Vidi što sam ti uradio od Goe, mama
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Vedran Buble
Nakon polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, u studenom su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Indija
12. poglavlje
Divljina jedne Goe
Dok još nismo imali pojma o čarima Kerale, zemaljskim bajkama Varkale i Munnara i dok je dragulj Karnatake, čudesni Hampi, bio nebitna točkica u sredini nezamislivo goleme država, Goa je bila jedina destinacija južne Indije o kojoj smo imali kakva-takva saznanja. Kako je riječ o jednoj od najpoznatijih svjetskih beach - party odredišta posljednjih četrdesetak godina, očekivali smo neku drugačiju Indiju, možda luksuz, svakako diverzitet. Ne znam što smo zapravo očekivali, ali sigurno nismo ono što nas dočekalo.
Možda zvuči naivno, ali bio sam uvjeren kako su 400-godišnja portugalska kolonizacija, ali ponajprije desetljeća intenzivnog turizma uzdigli Gou nekoliko stepenica iznad ostatka Indije. Pretpostavka je pogrešna, što me podsjetilo na sjajni rumunjski dokumentarac koji prikazuje kako su tamošnje vlasti 70-tih godina napravile modernu stambenu zgradu za Rome koji su u blatnim straćarama živjeli u predgrađu Bukurešta. Pola stoljeća kasnije taj neboder se doslovce raspada. Zgrada je okružena brdom smeća, stanovi su razvaljeni do neprepoznatljivosti, a ljudi s balkona obavljaju nuždu. Shvaćate poantu!
Goa je i dalje divlja, strašno divlja i to je s jedne strane dobro, izvrsno, jer smatram da nema odvratnijeg i neprirodnijeg primorskog okruženja od onog kojim dominiraju golema betonska čudovišta, međutim, dojam je kako se godinama jednostavno previše novca slijevalo u ovu saveznu indijsku državicu da bi cesta od Otavica do Drniša izgledala kao autoput za ovdašnje magistrale, a zagrebačko ili splitsko smetlište kao kazalište za seoska naselja u okolici najpopularnijih turističkih lokacija.
Nemojte misliti da plaže nisu čiste ili da će domaćini na bilo koji način opstruirati vaš perfektni odmor, radi o izvoru prihoda, ali čim se zađe pedesetak metara iza beach barova, u nutrinu, Indijci skidaju maske, a to njihovo lice nebrige za okoliš nije nimalo lijepo, dapače odvratno je. Što je posebno interesantno, kada sam nekoliko lokalaca pitao zašto se ne pobrinu za te goleme količine smeća koje u ovom tropskoj raju upadaju u oči puno više no u ostatku Indije, baš svatko od njih okrivio je lokalnu vlast, ni trenutak ne razmišljajući o vlastitoj ulozi u svemu tome.
Ostaci Hippy raja
Geografski, Goa je pravo svjetsko čudo. Stotine kilometara bijelih pješčanih plaža pruža se sjeverno i južno od glavnog grada Panjima slijedom čega i ne iznenađuje što su Portugalci od cijele Indije upravo ovo mjesto izabrali za svoj dom. Ne znam znate li, ali Goa je bila portugalska kolonija od sredine 16. stoljeća i to je ostala za vrijeme 200-godišnje britanske uprave. Čak i nakon indijske neovisnost, Goa je i dalje bila dio Portugala, sve dok je početkom šezdesetih nacionalna garda nije nasilno oslobodila od tuđinske vlasti.
Svega nekoliko godina kasnije, na tom istom mjestu počele su se pojavljivati prve hippy jedinke, koje su na plažama Anjune, Vagatora i Bage pronašle utočište od strogih i konzervativnih moralnih propisa stare Europe. Isprva je hippy turizam bio minoran, a sastojao se od nekoliko grupica mladih ljudi koji su na plaži svirali muziku i pušili travu, sjedeći uokolo logorske vatre. Ova pojava lokalcima je u startu bila vrlo zanimljiva, plavokosi ljudi koji goli tumaraju plažom, no jednom kada se Sarumanovo trendovsko oko okrenulo prema Goi, situacija se počela drastično mijenjati.
