"Jedanaest i četrnaest godina, sami na dvije noći? Mislim da ne." Iskreno, iznenađujuće je koliko je vremena prošlo prije nego što se netko odlučio javno usprotiviti takvoj odluci. Objava na Substacku, u kojoj je autorica spomenula da je nedavno prvi put ostavila djecu samu na dvije noći, imala je više od 5000 pregleda prije nego što je izazvala javne kritike.

Oštri internetski komentari nisu rijetkost. Većinom dolaze od nezainteresiranih i defenzivnih muškaraca, no povremeno se javi i neka žena kako bi objasnila u čemu autorica griješi. Dobrodošli na internet. Ono što kod takvih komentara posebno iznenađuje jest apsolutna samouvjerenost kojom kritičari iznose mišljenje bez ikakvog poznavanja konteksta. U ovom slučaju, kao i u većini drugih, kontekst je presudan, piše Your Tango.

Kontekst je presudan

Odluka da djeca ostanu sama nekoliko noći nije bila ishitrena. Mjesecima su molila za takvu mogućnost i uvjeravala majku da su spremna. Prije donošenja odluke savjetovala se s drugim roditeljima koji imaju iskustva s tinejdžerima te je dugo razgovarala s djecom o svojim očekivanjima i njihovim odgovornostima. 

Znači li to da su sva djeca u dobi od 11 i 14 godina spremna provesti nekoliko noći sama? Ne. U ovom su slučaju odluci prethodile godine pripreme. Puno toga ovisi o vještinama koje su djeca stekla, njihovoj emocionalnoj zrelosti i društvenoj mreži u neposrednoj blizini. 

Djeci je omogućena samostalnost u kretanju od njihove pete godine. Sve je počelo kretanjem unutar nekoliko kuća u oba smjera, isključivo na istoj strani ulice. Danas se 11-godišnji sin samostalno kreće u radijusu od petnaestak blokova, što znači da može sam otići u trgovinu, skate-park, dućan s igrama, na sladoled, u servis za bicikle i na gradski bazen.

Kći, koja je tek krenula u srednju školu i sljedeći mjesec puni 15 godina, koristi javni prijevoz za odlazak u školu, a do prijatelja ide pješice ili biciklom. Jednog od dana kada javne škole ne rade planirala je s najboljim prijateljicama autobusom otići u centar. Očito im se isplati putovati sat i pol u oba smjera zbog pohane piletine iz trgovačkog centra.

Iako se takvo kretanje može nazvati samostalnim, možda je preciznije govoriti o međuovisnosti. Djeca su vrlo često u društvu prijatelja, a unutar određenog radijusa obitelj poznaje dovoljno susjeda pa u nekoliko ulica postoje kuće na čija vrata mogu pokucati ako im zatreba pomoć.

Kada je kći imala pet godina, oglušila se na majčine upute, što joj je tada bilo svojstveno, i odšetala do ugla ulice koji izlazi na prometnu cestu. Bila je dvije kuće izvan dopuštenog radijusa, a majka ju je jasno upozorila da ne smije ići tako daleko, pogotovo u tom smjeru. Susjed s druge strane prometne ceste primijetio ju je kako se veselo vrti oko stupa na autobusnoj stanici i poslao majci poruku.

Dok je majka žurila niz stepenice, djevojčica se pojavila u dvorištu s vragolastim sjajem u očima. Mislila je da se izvukla.

"Zašto si bila na autobusnoj stanici?", upitala ju je majka. Njezin pobjednički izraz lica odmah je nestao. "Kako uopće znaš?", pitala je djevojčica. Zato petogodišnjaci znaju biti toliko posebni. Čak i kada pokušavaju biti lukavi, sami se odaju. Majka joj je rekla da ima tajno oko koje vidi cijelu ulicu čak i kada je u kući. To je još jedan od razloga zbog kojih su petogodišnjaci posebni - lako ih je uvjeriti u takve stvari. Nakon tog događaja djevojčica se držala dopuštenog radijusa kretanja.

U spomenutoj objavi na Substacku opisan je i događaj u kojem je 11-godišnji sin potražio pomoć susjeda nakon što se šarka na ulaznim vratima iščupala iz okvira pa su vrata opasno visjela. To se, naravno, dogodilo dok je majka bila na poslovnom putu. Za problem je saznala tek nakon povratka kući. Susjed je popravio šarku i problem je bio riješen.

