PREMA podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Hrvatskoj je 2019. godine zabilježeno 3000 osoba s poremećajem iz spektra autizma, pri čemu je većina njih bila mlađa od 18 godina. Ovaj broj je manji u odnosu na druge države u Europi i Americi, što stručnjaci objašnjavaju nedostatkom prepoznavanja i dijagnosticiranja u različitoj dobi na području Hrvatske. Prema Nacionalnom okviru za probir i dijagnostiku PSA, u dobi do sedam godina u Hrvatskoj su 2015. godine postupci dijagnostike i intervencije bili dostupni uglavnom na području Zagreba i okolice.

U posljednjih par godina taj se broj malo promijenio te ima više ustanova i educiranih stručnjaka i izvan Zagreba, no i dalje je to nedostatno s obzirom na količinu i različite potrebe osoba s autizmom. S obzirom na to da u postojećim izvorima podrške u zdravstvenim i odgojno-obrazovnim ustanovama nedostaje stručnjaka i usluga za specifične potrebe i poteškoće vezane uz PSA, na roditeljima ostaje da, s obzirom na svoje financijske i druge mogućnosti, potraže i dobiju adekvatnu stručnu pomoć u privatnim edukacijskim i rehabilitacijskim centrima.

Zato smo odlučili pitati stručnjake kako roditelji mogu prepoznati da bi njihovo dijete moglo biti u spektru autizma te na vrijeme intervenirati. Magistra psihologije i edukantica bihevioralno-kognitivne terapije Tea Vehovec iz edukativno-savjetodavnog Centra Misli, koja se specijalizirala za pružanje stručne podrške i izrade individualiziranih edukacijskih planova za djecu s razvojnim teškoćama iz spektra autizma i ADHD-a, objasnila nam je koje simptome najčešće prijavljuju roditelji kad posumnjaju da bi mogla biti riječ o ovom poremećaju.

Što je autizam?

Kako objašnjava, poremećaj iz spektra autizma ili skraćeno PSA odnosi se na skupinu neurorazvojnih poremećaja, a javlja se u ranom djetinjstvu i traje cijeli život. Obično započinje do treće godine, iako se u većini slučajeva može dijagnosticirati tek u kasnijoj dobi, kada se povećaju zahtjevi socijalnog okruženja u kojem dijete boravi. Najvažnija obilježja autizma očituju se upravo u području socijalne komunikacije i interakcije te kao ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja, interesa i aktivnosti.

''Za osobu kojoj je dijagnosticiran PSA kažemo da je neurorazličita, što označava njen cjelokupni način funkcioniranja - način na koji doživljava svijet preko svojih osjeta, način razmišljanja i zaključivanja, način ostvarivanja odnosa s drugim ljudima i slično. Isto tako, ne može se dogoditi da u nekom trenutku dijete izađe iz autizma, to je doživotno stanje. Koristi se termin spektra zato što se autizam manifestira na različite načine i intenzitete kod svake osobe'', kaže Vehovec.

Ovo su simptomi zbog kojih roditelji najčešće posumnjaju na autizam

Kako nam govori psihologinja, budući da se u većoj mjeri simptomi prepoznaju već u najranijoj dobi, roditelji se najčešće javljaju kad postanu zabrinuti zbog izostanka govora, ali je uz to uvijek povezano i značajno odstupanje u komunikacijskom razvoju koji uvijek prethodi razvoju govora, najčešće u vidu izostanka primjerenog kontakta očima.

Ako je govor i razvijen do neke mjere, dijete ga ne koristi dovoljno u funkciji komunikacije. Primjerice, ako je dijete rođeno u Hrvatskoj i hrvatski mu je materinji jezik kojem je svakodnevno izložen, nije normalno da usvaja engleski jezik prije materinjeg. Normalno je da dijete usvaja jezik slušajući odrasle koji mu se izravno obraćaju ili da samo sluša što drugi u njegovoj okolini govore.

Ostali simptomi koji se trebaju spomenuti su deficiti u recipročnoj komunikaciji između osobe/djeteta s PSA-om i druge osobe. To se odnosi na smanjeno dijeljenje vlastitih emocionalnih stanja s drugima, smanjeno korištenje neverbalne komunikacije u socijalnoj interakciji ili je ona neobično integrirana. Prisutno je otežano ili neobično započinjanje, održavanje ili prekidanje socijalne interakcije te se javljaju poteškoće u govorno-jezičnom razvoju (izražavanje i razumijevanje).