Početkom osamdesetih godina intimne logorske vatre uz psihodelični rok i hašiš zamijenjene su masovnim full moon partyjima i elektronskom muzikom, a s opijumom i heroinom iz sjeverne Indije stigle su i prve žrtve predoziranja. Kako se situacija sve više počela otimati kontroli, zabrinuti za uvjete u kojima odrastaju njihova djeca, goanske obitelj opetovanim su prosvjedima prisilile vlasti na brojne regulative koje se tiču konzumacije alkohola i droga. "Nije to bio turizam kakav smo zamišljali i priželjkivali. Na Gou su stizali ljudi koji su imali manje novca od nas", priča nam naš domaćin Anoop.
Ono što se krajem sedamdesetih nazivalo masovnim turizmom, nije bilo ništa za ono što će uslijediti etabliranjem slavnog Goa trancea, koji je ovo mjesto pretvorio u jedno od najpopularnijih svjetskih odredišta. Umjesto 200-njak, partyje je počelo posjećivati nekoliko tisuća ljudi, a konzumacija psihodeličnih droga bila je toliko raširena da se LSD često besplatno dijelio među ljudima. I u desetljeću koje je uslijedilo Goa je bila sinonim za elektronsku muziku, međutim početkom novog milenija interes je počeo ponešto opadati da bi se posljednjih desetak godina balončić prilično ispuhao.
Ruski lešinari nad truplom goanske ljepotice
Kako Goa izgleda danas? Na početku teksta pokušao sam vam dočarati vizualni dio, a sada ću onaj kulturološki. Prije nekih sedam, osam godina činilo se kako ovu najmanju indijsku državu očekuje turistički krah, a onda su se iz vedra neba pojavili Rusi, koji su čarterima iz Moskve počeli dolaziti u enormnom broju. Taj umnogome samodopadni i nadobudni narod za čas je preplavio goanske plaže i gospodarstvu dao prijeko potrebnu financijsku injekciju. Lokalci su vrlo brzo shvatili kako kvalitetno izmusti Ruse, smanjili su cijene alkohola, naučili osnove jezika, sva mjesta oblijepivši ruskim znakovljem.
Danas je Goa svojevrsna sovjetska državica, a neke dijelove poput Morjima i lokalno stanovništvo naziva malom Rusijom. U sedam dana koliko smo proveli na Goi, svi su nam se domoroci bez iznimke obraćali na ruskom, a igrokaz je znao toliko daleko otići da su nam Rusi znali sjesti za stol i stali dobrih pet minuta prepričavati svoje goanske dogodovštine prije no što smo uopće uspjeli prozboriti da ih ne razumijemo. U većini restorana i klubova meniji su napisani na ovom slavenskom jeziku, a ukoliko zatražite englesku varijantu, umjesto bogate i ukoričene ponude jela, dobit će te skromni fotokopirani papirić.
Ruse smo oduvijek cijenili, prvenstveno zbog njihove bogate kulturne tradicije, no kada smo se ovdje susreli s njihovim srednjim staležom, bili smo nemalo iznenađeni izostankom bilo kakvog stila pa i kulture. Prenašminkane žene i njihovi debeli ćelavi muževi s zlatnim lančinama šepurili su se plažama i cestama kao carevi među svojim podanicima, a pokorni način na koji su ih Indijci služili često nam je bio izrazito mučan. Izgledalo je kao da ti uobraženi došljaci sve svoje srednjestaleške frustracije liječe vanzemaljskom uobraženošću u ovoj jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta.
Već nakon prvih nekoliko dana, Sanja i ja složili smo se u zaključku kako nam Goa danas izgleda samo kao sjena onog kulturnog i društvenog dragulja iz sedamdesetih i osamdesetih godina. Naravno i dalje postoje izuzeci, ali u većini slučajeva sve se doima nekako isforsirano i plastično. Istovremeno, Ruse smo pojmili kao beskrupulozne lešinare koji se neukusno i proždrljivo hrane ostacima ostataka jednog progresivnog fenomena koji je umnogome oblikovao i hippy i party kulturu na istoku zemaljske ravni.
