MNOGOJ djeci anksioznost je dio svakodnevice, no neka od njih svoju tjeskobu proživljavaju skriveno, iza fasade uspjeha i prilagođenosti. Dok izvana djeluju kao uzorni učenici i marljivi pojedinci, iznutra se bore sa simptomima koji nisu uvijek vidljivi.

Taj se fenomen često naziva visoko funkcionalnom anksioznošću, a pogađa milijune djece, pri čemu je u SAD-u anksioznost dijagnosticirana kod više od 9 posto djece u dobi od 3 do 17 godina. O kojim je znakovima riječ i kako pomoći djetetu, piše Parents.com.

Što je visoko funkcionalna anksioznost?

Iako se izraz "visoko funkcionalna anksioznost" često koristi, važno je naglasiti da to nije službena klinička dijagnoza. Psiholozi i psihijatri ne nalaze je u svojim dijagnostičkim priručnicima, no termin je koristan za opisivanje specifičnog stanja. Rachel Delany, doktorica medicine iz bolnice Sheppard Pratt, objašnjava kako ga neki ljudi koriste da bi bolje pojasnili kroz što prolaze.

"Iako nije riječ o zasebnoj dijagnozi u DSM-u, 'visoko funkcionalna anksioznost' je izraz kojim opisujemo osobe koje proživljavaju visoku razinu unutarnje tjeskobe, a istovremeno djeluju uspješno i postižu izvrsne rezultate", kaže dr. Delany. "Njihova se tjeskoba uglavnom odvija u njihovom umu i ne očituje se izbjegavanjem ili pretjeranim reakcijama. Izvana te osobe izgledaju samopouzdano, smireno, profesionalno i često su među najboljima u razredu ili na svom području."

Koji su znakovi?

Simptomi anksioznosti razlikuju se od djeteta do djeteta, no kod visokofunkcionalnog oblika mnogi su znakovi prikriveni. Umjesto očitog izbjegavanja društva ili problema u školi, anksioznost se manifestira kroz niz unutarnjih borbi i suptilnih ponašanja. Deset uobičajenih znakova uključuju pretjerano razmišljanje, stalno analiziranje situacija i zaokupljenost prošlim pogreškama.

Takva djeca često osjećaju unutarnji nemir i razdražljivost, čak i kad se izvana čine smirenima. Problemi sa spavanjem, poput nesanice, i kronični umor također su česti pratioci. Jedan od ključnih simptoma je intenzivan strah od neuspjeha, koji ih tjera na perfekcionizam.

Zbog toga im je teško reći "ne" i odbiti zadatke jer se boje razočarati druge. Nervozne navike poput grickanja noktiju, čupkanja kože ili tresenja nogom mogu biti jedini vidljivi ispadi njihove unutarnje napetosti. Sve to prati pretjerana briga i poteškoće u izražavanju vlastitih emocija.

Kod mlađe djece, dodaje dr. Delany, anksioznost se može manifestirati i kroz fizičke simptome. "Djeca s anksioznošću mogu imati tjelesne simptome, poput čestih bolova u trbuhu ili glavobolja", pojašnjava ona. No, ključna razlika je u tome što dijete, unatoč svemu, nastavlja dobro funkcionirati u svakodnevnim aktivnostima.

Perfekcionizam je često najočitija vanjska manifestacija. "Predpubertetlija ili tinejdžer s visoko funkcionalnom anksioznošću izvana može pokazivati osobine perfekcionista, što uključuje dobru organiziranost, točnost, sposobnost planiranja, a često su i usmjereni na detalje", ističe dr. Delany. Mogu djelovati ambiciozno, marljivo i uvijek dobro pripremljeno.

Amanda Mintzer, klinička psihologinja s Child Mind Institutea, slaže se da perfekcionizam može zavarati. "Iako visoko funkcionalna anksioznost nije specifična dijagnoza, neka djeca koja se s njom bore mogu biti iznimno uspješna u školi, a njihov perfekcionizam, koji se često smatra pozitivnom osobinom, zapravo može biti znak anksioznog poremećaja", kaže dr. Mintzer. "To je posebno često kod djece s dijagnozom generaliziranog anksioznog poremećaja."

Što uzrokuje anksioznost?

Uzroci anksioznosti su složeni i raznoliki, baš kao i njezini simptomi. Obiteljska povijest može igrati ulogu, odnosno postojanje anksioznih poremećaja kod drugih članova obitelji može povećati rizik. Osim genetike, anksioznost može biti potaknuta jednim ili kombinacijom više čimbenika.

Među najčešćim okidačima su izloženost negativnim ili stresnim životnim događajima, određena medicinska stanja, stresori iz okoline te problemi s upotrebom psihoaktivnih tvari.

Kako se liječi?

Postoji nekoliko pristupa liječenju anksioznosti kod djece, a najčešće se primjenjuju psihoterapija i lijekovi. Razgovorna terapija s terapeutom ili savjetnikom može pomoći djetetu da razumije svoju anksioznost i nauči tehnike za nošenje s njom. Za druge je, pak, medikamentozna terapija bolji put.

Prema dr. Mintzer, pristup liječenju ovisi o težini djetetova stanja. "Većina stručnjaka za djecu s blagom do umjerenom anksioznošću najprije preporučuje kognitivno-bihevioralnu terapiju (KBT)", kaže dr. Mintzer.

"Lijekovi se mogu uvesti ako sama terapija ne pokaže dovoljan učinak u ublažavanju simptoma. Kod težih oblika anksioznosti preporučuje se da djeca započnu s lijekovima uz terapiju, ili čak prije nje, kako bi se dovoljno opustila i mogla u njoj sudjelovati."

U liječenju anksioznosti koriste se različiti lijekovi, uključujući benzodiazepine te antidepresive iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI).

"Najbolji lijekovi za većinu djece s anksioznošću su antidepresivi koji se nazivaju SSRI", dodaje dr. Mintzer, pojašnjavajući da te opcije stvaraju manju ovisnost i obično imaju manje nuspojava. Često se najbolji rezultati postižu kombinacijom terapije i lijekova.