Učenje djece samostalnosti iznimno je važno. Takvom se odgoju pristupa vrlo svjesno, možda još i više otkako je majka postala samohrana. Kaže se da je nužda majka inovacije, a nužda je i jedan od najboljih učitelja samostalnosti. Oboje djece zna pripremiti nekoliko jednostavnih jela poput quesadilla, kajgane, toplih sendviča i tjestenine. Znaju samostalno otići u školu i vratiti se, spakirati si ručak i oprati rublje.

Međuovisnost nasuprot samostalnosti

Ipak, dok se djecu uči samostalnosti, važno je ne zanemariti međuovisnost. Naime, kada je majka otišla iz grada, nije imala osjećaj da djecu ostavlja potpuno samu. U njihovoj ulici obitelj poznaje više od deset susjeda. Svake godine organizira kvartovsko druženje kako bi se održale te veze, a prošle je godine bila domaćin blagdanske večere na koju je svatko donio ponešto.

Djeca imaju brojeve mobitela svih tih susjeda i bila su u najmanje šest njihovih domova. Susjedi su bili obaviješteni da će djeca ostati sama te ih je zamolila da budu u pripravnosti za svaki slučaj. Za kakav slučaj? Tko zna. Samo tjedan dana prije odlaska na konferenciju čula je zastrašujuću priču jedne poznanice. U njezinu je kuću provalio muškarac s čekićem i vilama.

Poznanica je bila u kući s djecom, koju je odmah poslala kroz stražnja vrata kod susjeda. Muškarac je očito bio usred psihičke krize. Uspjela ga je dovoljno smiriti da mu polako uzme čekić i vile iz ruku. Nalazili su se u kuhinji i, kada se ponovno uznemirio, zgrabio je veliki mesarski nož s radne ploče.

U tom je trenutku pobjegla susjedima. Muškarac je nekako završio na njezinu krovu i mahao nožem, a policija ga je na kraju uspjela nagovoriti da siđe. Dakle, da. Takvo se što može dogoditi. No, prema gruboj procjeni, postoji 99,99 posto šanse da se neće dogoditi. Žena koja je autoricu javno prozvala na internetu dodala je: "Sve je dobro dok ne krene po zlu." Teško je proturječiti toj izjavi. Uostalom, zar se to ne može primijeniti na život općenito?

Vaganje rizika

Kod ljudi s krutim stavovima o tome što bi djeca trebala ili ne bi trebala raditi najviše smeta njihova iskrivljena percepcija rizika.

Danas roditelji provode više vremena u prijevozu djece u školu i na aktivnosti nego ijedna prethodna generacija, a istovremeno je općepoznato da su prometne nesreće jedan od vodećih uzroka smrti. Vožnja djece automobilom doslovno je jedna od najrizičnijih stvari koje roditelji svakodnevno rade.

S obzirom na to da je postojala šansa manja od 0,01 posto da će djeca naići na provalnika s čekićem i vilama dok majka nije kod kuće, postavilo se pitanje treba li im uopće ispričati tu priču. Nije ih željela nepotrebno plašiti, no zanimalo ju je kako bi reagirali u tom krajnje nevjerojatnom scenariju.

Djeca su bila prilično opuštena. Rekla su da bi jednostavno pobjegla kroz stražnja vrata ili prozore svojih soba, a zatim protrčala kroz rupu u živici do susjeda. Kada ih je pitala što bi učinili da u kući pronađu pauka, odgovorili su da bi vrištali i bježali dok se majka ne vrati. Dakle, svi imamo iracionalne strahove. Da, svašta se može dogoditi. Uvijek je sve dobro dok ne krene po zlu.

Ipak, kada god je to moguće, važno je odabrati povjerenje - u vlastite instinkte, djecu i zajednicu u kojoj se živi.Jedanaest i četrnaest godina, sami na dvije noći? Ako je riječ o emocionalno zreloj djeci koja su dio susjedske zajednice i koja su naučila kretati se svijetom samostalno i međuovisno - čini se da je takva odluka sasvim opravdana.