao oni.

U filmu Milan ide u redovnu školu, ali svijet doživljava drugačije. Kako zamišljate savršen razred za njega - što bi učitelji i učenici trebali raditi drukčije nego danas?

Andrija Lamot:

Savršeni razred za Milana bio bi pun praznih papira. Svaki hodnik i stepenice bi bili ispunjeni crtama. Svi učitelji i učenici bi hodali po crtama i svi bi imali kacige, da Milan ne odudara. Svi zidovi bi bili oblijepljeni strunjačama i dok bi Milan dobio napadaj svi bi ga smirivali.

Marta Mihanović:

Razred bi trebao biti mali, ne bi trebalo biti pravih predmeta već sve nešto vezano za likovni, glazbeni, tjelesni...

Martin Pišlar:

Ma ne samo za Milana, i ja bih volio takav razred! Umjesto onih glupih drvenih stolica, stavio bih vreće za sjedenje. Učiteljica te ne bi gnjavila da sjediš mirno, nego bi ti rekla: "Milane, nacrtaj nam to što vidiš!". Više se ne bi tražilo tko je najbolji u matematici, nego tko ima najluđu ideju. Različitost ne bi bila za lošu ocjenu, nego bi to bilo normalno. I da, obavezno duži odmori.

Mark Spiridonović:

Mislim da bi za njega savršen razred bio razred koji ga razumije i da ga prihvaća takvog kakav je. Smatram da profesori također trebaju imati jako puno znanja i razumijevanja za neurodivergetnu djecu kako bi im mogli prilagoditi način podučavanja koji je njima prihvatljivi.

Danas je program u školi takav da je sve dosta brzo i teško za pratiti ako netko drugačije razmišlja i vidi svijet drugačije, pa mislim da bi bilo super da se puno više vremena provodi u prirodi.

Maks Kleončić:

Milan možda ima posebne udžbenike za djecu kao što je on i asistenta s kojim radi sve u vezi škole

Tko bolje razumije djecu koja su drukčija: djeca ili odrasli - i zašto?

Andrija Lamot:

Pa, ja mislim da djeca više razumiju djecu koja su drukčija jer su zaigranija i zapravo djeca ne dijele drugu djecu na normalne i drukčije, to više rade odrasli. Imam primjer. Bio sam kod prijateljice na rođendanu i tamo je bio jedan jako drag dječak koji se baš želio igrati sa mnom. Kasnije su mi roditelji slavljenice rekli da je to dječak s posebnim potrebama, a ja nisam znao ni što to znači, samo znam da nam je bilo zanimljivo igrati se skupa.

Marta Mihanović:

Mislim odrasli jer znaju više o tome.

Martin Pišlar:

Djeca, 100 posto! Odrasli odmah guglaju neke "dijagnoze" i drže nam govore. Nama ne treba priručnik za frendove. Ako je netko drukčiji, to je samo novi level koji trebamo skužiti. Odrasli bi stalno nešto "popravljali", a mi vidimo frenda s kojim je sto puta zabavnije!

Mark Spiridonović:

Iskreno, nisam baš siguran. S jedne strane, mislim da su to djeca jer zbog toga što imaju puno više mašte od odraslih mogu lakše razumjeti Milana, ali s druge strane - siguran sam da odrasli koji su educirani i stručni za rad s takvom djecom, mogu biti puni razumijevanja.

Maks Kleončić:

Rekao bih odrasli jer su oni ozbiljniji i razumiju kako život i svijet funkcioniraju.

Što je veća supermoć: biti odličan u matematici ili znati razumjeti prijatelja koji svijet vidi drukčije?

Andrija Lamot:

Ja bih uvijek izabrao druženje s prijateljima umjesto rješavanja matematike i svoje supermoći bi usmjerio da svako drugačije dijete nađe svoje super prijatelje!

Marta Mihanović:

Ovo drugo.

Martin Pišlar:

Budimo realni Matematika je za kalkulatore. Ali skužiti frenda koji svijet vidi naopako? E, to je level 100 supermoći!

Mark Spiridonović:

Mislim da je veća supermoć razumjeti prijatelja koji gleda svijet drugačije jer smo mi društvena bića i bitno nam je da se družimo međusobno. Na kraju, svi mogu biti odlični i u matematici, ako je budu vježbali.😊