Foto: 123rf

NE SAMO da nisam krstila svoju djecu,  već sam i starije dijete zamolila da ne bude tužan jer ne ide na vjeronauk – ne zato što želim da moje dijete pošto poto provodi „(ne)vjeru“ svojih roditelja već zato što mislim da dječja dob i religioznost nemaju previše smislila. I ne, nikada nisam pomislila da sam zbog toga loš čovjek niti loš roditelji, niti da će moje djeca na bilo koji način biti zakinuta samo zato što ne vjeruju u tog jednog Boga kojeg nam nameću. No, to isto tako ne znači da nisam religiozna, da sam ateist, gnostik ili nešto peto. 

To samo znači da mislim da dijete ne može spoznati tu veliku priču zato što je još uvijek premali. Toliko mali da još do kraja ne shvaća ni koncept zrele jabuke koja je nastala od sjemena, a kamoli da shvati koncept kojeg u velikoj većini slučajeva ne razumiju ni odrasli, zreli ljudi. 

Tema je ovo koja postoji u mojoj glavi već jako dugo, a poticaj na pisanje o njoj pronašla sam nedavno na sasvim drugom kraju svijeta – od osobe i mame koja očito razmišlja na sličan način i s kojom dijelim puno zajedničkih teza. Ona je Kimberly Zapata, rođena kao katolkinja, udana za luterana, ali sebe voli nazivati „nevjernicom“ koja vjeruje pomalo u sve religije. 

>>>(Ne)mora li svaki Hrvat ići na vjeronauk?<<<

Prva od njih je činjenica da ne postoji jedan Bog i da je baš ta prva božja zapovijed kršćanstva kamen spoticanja i to toliko veliki da se jednostavno ne može prijeći. Zašto? Zato što je apsolutno ne fer reći da samo zato što smo rođeni na prostoru gdje se njeguje tradicija kršćanstva da smo samim time bolji od drugih, jer da smo primjerice rođeni u Japanu onda bi nam bilo normalno biti primjerice šintoist. Ili smo mogli biti rođeni kao hindusi, kao muslimani ili kao nešto peto. Dakle,  daje  li nam činjenica po kojoj smo rođeni negdje pravo da samim time budemo jedini najbolji i jedini u pravu? Jer tako ne samo da umanjujemo važnost drugih i veličamo sebe, tako ustvari samo potpirujemo ratove. Nije li tako? Jer dok god postoje tolike religije ne postoji niti jedan argument koji će reći da je jedna bolja od druge. 

Ali ja zato vjerujem jednom drugom argumentu – a to je da vjerujem u vjerovanje, ali ne vjerujem u organizaciju zvanu crkva (koje god vjere ta institucija bila) te da vjerujem da djeca nemaju niti će još dugo imati zrelost da sve to shvate. 

I zato niti sam krstila svoju djecu niti sam starije dijete upisala na vjeronauk samo zato što mu želim pružiti mogućnost da sam sebi jednoga dana, kada bude spreman, ako će željeti – stvori sebi temelj svog vlastitog vjerovanja. Do tada želim da bude savršen otvoren prema čovječanstvu, prema svijetu kako bi mogao najbolje spoznati sebe u tom svijetu bez da mu je itko pokušao nametnuti svoje teze o njemu. Ne - toliko volim svoje dijete da mu želim samo najbolje.

Sada dok je dijete želim mu da bude dijete, a kako bude odrastao želim mu da se silno zanima za religiju – da bude i ostane moralan, ljubazan, drag i pošten čovjek koji zna cijeniti različitosti. I do tada neka se upozna i s Bogom i s Alahom i Budom i svim važnim imenima o kojima će učiti tijekom svog odrastanja. I neka onda sam, ako bude želio i kada bude želio uđe dublje u svoju vlastitu religioznost. Pa neka na kraju parade bude i katolički pop, ja ću ga u tome svesrdno podržati jer ću znati da je kao zreo čovjek spoznao da je taj put najbolji za njega. 

No, ne sada – ne sa osam godina. 

I baš kao što je mama „s one strane oceana“ napisala – znam da puno ljudi razmišlja na sličan način, a znam i da religija zapravo baš i nije najbolja tema pogotovo ne u školama s obzirom da se u puno slučajeva dokazalo da su upravo djeca „nevjernici“ (svi oni koji doista ne vjeruju pa do ovakvih poput nas) pokazivali puno više čovječnosti u sebi od vjernika bez obzira koje vjere bili. O tome su rađene brojne studije koje su stvarno pokazale da su djeca nevjernika tolerantnija, dobroćudnija, manje osuđujuća, manje kruta, otvorenija i manje okrutna od djece vjernika. 

>>>Sada je i dokazano: Vjeronauk ne služi ničem dobrom<<<

A baš takvima želim da postanu moja djeca – tolerantnija i otvorenija od djece koja ga već sada osuđujuće gledaju kada im pokuša objasniti da ne ide na vjeronauk jer njegovi vjeruju u više bogova. Pa ga napadaju da pojma nema, da njegova mama pojma nema i kao vrh nedavne izjave da su igračke protiv Boga. 

Tu stajem.