RODITELJI mogu biti duboko nesretni iz niza razloga, od loših partnerskih odnosa i financijskih poteškoća do iscrpljenosti i vlastitih trauma iz djetinjstva. Neovisno o uzroku, odrastanje uz nesretnog roditelja ostavlja dubok trag na djetetu, a posljedice se mogu osjećati cijeli život te utjecati na prijateljske i ljubavne odnose u odrasloj dobi, piše YourTango.

Preosjetljivost na tuđe raspoloženje

Negativnost je socijalno zarazna, a na djecu, koja su u najosjetljivijoj fazi, život s nesretnim roditeljima ima posebno snažan učinak. Loše raspoloženje roditelja djeci ne služi samo kao rani znak da je roditelj ljut ili distanciran, nego i kao povod da potiskuju vlastite osjećaje. Zbog toga se mnogi od njih u odrasloj dobi nose s uvjerenjem da su vjerojatno oni krivi za probleme. Preuzimanje krivnje daje im iluziju kontrole nad situacijom, čak i kada im to izravno šteti. Kada je netko u njihovoj blizini loše volje, osobe s takvom prošlošću to doživljavaju kao neposrednu opasnost koja im aktivira živčani sustav. Na tom se problemu može raditi uz stručnu podršku, ali proces nije jednostavan.

Usmjerenost na to da se svide drugima

Pri upoznavanju novih ljudi, bilo u romantičnom ili prijateljskom kontekstu, odrasla djeca nesretnih roditelja automatski se pitaju sviđaju li se drugoj osobi. Pritom potpuno zaborave razmisliti sviđa li se ta osoba uopće njima. Budući da su uz nesretne roditelje imali osjećaj da moraju stalno dokazivati kako su vrijedni ljubavi i pažnje, taj obrazac prenose u odraslu dob. Djeca instinktivno pokušavaju utjecati na situacije na koje mogu, pa su naučila da se moraju truditi kako bi dobila prihvaćanje koje im je trebalo biti zajamčeno. Zbog toga se i danas pretjerano trude izbjeći odbijanje, često se prilagođavaju tuđim željama i potrebama te pritom žrtvuju vlastite.

Umanjivanje vlastitih problema

Odrastanje u emocionalno nestabilnom okruženju često rezultira razvojem obrambenih mehanizama poput izbjegavanja ili emocionalne otupjelosti. Djeca nesretnih roditelja naviknu da njihove potrebe nisu prioritet pa ih uče ignorirati kako bi se osjećala stabilnije. Vode se logikom da ne mogu biti odbačeni ako ni ne traže bliskost. To stvara krug krivnje i srama s kojim se suočavaju kasnije u životu. Uvjereni da su sami krivi za sve, počinju izbjegavati ne samo sažaljenje nego i iskrenu empatiju, što može voditi u duboku usamljenost.

Stalan osjećaj krivnje

Prema psihoterapeutkinji Kaytee Gillis, mnoga djeca emocionalno nestabilnih roditelja cijeli život osjećaju kroničnu nelagodu i stalno očekuju da će se dogoditi nešto loše. Ne samo da su navikli preuzimati krivnju za tuđe raspoloženje, već osjećaju odgovornost za sve, bez postavljanja granica. Ako im netko ne odgovori na poruku, pretpostavljaju da je veza gotova. Ako propuste sastanak, uvjereni su da će dobiti otkaz. Takvo razmišljanje po principu "sve ili ništa" proizlazi iz dječje potrebe da u kaotičnom okruženju stvore privid kontrole.

Povlačenje pred vlastitim osjećajima

Djecu koju su odgojili emocionalno nestabilni roditelji često i sama postaju odsječena od vlastitih osjećaja. Budući da nikada nisu imali siguran prostor za izražavanje emocija niti su naučili kako ih regulirati, kao odrasli često preslikavaju ponašanje svojih roditelja. Njihove reakcije kreću se od pretjeranih ispada, kada potisnuti osjećaji izbiju na površinu, do potpunog povlačenja kada su ljuti ili posramljeni. Kako je u djetinjstvu nesreća roditelja uvijek bila u centru pažnje, vlastite snažne emocije kod njih izazivaju dodatan osjećaj krivnje, srama i zbunjenosti.

Perfekcionizam kao uvjet za ljubav

Da bi ih nesretni roditelji primijetili, djeca su se često morala iznimno truditi dokazati svoju vrijednost, bilo kroz odlične ocjene, besprijekornu poslušnost ili stalni oprez. To je ujedno značilo i potpuno potiskivanje vlastitih emocionalnih potreba. Preuzimali su ulogu stabilnih i pouzdanih pomagača. U odrasloj dobi ostaje im uvjerenje da su ljubavi vrijedni samo ako su iznimno uspješni ili ako se žrtvuju za druge. To se očituje u vezama, na poslu i u prijateljstvima. Teško podnose pogreške, rijetko pokazuju ranjivost i često osjećaju odgovornost za ishod situacija koje ih se ne tiču, poput tuđih problema ili lošeg raspoloženja.

Strah od tuđe ljutnje

Stalna pitanja poput "Jesi li ljut/a?" ili "Jesam li nešto krivo napravio/la?" lako se mogu protumačiti kao obična nesigurnost. Međutim, korijen takvog opreza često je u djetinjstvu, gdje su im roditelji nametali osjećaj krivnje za vlastito raspoloženje. Zbog toga takve osobe neprestano analiziraju okolinu u potrazi za znakovima ljutnje ili tuge. Ako osjete da je netko uzrujan, odmah mijenjaju ponašanje i najčešće okrivljuju sebe, čak i prije nego što pokušaju procijeniti stvarnu situaciju ili razgovarati s osobom.

Emocionalna otupjelost

Nesretni roditelji često kažnjavaju djecu zbog izražavanja emocija. Čak i dječju sreću i uzbuđenje emocionalno nestabilan roditelj može iskoristiti da se dijete osjeća loše. Paradoksalno, djeca bivaju kažnjena zbog emocija s kojima ih nitko nije naučio nositi se. Zato su rano naučila da je sigurnije potiskivati osjećaje, filtrirati ono što govore i postati emocionalno otupjeli. Taj se obrazac zadržava i u odrasloj dobi. Iako više nema nikoga tko bi im govorio da su njihovi osjećaji pogrešni, naučili su to raditi sami sebi, posve automatski.