STALNA disciplina i kažnjavanje mogu naštetiti mentalnoj otpornosti djece, no malo "stroge ljubavi" ponekad može biti upravo ono što im treba. Prema terapeutkinji dr. Nicole McGuffin, dobri roditelji uspješnu djecu odgajaju kombinacijom strukture, brige i čvrstih granica.

Iako roditelji 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća nipošto nisu bili savršeni, njihove su odgojne metode, barem prema toj teoriji, stvarale otporniju djecu. Za razliku od današnjih roditelja koji često pretjerano štite djecu i nastoje im ispuniti svaku želju, tada se djecu češće poticalo da se sama snalaze i razvijaju, piše YourTango.

Igra vani kao obaveza

Suočavanje s dosadom važno je za odrastanje jer djecu uči regulaciji emocija, potiče kreativnost i kritičko razmišljanje te im pomaže da bolje upoznaju sebe. Rečenica "samo idi van" možda je djeci koja nisu imala što raditi išla na živce, ali im je davala prijeko potreban prostor da nauče sama raspolagati svojim vremenom.

Bez stalnog roditeljskog nadzora djeca su imala priliku razvijati socijalne vještine s vršnjacima iz susjedstva i učiti procjenjivati različite rizike.

Obitelj ispred prijatelja

Zbog obiteljskih vrijednosti koje su njegovali njihovi roditelji, djeca tog razdoblja često su morala propustiti druženja s prijateljima i izvanškolske aktivnosti kako bi vrijeme provela kod kuće.

Od obiteljskih okupljanja do redovitih zajedničkih večera, očekivalo se da obitelj stave ispred prijatelja. Iako se tako strogo postavljanje granica danas može činiti pretjeranim, upravo su ti zajednički trenuci djeci stvarali važan osjećaj pripadnosti i sigurnosti.

Vrijeme za razmišljanje

Mnogi današnji mladi teško podnose i kratko vrijeme provedeno nasamo s vlastitim mislima, dijelom i zato što kao djeca gotovo nikada nisu imali priliku istinski se dosađivati. Uz stalnu zabavu i stimulaciju nisu učili provoditi vrijeme sami sa sobom, zbog čega su danas, prema toj tvrdnji, nemirniji i tjeskobniji od starijih generacija.

Čak su i disciplinske mjere poput "time-outa" djecu učile da se smire, reguliraju vlastite emocije i vježbaju strpljenje. Učili su sjediti u tišini, ponekad i dok su proživljavali složene emocije, što ih je, unatoč tadašnjoj nelagodi, moglo učiniti otpornijima.

Javna kritika kao odgojna mjera

Iako je danas takav pristup kontroverzan, prije nekoliko desetljeća bilo je uobičajenije da susjedi ili roditelji prijatelja upozore ili discipliniraju tuđu djecu. Smatralo se da djeca trebaju učiti iz svojih pogrešaka, ali i da se s posljedicama moraju suočiti odmah.

To je značilo i da su djeca ponekad bila kritizirana ili kažnjavana pred prijateljima. U mnogim kućanstvima nije bilo previše ustručavanja oko dijeljenja odgojnih lekcija, bez obzira na to tko je bio prisutan. Bilo da ih se slalo u kut ili im se pred svima očitala bukvica, djeca nisu bila pošteđena neugodnosti samo zato što su bila u gostima.

Bez suvišnih objašnjenja

Pripadnici generacije X dobro znaju koliko je iritantno bilo čuti "zato što ja tako kažem". Međutim, upravo je prihvaćanje roditeljskih odluka bez beskrajnih rasprava i objašnjenja, prema toj teoriji, jedan od razloga njihove otpornosti i samoregulacije.

Takve osobe ne traže detaljno pojašnjenje za svaku odluku niti moraju imati potpunu sliku da bi prihvatile situaciju. Iako je to u djetinjstvu bilo frustrirajuće, naučili su prihvaćati stvari koje nisu pod njihovom kontrolom, umjesto da stalno pokušavaju promijeniti okolnosti ili druge ljude.

Učenje na vlastitim pogreškama

Ponekad je "strogi odgoj" značio dopustiti djeci da se suoče s prirodnim posljedicama svojih postupaka, od zaboravljene domaće zadaće do propuštenog roka. Umjesto da uskaču, rješavaju probleme umjesto svoje djece i štite ih od svake nelagode, roditelji su takve trenutke koristili kao lekcije o odgovornosti.

Djeca najbolje uče iz pogrešaka kada im je važnije izvući pouku nego biti u pravu. Kada roditelji djeci dopuste da griješe bez stalnog ispravljanja i spašavanja, djeca se postupno prestaju bojati neuspjeha.

Rizična igra za manju tjeskobu

Iako je današnjim pretjerano zaštitnički nastrojenim roditeljima to teško zamislivo, puštanje djece da se vani igraju i upuštaju u "zdravu" razinu nestašluka moglo je pridonijeti njihovoj otpornosti u odrasloj dobi.

Studija iz 2015. godine pokazala je da izloženost rizičnijoj igri u mlađoj dobi može pomoći djeci da bolje procjenjuju prijetnje i kasnije osjećaju manje tjeskobe. Čak i ako to znači ogrebano koljeno ili svađu s prijateljem, odgoj bez stalnog nadzora s vremenom može pomoći djeci da postanu otpornija.

Pristup "snađi se sam"

Umjesto da interveniraju pri svakoj dječjoj nelagodi ili izazovu, roditelji 60-ih i 70-ih imali su znatno opušteniji pristup. Puštali su djecu da sama rješavaju probleme i davali im više slobode u organizaciji vremena, što je utjecalo na njihovu neovisnost i zrelost.

Iako je djeci tada to vjerojatno bilo naporno, roditeljski stav prema kojem se nije imalo previše razumijevanja za pritužbe na dosadu i lijenost pomogao im je da kasnije lakše oblikuju vlastite rutine.

Sloboda u organizaciji vremena

Dopuštanje djeci da sama odluče kako će provesti slobodno vrijeme često je dolazilo tek nakon što bi obavila kućanske poslove i druge obveze. Izvan toga i domaće zadaće, djeca su uglavnom bila slobodna raditi što žele.

Prema studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psychology, djeca koja odrastaju bez pretjerano strukturiranog slobodnog vremena mogu razviti bolje izvršne funkcije i veću samostalnost. Drugim riječima, lakše uče upravljati vlastitim vremenom bez oslanjanja na druge, bilo kod kuće ili kasnije na poslu.