PSIHOLOZI objašnjavaju kako način na koji roditelji razgovaraju s djecom utječe na razvoj njihovog samopouzdanja i otpornosti u kasnijoj dobi, prenosi Make It. Dodaju kako roditelji često slijede pogrešne obrasce iz vlastitog djetinjstva, bez imalo shvaćanja kako to utječe na njihove mališane. Jedna studija provedena na Harvardu tako je pokazala da roditelji uspješne i otporne djece nikada ne rade jednu stvar, a riječ je o kritiziranju.

Naime, najuspješniji roditelji ne slijede kritički stil roditeljstva. Kada su roditelji kritični ("Zašto ne možeš biti sličniji svom bratu?") ili kada se njihova ljubav čini uvjetnom ("Očekujem da imaš same petice ove godine"), djeca se počinju osjećati nedovoljno dobrima. Kako bi se nosili s tim bolnim osjećajima, nauče skrivati ​​tko su doista kako bi postali osobe za koje vjeruju da njihovi roditelji žele ili trebaju.

To može dovesti do toga da djeca razviju ono što psiholozi nazivaju "lažnim ja", odnosno umjetnom osobom koja služi kao strategija suočavanja kako bi se dobile ljubav i podrška koje su djeci itekako potrebne. Posljedica je da se osjećaju posramljeno, nepoznato i nevoljeno.

Psiholozi zato naglašavaju kako roditelji koji odgajaju uspješnu i otpornu djecu stvaraju okruženje koje im dopušta da ponekad pogriješe i da se ne boje neuspjeha, koliko god on neugodan i razočaravajuć ponekad bio. Ti roditelji nikada ne krive djecu za njihove pogreške niti ih zbog toga posramljuju. Upravo suprotno, oni su svjesni da je s vremena na vrijeme normalno pogriješiti.

To ne znači da roditelji ne moraju imati očekivanja od svoje djece, već samo moraju voditi računa o tome kako izražavaju te brige. Kada se djeca ponašaju na načine koji nisu u skladu s našim vrijednostima ili nadama, ipak im trebamo pokazati toplinu čak i dok izražavamo svoje razočaranje, dodaju psiholozi.