Tko uopće želi biti roditelj kada ljudi u toj ulozi uopće nisu sretni? Slažete li se?

Tko uopće želi biti roditelj kada ljudi u toj ulozi uopće nisu sretni? Slažete li se?

Foto: 123rf 

ZNAMO DA se znanstvenici vole baviti svim i svačim, to je njihov posao, no nakon što je objavljena studija o vezi između osobne sreće i roditeljstva po kojoj ispada da uloga roditelja baš i ne usrećuje ljude, internetom su se proširili tekstovi sa svim mogućim varijacijama slika uplakane djece i depresivnih roditelja. 
 
Govorimo o studiji koja je, među ostalima, objavljena i u Washington Postu sa znakovitim naslovom : "Ispada da je roditeljstvo gore od razvoda, nezaposlenosti, čak i smrti partnera", a u kojoj su objavljeni rezultati analize 2.016 roditelja iz Njemačke. Njihov je zadatak bio ocijeniti vlastitu sreću nakon rođenja djeteta te nakon djetetovog drugog rođendana, a prema kojima je jedna trećina ispitanika ustanovila kako se osjeća jednako sretno i dvije godine nakon rođenja bebe. Međutim, preostale dvije trećine ispitanika obznanilo je kako je razine njihove sreće od kako su postali roditelji prilično pala i to više nego što je ta razina sreće smanjena nakon razvoda, nezaposlenosti, čak i smrti partnera. Prema toj analizi zaista ispada da je biti roditelj nešto što ljude zapravo uopće ne čini sretnima i u to nećemo ulaziti. Ostavljamo svakome da proanalizira vlastitu sreću od kako je postao roditelj. 
 
Tako nekako razmišljala je i autorica još jednog članka, objavljenog u Chicago Tribuneu u kojem se osvrnula na činjenicu da sreća zaista nije jedini važan pojam ako govorimo o roditeljstvu. 
 
Ljudi ne postaju roditelji da bi bili sretniji, niti je sreća jedina važna ako govorimo o roditeljstvu. Zapravo, čak ni samo roditeljstvo ne može biti jedina mjerljiva uloga čovjeka od kako je dobio dijete jer život  se ne svodi samo na to. 
 
"Možemo li stoga konačno prestati stalno povezivati ta dva pojma - sreću i roditeljstvo. Ta uloga nije važna samo za nečiju sreću - to je doživotan posao koji ljudi obuzima, od kojeg strahuju, od kojeg su iscrpljeni, koji je zahtjevan, koji stalno traži više ulaganja - fizičkog i financijskog, ali unatoč visini zadatka to je posao koji je predubok i preopsežan da bi ga se gledalo kroz prizmu jednog osjećaja koji je zapravo toliko subjektivan i toliko promjenjiv.", zavapila je Heidi Stevens u spomenutom osvrtu. 
 
U nastavku svog osvrta autorica se zapitala nekoliko stvari: 
 
Možemo li primjerice, umjesto te nesretne sreće, napraviti studiju koja će roditelje pitati jesi li nakon rođenja djeteta postali možda bolji, a ne samo sretniji ljudi? 
 
Jesu li zbog djeteta postali bolje verzije sebe? To bi pitanje, puno više od pitanja same sreće, dalo odgovore o tome što točno znači biti roditelj. Jer roditeljstvo nije jednodimenzionalno - to je veza koja se stvara između dvoje (troje, četvero...) ljudskih bića pa nije i ne može biti opisana jednostavno. To je veza koja može značiti apsolutno svašta jer nisu svi roditelji isti, ni djeca, ni okolnosti, ni tajming, ni karakteri... Roditeljstvo može, vjerojatno i donosi, veliku radost kakvu ljudi, prije nego što su dobili dijete, jednostavno nisu mogli ni pojmiti. No, donosi i tugu, brigu koju nitko ne želi, ali su oni sastavni dio života. 
 
To je veza koja potpuno nepredvidljiva u svojoj predvidljivosti - zato nije ni jednostavna niti se tu radi o osjećajima i odnosima koji se mogu kontrolirati zato što je to veza između nekoliko ljudskih bića sa sposobnošću vlastitog promišljanja i ponašanja. Ako se uopće može tako jednostavno objasniti jedna tako kompleksna stvar. 
 
No čak i kad bi recimo zamijenili sreću sa zadovoljstvom - vjerojatno bi opet dobili slične odgovore i slične rezultate, jer moderni ljudi često ne vide koliko je život zapravo jednostavan s obzirom da zapravo teže nečem višem i nečem boljem pa se tako čini da su razočarenja znatno češća od zadovoljstva. Nekako to zadovoljstvo manje primjećujemo nego što primjećujemo razočarenje pa bi se stvarno mogli zamisliti nad time kuda ide ovaj svijet kada jedna tako draga i velika uloga postaje svojevrsna titula bez pravog značenja. Roditelji kao da stvarno postaju sudionici nekakve utrke gdje je je jedini cilj - zadovoljiti kriterij (dobiti dijete) i onda biti sretan do kraja života s djetetom koje će biti idealno. Jer ako nije takvo, onda razina sreće pada i pada jer se roditelji osjećaju kao da ne mogu zadovoljiti uvjete utrke. 
 
I zato ta famozna sreća kao nekakvo blesavo mjerilo jedne tako velike uloge uopće ne bi smjelo biti tema nekakvih rasprava, analiza i studija jer u mnogo čemu donosi krivi odgovor o tome što roditeljstvo znači ljudima. 
 

 
Zašto se na primjer ne pita roditelje jesu li sada možda više skloniji empatiji? 

Jesu li znatiželjniji? 

Brinu li sada možda malo više o okolišu? 

Obraćaju li možda sada veću pažnju na druge ljude, na njihove nevolje? 

Opraštaju li sada lakše nego prije? 

Jesu li možda postali vjerniji sebi i drugima? 

Jesu li nježniji? 

Jesu li manje cinični? 

Jesu li postali ambiciozniji u svojim životnim planovima? 

Jesu li milostiviji? 

 
Rezultati takvih ispitivanja sigurno bi donijeli puno važnije odgovore od ove puke sreće i pukog pitanja isplati li se biti roditelj ili ne. 
 
Naravno, odgovori bi možda bili svakakvi i bilo bi teže donijeti neku konačnu studiju koja bi u cjelini odgovorila na jedno ovako kompleksno pitanje, ali bi mogla - i trebala bi, odgovoriti na pitanje postaju li ljudi s roditeljstvom humaniji ili ne. 
 
Nije li to odlika koje je znatno bolja i vrjednija ne samo za čovječanstvo u cjelini, već  i za tu razinu sreće svakog čovjeka ponaosob. 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara