MEĐU imenima koja odišu toplinom juga i jednostavnošću starih vremena, Tona zauzima posebno mjesto. Možda ga danas nećete često čuti u parkovima ili školama, ali nekad je odzvanjalo kamenim ulicama, uskim kaletama i verandama punim lavande. Ime Tona nosi prisnost, domaćinstvo, tišinu sunca u podne.

Tona je skraćeni oblik imena Antonia, koje ima latinsko podrijetlo i znači ona koja se suočava s protivnikom ili neprocjenjiva. No u ovoj dalmatinskoj varijanti, ime gubi formalnost i postaje nešto što se izgovara sa srcem. Nije rijetkost da se i bake i unuke zovu Tona jer to je ime koje spaja generacije.

U Dalmaciji je Tona oduvijek bila simbol ženske snage, blagosti i upornosti. Ime pripada ženama koje nisu vikale, ali su ih svi slušali. One koje su znale gdje se što nalazi i kad dolazi nevera.

Zanimljivo je da postoji i muška inačica, Tone, koja dolazi od imena Antun, jednako domaća i topla. Tone je ime koje se može čuti u manjim dalmatinskim mjestima, a ponekad i u kontinentu, iako rjeđe. Muški i ženski oblici, Tone i Tona, često su postojali u istoj obitelji, kao odraz običaja da se djeca imenuju po bakama i djedovima, s ljubavlju i poštovanjem prema obiteljskim korijenima.

Danas, u vremenu kad se mnogi roditelji okreću zvučnim, modernim imenima, Tona i Tone su posebni izbori upravo zato što nisu pomodni. To su imena koja vraćaju korijenima, ali bez težine. Kratka su, lako pamtljiva, savršena za dijete, a dostojanstvena za odraslu osobu.