Osim što je zapadnjačkog stila na Goi ionako sve manje, u zadnjih nekoliko godina tu se sjatilo i more indijskih gostiju. Naime, Bollywoodski režiseri nedavno su počeli u svakom filmu prikazivati tropske ljepote ovog kraja pa imućnijim Indijcima doći na Gou predstavlja neizostavni trend. "Oni su puno zahvalniji gosti", priča nam Anoop. "Rusi bahato glume bogatstvo, a onda se cjenkaju za svaki rupij. Traže smještaj za pet eura po noći, ne žele platit ni ležaljke na plažama, dok Indijcima nije problem isprsit ni 15 eura za noć i desetak eura za večeru. Kamo sreće da samo oni počnu dolaziti..."
Ringišpil s pokvarenim policajcima
No kako bilo, ispričat ćemo vam jednu od naših najzanimljivijih dogodovština, kada smo od jednog couchsurfera dobili poziv na večeru. Iako nismo znali ni kod koga ni gdje idemo, zajahali smo motor i krenuli u susjednu Bagu, no čim smo izašli na cestu, zaustavio nas je prometni policajac i pitao vozačku dozvolu. Za divno sam je čudo imao, a nakon što je sumnjičavo pogledao izlizani roskasti karton, objasnio je kako nam treba internacionalna. Mi smo mu odgovorili kako to jest internacionalna i pokazali mu natpis na francuskom jeziku da bi uto promijenio priču i odriješio kako trebamo imati indijsku vozačku.
"O čemu pričate, kakva indijska vozačka", rekao sam, a uto me policajac pogledao u oči. "Nemojte sad ovdje stvarati probleme. Vidim da ste pili, gospodine". "Pio!? Sad sam izašao iz kreveta i otuširao se. Kakve su to gluposti?" "Naravno, svi to kažu. Ili platite kaznu jer nemate dozvolu ili ćemo vas odvesti u postaju." Dugo vremena vagali smo što napraviti, a onda smo se nekako zainatili i sišli s motora. "E pa nećemo platiti..." Sljedećih pet minuta dobrano smo se svađali s dva policajca, a onda iskoristili nekakav kaos na cesti, sjeli na motor i pobjegli.
Dok smo jurili glavom bez obzira, adrenalin nam je kolao tijelom, a onda sam se odjednom sjetio da mi je vozačka dozvola ostala kod policajca. Kako bez nje nisam želio ostati, okrenuli smo se i vratili pred policajce. "A je li, bjegunci su se vratili..." "Nismo bježali, samo sam otišao odnijeti ključe prijatelju", slagao sam, instinktivno stavivši ruku u džep. "Ipak mi je vratio", glupavo sam se osmjehnuo, kada sam napipao vozačku u hlačama. Shvativši da je kretenski opet se dati u bijeg, dali smo se u žestoku raspravu.
Policajac nam je rekao da će sve zaboraviti ukoliko mu u džep ubacimo nešto novaca, što je Sanju samo dodatno razjarilo. Stala mu je bijesno tumačiti da smo mi novinari i da ćemo cijeli svijet izvijestiti o njihovim kriminalnim postupcima. U svom tom kaosu policajcima je prišao jedan prijatelj na motoru, a nakon što ih je pozdravio, Sanja ga je lukavo upitala može li joj pokazati indijsku vozačku dozvolu. Kada joj je vozač zbunjeno odgovorio da je nema, sve je bilo jasno. Sanja je indikativno pogledala policajca, a on je tiho procijedio da smo slobodni. Kakav cirkus!
U domu goanskog zlatara
Nastavivši vožnju nakon pola sata žučne prepirke, domala smo stigli pred Imranov dom. Dočekao nas je na ulazu u dvorište i ponudio nam da sjednemo u vrt. Imran je trgovac zlatninom, ja žene činim ljepšima, reći će. Već nakon nekoliko minuta dijaloga shvatili smo kakav primjerak imamo pred sobom. Nije završio ni četiri razreda osnovne škole, od 12. godine prodaje sve što mu dolazi pod ruku, a engleski priča kao Del Boy francuski, tako da je teško razumjeti iole složeniju rečenicu.
Nakon nekih sat vremena druženja na vratima dvorišta pojavila se djevojka koju je Imran ranije toga dana upoznao na štandu. Kakav krasan primjerak rasne Ruskinje. Na našu sreću ili žalost, nije pričala engleski pa se ionako suludo druženje pretvorilo u potpuno bizarno. Ona ga praktički ništa nije razumjela pa smo joj mi na hrvatskom pokušavali pojasniti. Da spasi stvar, Imran nas je doskora posjeo na tapet u dnevnom boravku, izvadivši kazan povrtnog curryja. On i ja jeli smo na stolnjaku na jednom kraju sobe, a dvije žene s istog tanjura na drugom.
