I TAKO, gostovao Partizan. Njihovi kreteni su unatoč tome što su znali da ne mogu nabaviti ulaznici, nahrupili u Zagreb, a po pisanju jednih dnevnih novina, čak su bili i naoružani – utokama i kašikarama.

Naši kreteni su onda kamenovali njihove kretene, a nakarali su se keve i njihovim novinarima.

I sve to, pazi, zbog Kupa kupova u – rukometu, a jebeš me ako je iti jednom našem i njihovom kretenu taj Kup išta značio dok se, eto, nismo našli mi i oni.

Moram priznati, dragi čitatelji, ja nekad nisam bio ovako pametan i naš kreten mi je bio puno draži od njihovog. Zapravo, naš nije ni mogao biti kreten.

To je bilo jedno kratko razdoblje krajem osnovne i početkom srednje kad sam hodačastio na sjever Poljuda, imao šal i sve te popratne kerefeke i urlao "Ubij, zakolji, Hajduk postoji!" kao odgovor na njihovo "Sveti Duje, nema struje!"

Uglavnom, nije mi dugo trebalo da skopčam da je naš kreten skoro isto što i njihov kreten pa sam odjebao cijelu priču, a rijetki kasniji kontakti s nogometom i navijanjem bili su nastupi na turnirima "Sportom protiv droge".

Ekipa bi se našla na Brdima, zapalila prije utakmice i krenula s turnirom. Bilo je i tu navijanja i šoranja samo onda njihovi i naši nisu bili ni Srbi i Hrvati, ni Dalmoši i Purgeri nego ekipa s Pujanki i ekipa s Brda.

(Jeste primijetili kako su naš i njihov skliske kategorije?) Netko je jednom napisao da pojmovi nacija i narod služe tome da bi se šupci imali iza čega skriti. Što da kažem – nekreten.

A onda mi se kad sam već odjebao cijelu tu priču, sve to vratilo kad nisam ni najmanje očekivao. Opet, dobro smo prošli.

Sve je počelo u sobi na Savi. Tad nije bilo duvačkih lista za odstrel pa smo cimer i ja uredno duvali cijelo to nedjeljno jutro i čekali prijenos utakmice – Hajduk:Dinamo. Ne sjećam se sad točno o kakvoj se utakmici radilo, ali znam da je bila bitna.

Mislim, nas dvojicu je bolio kurac, čekali smo radijski prijenos samo zbog Pezzievog glasa. Naduvali bi se, pustili Pezzija i brijali da smo na Rivi. A vani je još bilo proljeće.

A onda nam je u sobi upao omen est nomen Koki. Tip je bio vezaš pun love koju je trošio u skladu s nadimkom, ali mu je veza s rodnom grudom nekako teško padala pa se furao na tolerantnog, je li, intelektualca koji je u svakoj zagrebačkoj prilici pričao potpuno književno.

I upao Koki s kesom piva i bocom vina. Kao, malo ćemo cugati, ne? I slušati tekmu, ne? Mi mu rekli "Ne seri s tim "ne?", Koki!", ali nije pomoglo.

Opet, kontamo, ko ga jebe, donio je za pit. Mi i dalje brijemo na Pezzia, na rivi smo, a Koki se skroz uživo u tekmu, ne? i slaže izraze lica kao da se u njemu kolju one dvije osobe – jedna sa sela mu, a druga ova urbano-intelektualno-liberalna, ne?

U poluvremenu krenule vijesti. U Splitu standardno kamenovali neke civile sa ZG-tablicama. Koki popizdio. Počeo skoro urlat.

- Koji su to debili! Sad zbog tih par kretena svi mi Dalmatinci ispadamo totalne debilčine! I onda će nas, mene i tebe, Dena, cipat tu jer smo Tovari, a nikakve veze s njima nemamo.
- Je. – odgovorio sam nošen Pezzievim glasom po rivi.

A onda je počelo drugo poluvrijeme. Atmosfera se na Poljudu zahuktavala, Pezzi je padao u histeriju, cuge je bilo sve manje, a ona ne baš liberalna od Kokijeve dvije osobe postajala je sve jača i jača i kad je pri kraju pao gol iz slobodnjaka, a Pezzi zamalo rasturio zvučnik, Koki se lansirao s kreveta i šiknuo bocu kroz prozor.

- Toooooooooo! Jebali smo in majku!!!! – urlao je kao da je na sjeveru i totalno nam sjebo Pezzi-riva-meditaciju – Idemo pit! Ja častin! – urla je.

Nije nas trebalo puno nagovarati. Sjeli smo mu u Golfa i ravno do, kako je rekao, njegove birtije. Birtija je bila fakat naša. Mislim, nikog nije bilo unutra, neka rupčaga u kojoj je samo konobarica listala Cosmo.

Koki je drmao po pelinkovcu, mi po pivama i sve bi prošlo skroz kul da ova ne baš liberalna od Kokijevih dviju osobnosti nije potpuno preuzela kontrolu.

- Mala, daj još pive vamo! – urlao je kao da je u Dugopolju. Curi je malo bilo neugodno, ali je valjda navikla.
- Kako smo ji satrali! – ovaj je i dalje bio pod dojmom – Brale, koji slobodnjak, to samo Leko može!
- Je. – odgovarali smo mi cugajući pive i čekajući da prođe još jedna nedjelja.

Ma zapravo, bio nam je lagani bed. I zbog konobarice i zbog Kokija, ali jebiga, ne moš se svaki dan mukte zgazit. Pogotovo kad si u domu.

A onda je došlo do vrhunca perverzije. Koki ja pukla inspiracija i oće pucat slobodnjake. Tip namjestio dvije barske stolice pored zida, stavio čašu na pod i... točno u rašlje! Goooooooooooool!

Konobarica se totalno usrala, krenula zvati muriju, ali onda ju je cimer skulirao rječima: "Šta god razbije, stavi na račun, nema beda!" i ostalim kuler-spikama. Mislim, skužila je da smo mi dvojica relativno OK pa je odlučila ne radit frku.

Koki je opalio još pet-šest slobodnjaka, uredno platio svu cugu, isprsio sto kuna za čaše i njoj još pedeset kuna bakšiša kao da kupuje oprost. I upalilo mu je. Toliko da je cimer čak i broj moba uspio izvući.

Na ulici je Koki nastavio frku. Hodao je ulicom i urlao "Ubij, zakolji, Hajduk postoji, a gdje je Dinamo!" pa smo skužili da je krajnje vrijeme da se pozdravimo. Kao, pjehe ćemo do doma, lip je dan.

Koki se u domu sljedeći put pojavio nakon desetak dana, a tragovi kapičkarazbijenosti vidjeli su mu se po cijeloj faci. Lola je onako pijan naletio na neke bojse i valjda im se nacerio ili nešto. Uglavnom, dobio je po pičci.

A sve zbog onih par kretena iz Splita. 

PS. U ovom boxu s komentarima nedavno se vodila spika o tome kako moja malenkost izgleda. Neki su čak stavljali i linkove na slike raznoraznih kretena.

Uglavnom, svi koji žele saznati kako izgledam – razlozi poznati samo njima – mogu na googlu pod images ukucati "denis lalić“. Zbog ovakvih stvari obožavam Internet.

 Profil Denisa Lalića