Foto: Pinterest

INTERNETOM je lansirana jedna vrlo poučna poruka mlade žene koju je njena majka još davnih dana podučila da se prestane opterećivati cijenom onoga što nosi, jer najveća je cijena, cijena nas samih, ionako dobro skrivena u nama. A to je još uvijek višeslojan problem našeg prilično snobovskog društva u kojem se ljudi gledaju kroz prizmu novca, markirane odjeće i općenito vrlo iskrivljenih sustava vrijednosti.

Danas je to pogotovo gorući problem jer je ekonomska kriza nagrizla budžete mnogih naoko normalnih ljudi koji su iz nekadašnjeg srednje sloja naglo pali u kategoriju onih koji nemaju, pa djeca iz takvih obitelj često snose vrlo pogubne posljedice koje im nameće njihova okolina, i koja najčešće nema sluha za sve one koji nemaju. 

Poruku je napisala blogerica Ingrid Divković, a originalnu priču možete naći na njenom blogu Ingreedients for life by Ingrid Divković .

Poruku prenosimo u cijelosti, s obzirom da ništa manje, a i ništa više nije potrebno reći. 

"Tko bi rekao da će doći vrijeme kada će ženama biti važnije što nose na sebi od onoga što imaju u sebi. Ni ja nekada nisam izuzetak jer ima dana kada se sama sebi najviše sviđam upravo zato što sam prvo svidjela drugima.

Ne mogu i ne želim suditi onima koji žive za to da vole samo svoj odraz u ogledalu. Takvih se sudaca i sama klonim. Puštam nek svako svoje konce šije. Ne petljam se u tiela i duše ljudi. Nije na meni da plješćem jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.

Nek se isproba sve. Nek se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S etiketom i bez nje. I crna vreća za smeće nekim ženama strašno dobro stoji. Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na svijetu. Ali bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće. Kad vidiš skupu bundu, ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s pregačom oko struka dok s jednom rukom guli krumpir, a drugom briše nos rasplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto, bez mrlje. Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati, a sve ostalo ispari. Na gomilu privida ide još gomila.

Ne traže svi ljepotu u nama, već na nama. Dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže li je iznutra ili izvana…

Razmišljala sam danima o djevojkama koje su sjedile do mene. Bilo je to prije desetak dana. Dvije djevojke od kojih devetnaestak godina. Iz crnih lakiranih Louis Vuitton torbica nazirale su se skripte za faks. Identične torbice. Identične djevojke. Mobiteli su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli je pisalo – Chanel.

Promatrala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da je prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom. Ovako je imala. I mrlju, i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata, a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina bile ispunjene crvenom bojom.

Promatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da traže pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.

Sve što hoda ima cijenu.
Sve što diše ima vrijednost.
Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…

Sjetih se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faksa. Imala sam malo toga. Točnije ono što mi je posuđivala starija sestra. I ono što sam si mogla sama priuštiti. Pitati starce novac za krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je parola “snađi se druže”.

Gledala sam, nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li im zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja, ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila, i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako bi voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.

Njene oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjaj na usne i rekla: Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki original? Nešto s potpisom…?!”
“Nemam… pa, što ovome fali, novo je…”
“Fali cijena, draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš!”

Ako sam se ikada osjećala jadno i jeftino to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko. Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njenih usana. Nešto me probudilo. Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako, da i nju i njezine originale pošaljem u onu stvar. I da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko godina kasnije…
Jer kao i s ljudima, i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…

“Kćeri moja. Ne nosi marke. Budi marka”, rekla je, grleći me riječima nakon te lavine osuda (kao nitko nikada). Hvala ti, majko.
Tvoje riječi odzvanjaju, svaki puta kada ugledam ta lica tuđih imena.
Te robove koji su i sebi tuđi, a nikada svoji.