Večerali smo gledajući finalnu utakmicu SP-a u kriketu između Indije i Bangladeša, a posebni doživljaj bilo je posezati za chapatijem zamotanim u novinski papir. Inače, radi se o jednom od najneprobabljivijih iskustava s kojim smo se susreli u Indiji. Za nas novinski papir predstavlja vrhunac nehigijene, a ovdje nam su nam barem desetak puta servirali jelo u novini. Natukavši se peciva i umaka, 23-godišnja Ruskinja se ni pet ni šest nego izvalila na krevet i zaspala, a mi smo se po prvi put upitali je li ona zapravo svjesna što radi.
Po prvi je put u životu napustila Rusiju i sama doputovala u Indiju, a onda već prve večeri prihvatila poziv nepoznatog lika i došla u njegovu kuću na večeru. I kao da to nije dosta pa se nakon večere zavalila u njegov krevet i zaspala. Ništa nam nije bilo jasno, osim činjenice da je vrijeme za polazak. Dok smo se penjali na motor, krajičkom oka ugledali smo Imrana kako s prepredenim osmijehom zaključava vrata od stana. On je svoju žrtvu pronašao lakše no što je i očekivao. Dat će joj neki prstenčić za uzvrat...
Od svjetski poznatog marketa do sajma "makarskih šiptara"
Još jedna stvar posebno nas je razočarala, a radi se o tradicionalnim subotnjim sajmovima koji se već desetljećima održavaju na Bagi i Anjuni. Nekada su to bila mjesto na kojima su uvijek kreativni hippyji prodavali svoje rukotvorine kako bi mogli skupiti dovoljno novaca za vratiti se kući, no ta su vremena odavno prošla. Iako su prostorno i organizacijski vrlo zanimljivo koncipirani, štandovi na marketima danas izgledaju kao jaje jajetu, nudeći more nepotrebne, nekvalitetne i precijenjene robe.
Ostalo je još nekoliko sredovječnih hippyja koji kao osamljeni otoci stoje pred svojim radovima, ali se ne uklapaju u sadržaj, pogotovo ne u ruske trgovinske svjetonazore koji dijelom svake kupovine podrazumijevaju polsatno uvlačenje u dupe. Indijci su vrlo brzo shvatili kakve mušterije imaju pred sobom. Neki od njih toliko su uvjereni u glupost slavenskih došljaka, da su nas u nekoliko navrata potpuno izbacili iz takta. Kada smo Sanja i ja željeli kupiti nekakve raznobojne jastučnice, deset su nas minuta uvjeravali kako je riječ o rukotvorinama.
"Gospodine, već smo mjesec i pol dana u Indiji, a ovakve jastučnice vidjeli smo na svakom štandu od Kerale, preko Tamilnadua do Karnatake. Na koncu smo ga uvjerili da cijenu sa 500 spusti na 200 rupija, a onda smo pri samoj primopredaji uočili kako primjerci koje smo odabrali imaju nekakve hrđave mrlje. Rekli smo mu da želimo druge, a kako nije imao istog uzorka, stao nas je uvjeravati kako se ne radi o mrljama već da je to takav dezen. Dvaput sam ga pitao želi li mi stvarno reći da to tako mora biti, a kada ni onda nije odustao, gotovo sam sišao su uma. Za koga nas oni smatraju? Potpune debile. Ajmo odavde...
Iako smo dobar dio vremena bili frustrirani, što ponašanjem Rusa, a što domaćina, lagali bi kada bi rekli da na Goi nismo uživali. Shvaćali smo da je iza nas gotovo četiri mjeseca putovanja i da se čaša strpljenja već gotovo sasvim ispraznila te da ukoliko želimo uživati posljednje dane, moramo pregristi jezik. Jednom kada smo u tome uspjeli, Goa nam se ukazala u svoj svojoj ljepoti. Kada se početkom ožujka nađeš na divnoj pješčanoj plaži, kada ti sunce prži tijelo i kada ti je u jednoj ruci svježi sok, a u drugoj knjiga, znaš da je bezobrazno biti nezadovoljan.
