KAD KRAJEM ljeta smokve počnu dozrijevati, u Dalmaciji se dio ovog slatkog voća ne pojede odmah, nego se pretvara u namirnicu koja može trajati mjesecima. Riječ je o smokvenjaku, tradicionalnom proizvodu od suhih smokava koji se priprema duž hrvatske obale, a posebno je poznat na otocima.

Iako se recepti razlikuju od mjesta do mjesta i od kuće do kuće, osnova je jednostavna - zrele smokve osuše se, usitne i oblikuju u kompaktan kolut ili pogaču. Na taj se način prirodna slatkoća smokava čuva dugo nakon što ljetna sezona završi. Smokvenjak se zato može promatrati i kao svojevrsna dalmatinska verzija energetske pločice. 

Od suhih smokava do smokvenjaka

Za pripremu smokvenjaka najprije su potrebne potpuno zrele i zdrave smokve. Tradicionalno se suše na suncu, najčešće na drvenim podlogama, gdje su izložene toplom zraku i povremenom okretanju. Cilj je ukloniti dovoljno vode kako bi se plod mogao dugo čuvati, a pritom zadržati što više svoje prirodne slatkoće i arome.

Kada su smokve dovoljno suhe, usitnjavaju se ili melju. Dobivena masa zatim se može pomiješati s različitim dodacima, ovisno o lokalnoj tradiciji. Čest je komorač, koji smokvenjaku daje karakterističnu aromu, a ponegdje se dodaju i rakija, bademi, orasi, limunova ili narančina korica te drugi začini.

Smjesa se potom dobro poveže i oblikuje u okrugle, plosnate komade. Nakon oblikovanja smokvenjak se još neko vrijeme suši kako bi postao čvrst i kompaktan.

Viški hib posebna je verzija smokvenjaka

Jedna od poznatijih varijanti je viški hib, tradicionalni proizvod s otoka Visa. Prepoznatljiv je po okruglom obliku, a posebnu aromu daje mu komorač. Naziv hib često se povezuje sa starijom riječju "hlib", odnosno kruh, što odgovara njegovu obliku i načinu na koji se reže i poslužuje.

Na Visu se hib tradicionalno pripremao od suhih smokava, komorača i rakije, dok su se u pojedinim receptima koristili i orašasti plodovi ili citrusne korice. Oblikovani kolut dodatno se sušio, a zatim čuvao u suhim uvjetima.

Nekada nije bio samo slastica. Hib je imao i vrlo praktičnu ulogu u otočkoj svakodnevici. Bio je prikladan za poljoprivredne radove jer je zasitan, lako prenosiv i može dugo stajati. Istodobno se posluživao i u posebnim prilikama, primjerice uz čašicu rakije kada bi u kuću stigli gosti.

Tradicija koja je nastala iz potrebe

Smokvenjak nije nastao kao moderna slastica, već kao način da se sačuva višak voća. Sušenje je jedna od najstarijih metoda konzerviranja smokava, a upravo je mediteranska klima omogućila da se zreli plodovi tijekom toplih mjeseci prirodno osuše i pripreme za hladniji dio godine.

U prošlosti je to bilo posebno važno jer svježe smokve nisu mogle dugo trajati. Sušenjem su postajale koncentriranije, slađe i mnogo trajnije. Od njih se potom mogla napraviti kompaktna hrana koja je bila dostupna i izvan sezone.

Zbog toga smokvenjak danas nije zanimljiv samo kao tradicionalna dalmatinska delicija. On govori i o nekadašnjem načinu života, kada se sezonsko voće koristilo do posljednjeg ploda, a recepti su se prilagođavali onome što je bilo dostupno u pojedinom kraju.

Kako se jede smokvenjak?

Smokvenjak se najčešće reže na tanke kriške i jede sam, a zbog izražene slatkoće dovoljan je mali komad. Može se poslužiti uz orašaste plodove, sir ili kao jednostavan zalogaj uz kavu i čaj. Upravo je njegova jednostavnost dio privlačnosti. Nema potrebe za velikom količinom šećera jer sušene smokve same po sebi sadrže mnogo prirodnih šećera, dok komorač, rakija ili orašasti plodovi daju dodatnu aromu i teksturu.

Danas se smokvenjak može pronaći kao tradicionalni domaći proizvod, posebno na dalmatinskim otocima i u priobalju. Iako je nekada bio način da se sačuva ljetna berba, danas je prije svega podsjetnik na dalmatinsku tradiciju i jednostavne recepte. A ako ga i vi želite pripremiti kod kuće, recept je ovdje.