Nadalje, mogu biti prisutni simptomi repetitivnih ili stereotipnih motoričkih radnji, u govoru ili korištenju predmeta. Inzistiranje na dobro poznatoj rutini i burno reagiranje ako se ona prekine ili promijeni, ali i izrazito ograničeni interesi koji su neuobičajeni po intenzitetu. Kod najmanje djece tu su i neki specifični simptomi.

''Simptomi koje roditelji najmlađe djece češće primjećuju su neobično senzorno procesiranje, odnosno preosjetljivost ili smanjena osjetljivost u određenim senzornim modalitetima (naprimjer buka, svjetlosni podražaji, određena hrana) ili se događa da u istom modalitetu dijete pokazuje i pojačanu i smanjenu osjetljivost. Slaba ili nikakva sposobnost imitacije odraslih (osmijeh, pokret) te nezainteresiranost za igru koja je stereotipna, neobična i ne uključuje nikog osim djeteta samog također mogu biti znakovi upozorenja'', objašnjava Vehovec.

Koliko vremena prolazi od prepoznavanje simptoma do potvrđivanja dijagnoze?

Na pitanja kako se utvrđuje je li dijete u spektru te koliko vremena u prosjeku prolazi od sumnje roditelja do potvrđivanja dijagnoze, psihologinja nam odgovara kako pravila nema.

''Ima li dijete poremećaj iz spektra autizma i gdje se nalazi u spektru ovisno o izraženosti simptoma i potrebnoj podršci, može se utvrditi jedino testiranjem za to predviđenim instrumentima i kliničkim pregledom stručnjaka za mentalno zdravlje. Tim stručnjaka koji je važan za donošenje zaključka trebao bi imati psihologa, logopeda i/ili edukacijskog rehabilitatora i psihijatra. Od dijagnostičkih instrumenata kao takozvani zlatni standard koristi se ADOS-2 (opservacijski protokol za dijagnostiku autizma), no uz rezultate na navedenom testu, potreban je i klinički pregled, uzimanje u obzir anamnestičkih podataka, po mogućnosti mišljenje vrtića ili škole ako je dijete uključeno u odgojno-obrazovni sustav'', objašnjava Vehovec te dodaje kako je tek tada moguće donijeti dijagnozu koju službeno podnosi liječnik.

Većina roditelja u pravilu reagira na vrijeme

Dijagnoza se donosi na temelju ponašanja djeteta ili odrasle osobe, a većina roditelja u pravilu reagira na vrijeme. Sve ovisi o početku simptoma, odnosno jesu li vidljivi od samog početka, točnije prije prve godine, ili se događa neka vrsta regresije koja se najčešće javlja oko druge godine djetetovog života.

''Koliko će trajati proces dijagnostike, ovisi o brojnim čimbenicima koji se, nažalost, vežu još uvijek uz to koliko je roditelj snalažljiv ili je li spreman platiti kako bi se izbjegle veće liste čekanja u nekim ustanovama. Ne postoji služba koja se specifično bavi dijagnostikom autizma, već postoje ustanove, koje između ostalih usluga nude i tu. Prvenstveno se tu ističe Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu te nekoliko bolničkih centara s timovima stručnjaka koji mogu dijagnosticirati PSA'', objašnjava psihologinja.

Važno je što ranije započeti s intervencijom

Ono što je najbitnije jest na vrijeme započeti s intervencijom kako bi se olakšalo funkcioniranje djeteta, ali i razumijevanje roditelja za njegove potrebe.

''Što ranije se utvrde poteškoće i prisutnost PSA, tim prije se može steći razumijevanje djetetova funkcioniranja, potreba i poteškoća. Kad se intervencija primijeni u ranoj dobi, odnosno u prvih šest godina, njen učinak je veći na razvoj komunikacije, jezika, a potom i socijalne interakcije i emocionalne regulacije'', tvrdi Vehovec.

Brojna istraživanja pokazuju da intervencija već u prve tri godine djetetova života doprinosi razvoju djetetovih psihomotornih sposobnosti, dok kašnjenje u prepoznavanju i intervenciji negativno utječe na osamostaljivanje djeteta, integraciju u okolini u kojoj živi te općenito kvalitetu života djeteta i obitelji.

''Osim toga, obitelj je vrlo važna u procesu jačanja djetetovih sposobnosti, pa zato rana intervencija uključuje podršku i edukaciju roditelja u tome kako mogu (kroz igru, interakciju, svakodnevne aktivnosti) pomoći djetetu. Iako ovdje spominjemo podršku od rane dobi, intervencija može pomoći djetetu i obitelji u bilo kojoj fazi života, tako da je korisno i ako se PSA dijagnosticira kasnije tijekom života'', zaključuje Vehovec.