Posljednje dane u ovoj državi proveli smo u glavnom gradu Panjimu kao gosti jednog izrazito simpatičnog para, koji je uzeo slobodno od posla da bi nas vozikao po ovom kolonijalnom biseru Indije. Bilo je to jedno sasvim drugo lice Goe. Arhitektura je uistinu impresivna, a Panjim na mjestima uvelike nalikuje nekom mediteranskom gradiću. Na trenutke smo se osjećali kao kod kuće. Bhakti i Aditya otkrili su nam da uskoro stižu na jednomjesečno proputovanje Europom, a bilo nam je izrazito drago što smo im mogli odgovoriti na sve što su se pitali, a pitali su se svašta..
13. poglavlje
Mumbai - Indija u svojoj večernjoj toaleti
Nakon što smo se druge večeri dobrani izgrlili, obećali su da će dogodine doći u Hrvatsku te nas odveli na autobus za Mumbai. Pred nama je bilo 14 sati vožnje, ali barem smo imali pravi pravcati krevet i to za svega 65 kuna po osobi. U 10 sati ujutro sljedećeg dana našli smo se u centru Mumbaija, gdje nas je čekao naš novi domaćin Devbrat. U Mumbaiju radi u očevoj firmi koja se bavi tekstilom te sam živi u nekadašnjem obiteljskom stanu.
Devbratu je 24 godine i jedna je od najsmirenijih osoba koje smo ikada imali prilike upoznati. Vjerujemo kako je to rezultat višegodišnjeg meditiranja za koje ga je zakačio njegov guru. Prošle godine proveo je nekoliko mjeseci u ashramu i još nije siguran da li ga je uopće trebao napustiti. Devbrat na trenutke djeluje kao da se nalazi u drugoj dimenziji, a više od polovice svega što izgovori ima oblik mumljanja. U njegovom slučaju ono ima tisuće različitih značenja i trebalo nam je nekoliko dana da ih sve pohvatamo.
Osim što nas je uveo u svoj svijet spiritualnosti, spavali smo u sobi gdje je bio smješten oltar njegovog gurua, Devbrat se pokazao sjajnim vodičem. Za vrijeme proputovanja Indijom, svi su nas upozoravali kako je Mumbai ogromno i bučno čudovište čije će nas mase ljudi po ulicama doslovce progutati, međutim u četiri dana ni u jednom trenutku nije nam izgledalo da se radi o gradu s više od 20 milijuna ljudi. Devbrat je pomno birao mjesta, znamenitosti, parkove, galerije i restorane tako da smo često imali osjećaj da se nalazimo u Parizu, Londonu ili čak Buenos Airesu.
Nariman point, Queen`s necklace, Colaba i Bandra četvrti su kojih se ne bi posramila nijedna svjetska metropola, a luksuz življenja lokalnih bogataša može se usporediti i s Gornjim Manhattanom. Cijene stanova na ovim mjestima među deset su najskupljih na svijetu, što dovoljno govori o tom u kakvom se bogatstvu kupa onih nekoliko posto prljavo bogatih Indijaca. Istovremeno, više od pola stanovništva Mumbaija, dakle 11 milijuna ljudi, živi u slumovima smještenima u predgrađu, što daje jedan od najnevjerojatnijih kontrasta izrazitog bogatstva i nepojmljivog siromaštva.
Sad rastanka nam kucnu čas
Iako nam se Mumbai jako svidio, činjenica je da sve što nam se događalo u ovoj svjetskoj metropoli nije imalo ni približan intenzitet kao neka mjesta ranije jer nam se mozak pomalo pripremao za povratak u Hrvatsku, slijedom čega nam je i tijelo počelo krahirati. Da nas je čekao još mjesec putovanja, vjerojatno ne bi imali nikakvih problema, a ovako smo osjećali svaki onaj prijeđeni kilometar, svaku neprospavanu noć u avionu, autobusu i vlaku te sva ona izrazito sumnjiva jela koja smo kušali tijekom 120 dana.
