PREMA Američkom psihološkom udruženju, anksioznost je emocija koju karakteriziraju osjećaji napetosti, zabrinute misli i fizičke promjene poput povišenog krvnog tlaka. Ljudi koji pate od anksioznih poremećaja obično imaju ponavljajuće nametljive misli ili brige, te su upravo zato skloni izbjegavanju određenih situacija. Ovaj poremećaj također može predstavljati fizičke simptome poput znojenja, drhtanja, vrtoglavice i ubrzanog rada srca.

No, kao i odrasli, djeca mogu pokazivati znakove tjeskobe. Psihologinja i edukatorica za odgoj Jaimie Bloch upozorila je na dvije navike roditelja koje mogu doprinijeti razvoju anksioznosti kod djece. U nedavnoj objavi na Instagramu, podijelila je dva savjeta za roditelje koji im mogu pomoći da spriječe razvoj anksioznosti kod svojih mališana. Evo što je izdvojila.

1. Nemojte preopterećivati djecu.

"Dajte im prostora da prvo sami isprobaju stvari i uskočite tek kad zatraže pomoć", savjetuje Bloch. Navodi da roditelji trebaju pustiti djecu da riskiraju, eksperimentiraju i isprobavaju vlastite vještine prije nego što uskoče u pomoć. "Ako uskočimo umjesto njih, postaju pouzdani u vezi s tim i prestaju koristiti i razvijati vlastite vještine", dodala je.

Primjerice, savjetuje da roditelji djeci ne vežu vezice na cipelama, već da im prvo dopuste da sama pokušaju vidjeti što mogu učiniti. "Uskočite ako je potrebno i vodite ih kroz proces, ali nemojte to činiti umjesto njih", poručila je.

2. Nemojte prenositi svoju anksioznost i brige na svoju djecu

Prema psihologinji, nije dobro kada roditelji prenesu svoje brige na djecu, ali to ne znači da im ne bi trebali govoriti ništa o svojim brigama.

"Ako vam djeca kažu da su se danas igrala sama, umjesto da paničarite i postavljate im sto pitanja o tome zašto su bila sama, budite reflektivni", savjetuje Bloch. Preporučuje roditeljima da pokažu zanimanje i upitaju ih što su radila sama i kako su se osjećala u tom trenutku, a ako izraze želju za igru s prijateljem, mogu na tome pokušati poraditi zajedno.

Ističe da su roditelji koji imaju djecu s anksioznošću i niskim samopouzdanjem često i sami anksiozni. Pretjerano su zabrinuti za sve: sigurnost svoje djece, njihovu sreću i njihovu sposobnost snalaženja u svijetu.

"Kako bismo pomogli djeci da rastu, budu otporna, sigurna u sebe i upravljaju svojim normalnim životnim brigama, moramo naučiti ne prenositi svoju tjeskobu na njih i shvatiti da je bol koju nam život zadaje često ono što nam je potrebno za izgradnju samopouzdanja i otpornosti", zaključila je psihologinja.