NEDAVNO smo objavili jednu priču, odnosno reklamu o tome kako muškarci, iako su roditelji i punopravni članovi svojih obitelji, ustvari osobe s jako malo odgovornosti prema istima. Ne one psihičke odgovornosti, već one kroz koju živi gotovo svaka mama na ovom svijetu. I onda su se, čak i na tu reklamu, mnoge mame hvalile kako eto imaju tu sreću što je njihov suprug divna osoba i divan otac koji svakodnevno radi po kući isto kao i žena. Na to su se našli i malo suprotni komentari kako bi se trebalo znati ipak što je muška, a što ženska dužnost - jer muž je onaj koji popravlja i odrađuje fizički teže radove dok je žena ona koja radi one tipične ženske poslove. I ne možemo se pritom ne upitati - koliko je često u kući potrebno nešto popraviti (u godinu dana), a koliko se često nešto mora oprati, skuhati, maknuti, pospremiti, ispeglati, počistiti, pomaziti, ušuškati, opet pospremiti, isplanirati, skuhati, ispeći, preprati, osušiti, prebrisati, dignuti, staviti, maknuti, poljubiti, poigrati ... Da ne duljimo. Shvatile ste, nadamo se. 
 

Zaista, bilo bi lijepo da živimo u svijetu u kojem se uopće ne mora isticati koliko je tko poseban zato što "pomaže". Mislimo naravno na muškarce, jer nitko nikada neće pitati ženu koliko ona svojim pomaganjem doprinosi kućanstvu, iako smo sada već jako daleko od onog starog svijeta kad je žena bila 24 satna kućanica. 
 

Žene danas rade. I ne moramo to uopće nazivati nekakvim karijerama jer je poanta da žene danas u jednakoj satnici izbivaju iz kuće kao i muškarci, ali one nakon dolaska s posla nastavljaju raditi, a muškarci u velikoj većini dolaze kući da bi tu, u svom divnom obiteljskom gnijezdu, predahnuli od tog posla koji ih je toliko izmorio u vremenu od devet-do-pet. 
 

No, tu smo sada pomiješali kruške i jabuke - jer održavanje kućanstva nema veze s roditeljstvom. Ima samo u onoj mjeri u kojoj je održavanje reda i čistoće u kući gdje boravi obitelj s djecom teže održavati urednim nego što je to slučaj u kućanstvima bez djece. Ili s velikom djecom. 
 

Dakle, još ćemo jako dugo i jako često živjeti životom u kojem će žena odrađivati veliku većinu kućanskih poslova - prati, čistiti, peglati i pitati se gdje je muž u cijeloj toj paradi sitnih poslova. Možda s djecom? 
 

Možda je on taj koji pomaže oko zadaće dok žena kuha ručak? Možda je on taj koji im pere zube, naganja ih po kući i oblači pidžamu dok žena posprema kupaonu. Možda je on taj koji je s djecom popodne vani dok žena dovodi u red cijelu kuću, a pritom malo i predahne lakirajući si nokte. Možda je on taj koji se igra s njima, a mama poslije pomaže da se igračke brže spreme. A možda je u šumi?! I možda sve ostaje na tom: možda. 
 

Možda je sve to zato što ženi više smetaju sve te stvari na krivom mjestu? Ili smo mi sve to malo krivo shvatile, i zapravo, nitko nije kriv što žene toliko rade, a muževi ne, osim žena samih. 
 

Jer, opće je poznato da žene jako često čekaju da muškarac sam primijeti - da bi bilo dobro da se nešto očisti, pomakne, složi, premjesti, pospremi i uredi. I dok žena čeka da muškarac primijeti, jer baš ste o tome toliko puno prošli tjedan pilili, muškarac jednostavno prođe pored svega i eventualno se prihvati tek neke lakše, slađe uloge. Tako u čekanju da muškarac primijeti i pokrene se, žena uzima stvar u svoje ruke i ispraksirana brzinom munje kao da ima šest, a ne samo dvije ruke poleti tu, poleti tamo i dok sve to obavlja pod bradom gunđa iako već ima spremljen jedan divan osmjeh - "Nije mi ništa! Nije mi problem. Sad ću ja to na brzinu." I tako sve one priče od jučer, ona obećanja i ona sloga pada u vodu jer žena i opet očekuje da će muškarac razmišljati kao odrasla osoba, a ne kao dijete. Da, kao dijete. Jer isto tako kao što svom djetetu morate petsto puta ponoviti jedno te istu stvar, što vam nije teško jer dijete se tek uči pa je ponavljanje često majka znanja, očekujete da će jedan muškarac s toliko životnog iskustva biti nešto odrasliji i sve to ovaj put ipak shvatiti sam. Shvatiti da mrvice ispod stola znače da se kuća mora usisati, i to ne samo ispod stola. Da hrpa prljavog veša znači da ga se treba staviti prati, ali prije toga onaj osušeni skloniti i adekvatno spremiti. 
 

Ali, oni to najčešće ipak ne shvate. Jer ni ne primijete. Ili, ako i primijete, kao djeca jednostavno ignoriraju. Jer, priznajte - tako je ipak puno lakše. 

 

Zato kada opet aktivirate svojih šest ruku, a prije nego namjestite nije-mi-ništa osmijeh nakon što ste malo zaglušeno vrištali u jastuk, shvatite da su muškarci s Venere, a žene s Marsa i da, kada su kućanski poslovi u pitanju ne očekujete od njih previše. Oni su navikli da će sve to netko već napraviti (vi), isto kao što je dijete naviklo da će ga netko već nahraniti. I nije tu u pitanju samo tipična muška sebičnost, stvar je navike, jer dok vaših šest ruku svakodnevno lamata okolo, bez "molim te hoćeš li se pridružiti borbi protiv nereda", muž neće osjetiti silnu potrebu da se pridruži. 

 

A ako pomislite "pa neću ja tebe moliti", sjetite se da i svoje dijete, kada god želite da nešto lijepo napravi, prije toga lijepo zamolite, pa zašto bi vam onda bilo neobično zamoliti i svog muža. Muškarci su, poznato je to, puno više velika djeca od žena, pa ako je vaše dijete naučilo reagirati na riječ molim te, a jako ga je zbunjivala vaša smrknuta reakcija upakirana u nasmiješen nije-mi-ništa odgovor, zašto mislite da bi kod muškarca takav omjer trebao biti drugačiji?  
 

Zato, promislite malo - je li lakše svaki dan reći "molim te hoćeš li", ili "danas ćeš ti...", ili je lakše šutjeti, pregrmjeti, napraviti, naviknuti. Jer s ovim prvim lakše ćete izvojevati ravnopravnost, a s ovim drugim lakše na leđa navući samo i isključivo frustracije. 
 

Generaliziramo, naravno, ali vjerujemo da zaista nismo daleko od istine, i da je zapravo prva i jedina stvar koju žena, ako želi skinuti dio svakodnevnih poslova sa svojih leđa i prebaciti ih na neku drugu odraslu osobu u kućanstvu, upakirana upravo u taj klasičan način odnosa prema djetetu. "Napravi to - molim te."