Dok nas je taxist vozio na internacionalni aerodrom, a nebeski svjetlucava panorama grada ostajala u daljini, znali smo da ćemo se jednog dana zasigurno vratiti ovdje. Mumbai nas je zaista očarao, iako smo svjesni da smo ga vidjeli samo u večernjoj toaleti, na domjenku predodređenom samo za one bogate, a ako je koji grad podešen za njih, onda je to ovaj koji živi 24/7. Tako se i u jedan sat ujutro može zapeti u ogromnoj prometnoj koloni, što smo iskoristili za razgovor s taxistom. Ispričao nam je kako se u Indiji vozačka dozvola može dobiti za dva sata i 20-tak dolara. Nije ni čudo što nitko ne poštuje prometne propise.
Stigavši pred terminal Chhatrapati Shivaji, činilo nam se da se svemirski brod spustio na zemlju. Riječ je bez sumnje o jednom od najluksuznijih i najljepših aerodroma globusa. Prošavši check-in grč nam je stegao želudac, tek smo tad u potpunosti pojmili da je došao kraj putovanja. Vrijeme je za povratak u realnost, a on nikada nije lagan, posebice ako uzmete u obzir da je putovanje droga kao i svaka druga. Jednom kada naviknete mozak na opetovane avanture i svakodnevni pokret, jako se teško vratiti u svakodnevicu.
Četrnaest putopisa je iza nas i s ovim petnaestim zaključit ćemo našu četveromjesečnu odiseju jugoistočnom i južnom Azijom. Vjerujem da je bilo puno vas koji se ponekad nisu slagali s našim opisima i opservacijama te shvaćam one koji smatraju da putopis ne bi trebao sadržavati negativnosti, međutim naš cilj nije bio do iznemoglosti bajati i nagovarati Vas da posjetite ovu ili onu zemlju, već vam donijeti dašak puta kojim smo koračali. On je bio i lijep i ružan, i primamljiv i odvratan, i razarajuće uzbudljiv i beskrajno dosadan. Bio je svakakav, ali bio je naš i na mnogo nas je načina obogatio i promijenio.
Četiri mjeseca u vječnost poslatih
Na Filipinima smo plivali s kitopsinama i družili se s najmanjim primatima na svijetu, lutali smo nesagledivim rižinim terasama i provlačili se stometarskim podzemnim špiljama. U Vijetnamu smo krstarili Halong Bayom, puzali Cu Chi tunelima Vijetkonga i veslali deltom Mekonga. U Kambodži smo posjetili slavni Angkor Wat, bili na poljima smrti Crvenih Khmera i volontirali u školi engleskog jezika. U Maleziji smo upili atmosferu jednog od najmodernijih gradova svijeta Kuala Lumpura, a u Indiji otkrili nepojmljive nam divljine Varkale, Munnara i Hampija.
No kao i svako istinsko putovanje, ni ovo se neće mjeriti prijeđenim kilometrima, već brojem divnih ljudi koje smo upoznali. Gostoprimstvo tih naših, hrabro ću ih nazvati, prijatelja, obilježilo je ovaj put i zato im želim od srca zahvaliti. Faqihu i Kevinu iz K. Lumpura, Eliju iz Ceba, Berjanu iz Dumaguetea, Sherry iz Tagbilarana, Hamidu iz Manille, Danaestu iz Sagade, Frederiku iz Hoi Ana, Dung Le iz Ho Chi Minha, Teeraju iz Kochija, Ragu iz Maduraija, Aniketu i Dhanashree iz Thrissura, Subi iz Aurovilla, Robertu iz Mammalapurama, Maheshu i Girishu iz Bangalorea, Bhakti i Adityi iz Panjima te Devbratu iz Mumbaija.
Zahvaljujem se i svim onim ljudima koje smo usputno sretali na putu, koji su nam nesebično poklanjali svoje vrijeme te napokon i Vama koji ste nas neumorno pratili svih ovih tjedana. Nije bilo lako ni pisati sve one proživljene gluposti, a kamoli ih čitati. Zahvaljujem se i portal Indexu koji je pristao objavljivati naše putopise te urednici Blacka Sandri Kuduzović koja je beskrajno strpljivo uređivala rukopise i slagala fotografije. Na koncu hvala i mojoj suputnici Sanji, bez koje bi sve impresije imale puno manju vrijednost na ogrlici sjećanja.
Bilo bi to sve. Vidimo se na nekom drugom putovanju ili kako bi Balašević rekao, u nekom drugom cirkusu...
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Želite li Index bez oglasa?
Brže učitavanje članaka, bez ometanja dok čitate.
10 eura mjesečno.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
