Riječi „hvala“ i „molim“ zaista ne zvuče isto iz svačijih ustiju
Foto: 123rf
RIJETKO kad mogu napisati dobru priču da je nisam osobno proživjela. Nisam neka persona vična prepričavanju tuđih događaja. Uvijek se bolje pogodi ta dubina osjećaja u osobnim razmišljanjima, a u mojem životu anegdota zaista ne nedostaje.
Bilo je to jedno popodne, tamo negdje u jesen 2000. godine. Jurim s posla Jurišićevom do Trga, da u Krašu kupim klincima Bananko i Bajadere na akciji, u rinfuzi. Već me lagano pere nervoza, jer moja djeca obično među zadnjima ostaju u vrtiću. No, taj užurbani ritam gradske vreve teško je zaobići, pa mi se nekako i taj osjećaj krivnje počne mijenjati u veselje što ću na njihovim licima vidjeti sreću zbog tih voljenih slatkiša.
Približavajući se trgovini, začujem zvuk harmonike i piskutavi glasić djeteta kako iz dubine duše pjeva neku meni sasvim nepoznatu pjesmu. Na rubnjaku zgrade uz samu trgovinu, sjedi sitno, zamusano, preslatko, muško ciganče. Ne možete proći onuda, a da vam ne izmami osmijeh na lice. „Teto, jel’ imaš što sitnoga?“- priupita me sa nekom tugom u pogledu. „Nemam zlato.“ – kažem mu i uđem u trgovinu. I nisam lagala. U novčaniku samo 50 kuna u komadu i kartica. Kupim klincima njihove omiljene slatkiše, usput ubodem i štapiće na akciji i Ledene kocke koje obožavam. Platim karticom i izađem na svjež jesenski zrak.
>>>Iskustvo čitateljice: Uz ovrhu, blokade i šugave banke - život i dalje može biti lijep<<<
„Teto, a jel’ imaš sad sitnog?“ – opet me priupita taj musavi nosić. „Ne, nemam dušo, žao mi je.“ – tužno ga pogledam i krenem prema tramvajskoj stanici. Nakon par metara zastanem. Okrenem se i vratim do njega. „Želiš li možda čokoladnu bananicu?“ – upitam ga. „Da!“- zavikne on od sreće. Otvorim veliki bijeli škarnicl i iz njega izvadim dvije bananice i iz drugog dvije Bajadere. „Evo, izvoli. To je zato jer nemam sitnog, a ti si sladak kao ta čokolada“ -. namignem mu. „A jel’ želiš sada da ti odsviram nešto?“ – upita me ozbiljno. „Ne, samo pojedi ovo dok ti se ne rastopi u rukama, ja ti nemam baš sluha za tu tvoju muziku“ – odgovorim mu i krenem dalje svojim putem. Nakon par koraka začujem opet njegov glasić: „Teto!“. Okrenem se i ugledam napokon dva reda prelijepih, bijelih zubiju i osmijeh koji obara sa nogu. „Teto, hvala ti teto!“ E to hvala, mi je i dan danas jedno od najljepših hvala koje sam čula. Taj iskreni dječji smijeh, u svoj težini njegovog kratkog života.
Težina života. Da. Često se danas susrećem sa ljudima koji nose veliki teret na svojim nejakim plećima. Teška su vremena. Ljudi preko noći ostaju bez posla, zbog toga i bez prihoda. Krediti ostaju neplaćeni. Ovrhe odnose vrijedne stvari iz stana. U vrlo kratkom vremenu, jednoj obitelji životi postaju teški i nepodnošljivi. Nema gore stvari nego roditelju gledati svoje dijete nesretno.
Takve situacije su me i potakle da se počnem baviti humanitarnim radom i zasta uživam u tome. No eto, čak i u tim izuzetno teškim situacijama, budete akter i vrlo neobičnim anegdotama.
Opet ja jurim s posla, no godina je 2016. I ovaj puta u novčaniku slična priča. Pedeset kunića, no dvije kartice. Siđem s tramvaja i požurim do svog nebodera. Zazvoni mi telefon. Kolegica iz udruge me moli da pošaljem Tiskom dva paketa, za dvije različite obitelji. Utrčim u stan, zapišem adrese, u dvije vrećice rasporedim nešto hrane i darovnih kartica trgovačkih lanaca kako bi si ljudi mogli sami kupiti što im treba i onako k’o mazga natovarena krenem put Tiska. Umorna od osamsatne smjene, razveseli me misao da kad ovo riješim, idem doma odspavati bar sat vremena. Dečkiju nema doma, ima da odmorim k’o nikad. S tetom na Tisku uspijem potrpati u njihove najveće kutije sve što sam dovukla, platim svaki paket 15 kn i krenem prema doma. Zazvoni mi mobitel. Muž. „Hej, doći će kumovi samo nakratko, u prolazu su. Ajde skokni do dućana, pa uzmi bojler pive“. To je ona krasna flašetina od 2 litre.
Ok, 30kn sam ostavila na Tisku, taman još imam za tu pivu i za kruh. Odem u dućan, ostavim 15 kn za pivu i u pekari ubodem mali crni za 5 kn.
Od spavanja očito ništa, no bar ću kad oni odu opeglati svo ono rublje i posložiti sve donacije koje su mi donijele kolege s posla po nekom redu. Hrana u jednu kutiju, higijena u drugu i tako to.
Uletim sa tom pivom u zavoj ispred zgrade i skoro se sudarim sa naboranom, a mladom ženicom. Oko nje troje djece skakuće, jedan drugom od uha do uha i jedno u naručju. Pogleda me pogledom ranjenog teleta i zajauče: „Mila, molim te nešto sitno. Djeca mi danas nisu jela. Nemam ni za kruh.“ Pogledam je sažalno, srce mi se cijepa od pogleda djevojčice u njenom naručju. „Nemam!“ – zaustim. „Zaista, nemam“ – kažem sa osjećajem krivnje što zaista nemam.
Njen pogled ranjenog teleta se sekundalno prebaci u pogled našpananog snajperiste i drekne: „A za pivu imaš, a?!“
Umorna od posla, teglenja, preračunavanja i svega što mi se taj dan izdogađalo, razmišljam da li da spustim tu pivu i zaljepim joj jednu zidarsku ili da je naprosto njome zveknem. No onaj tužan, duboki, tamni pogled djevojčice u njenom naručju me spriječi i ja zavapim: „Nije ni nama alkoholičarima lako!“ – i oteturam doma. Ušavši u stan sjednem na pod i počnem se mahnito smijati. „Kad ovo ispričam svojim curama humanitarkama, ni jedna mi neće vjerovati“ – momentalno pomislim.
Eto, danas u svakoj situaciji možete naići na neku priču koja će vam se urezati u sjećanje. Ovo su moje. A ima ih još brdo. Kroz ove dvije sam naučila da riječi „hvala“ i „molim“ ne zvuče jednako iz svakih ustiju. Naučila sam kako u sekundi obuzdati poriv da vratiš istom mjerom, jer ne kažu za badava – „Lako je biti bezobrazan, malo teže je ostati fin!“. I da, čovjek uči dok je živ. Definitivno!
Izvor: SretnaMama
Facebook
Google
