Hoćeš da ti skuham malo kamilice?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: 123rf
NEDJELJA JE dan za odmor pa vam donosimo jednu divnu priču, priču o baki, bakinoj brižnosti i bakinom svevremenom lijeku - čaju koji uz ljubav liječi sve. Bake su divne, bake su nezamjenjive, bake su osobe koje zauvijek nosimo u srcu. Bez baka odrastanje jednostavno nije potpuno.
Priču o baki donosi nam blogerica Mihaela Šego, koja piše nešto drugačije priče - one s velikom trunkom mašte i još većom grudom istine, priče koje vjerojatno svi mi nosimo u svom sjećanju i svakodnevici. Svako sa svojim likovima i iskustvima, ali tako nekako. Tako kako piše u njenim Raščupanim pričama.
Za priču o kamilici koja slijedi važno je znati da je Baka Marica radila u dvije smjene.
U dnevnoj je smjeni kuhala, pekla, šivala, štrikala, radila u vrtu i ispraćala nas u školu. U noćnoj je smjeni njezin zadatak bio samo jedan – pokriti djecu dok spavaju. Djeca ne smiju biti otkrivena.
Jer Drugi je Bakin postulat bio – Djeci ne smije biti hladno. Nikada.
Možda se taj opsesivni strah od hladnoće vukao iz njezinih dalmatinskih korijena, koji su se godinama hrvali s gustom maglom i hladnoćom što je često obavijala našu Kuću na Kupi.
Ruku na srce, u Kući je bilo hladno. Ali ne baš toliko hladno koliko bi Vam se činilo kad biste pogledali koju fotografiju iz mog djetinjstva;
Ranoproljetni dan. Zubato sunce, drveće sramežljivo lista. Klinci iz ulice na sebi nose; traperice, veste, traper jakne i koleđice. Tu i tamo neko ima šiltericu.
Seka Tina i ja na sebi nosimo, kako slijedi: Samterice, dva komada. Futrane čizmice, dva komada. Đubretarac, jedan komad. Zimska jakna, jedan komad. Kapa, vunena, dva komada. Šal, vuneni, dva komada.
I tako je, cijelog mog djetinjstva, Baka u noćnoj smjeni patrolirala i pokrivala nas poplunima, ako smo se slučajno otkrile.
Lijepo je dok spavaš, a netko te obiđe i tu i tamo pokrije poplunom. Ali ne, zaboga, ako imaš 20 godina i studiraš !!!!!
Stoga sam baki, negdje na prvoj godini faksa, kad bih se iz studentskog doma vikendom vratila kući, lijepo zabranila da noću patrolira po mojoj sobi. Nekoliko godina je tako prošlo u noćnoj tišini i miru Božjem – spavala sam otkrivena do mile volje, i nasmrzavala se ko nikad u životu. Lijepi dani, sve u svemu.
Ali sad je bakica opet došla na svoje. Nakon nekoliko teških godina nenadano su tu bila četiri nova kandidata oko kojih je noću trebalo patrolirati, pokriti ih i ušuškati u dekice, a danju ih prekomjerno oblačiti, štrikati im prsluke, zamatati u šalove i na sve ih načine zaštiti od hladnoće – praunučad.
No, vratimo se mi kamilici.
Za priču je o kamilici, koja samo što nije krenula, važno znati i da se Baki Marici nije moglo ili smjelo reći ne. Mislim, mogli ste Vi probati, ali...
Evo kako je to bilo.
I ta je karlovačka noć bila hladna. Jesenska. Bila je to već neka subota ili nedjelja u posjetu kod Starke i Starog i (pra)bake Marice. Gluho doba noći.
Roko i Maša spavaju snom pravednika. Starka i Stari spavaju na donjem katu. Muž spava. Ja – spavam. Grga – već pola noći cvili, urla i plače. Pa opet ispočetka. Raste mu zubić.
Čekaj, nešto je u ovoj priči krivo. Muž - ne spava. Ja – ne spavam. Naizmjenično nosimo i tješimo Grgu po mojoj dječjoj sobi u kojoj smo smješteni, još uvijek prepuni razumijevanja za njegove muke.
Baka Marica – prigodno smještena u sobu do naše – ne spava. Ona, zapravo, nikad ne spava. U noćnoj je smjeni.
00:30 Grga i dalje plače. Muž i ja - s nešto manje roditeljskog razumijevanja Grgu; tješimo (Šššššššš), nosimo (ni-na -na-na), nudimo vodom, mlijekom, dajemo mu gumene igračke, mažemo zubiće gelom, pjevamo - i sve tako - red tješenja - red gela - red nošenja - red pjesme.
00:32. Svjetlo u susjednoj sobi se pali. Čujem korake u predsoblju. Grga – i dalje plače. I ne samo to, već odbija svaku suradnju. Gađa nas gumenim igračkama. Odbija otvoriti usta da mu zubiće namažemo gelom. Izbjegava očni kontakt. Uopće, prezire nas. Naše je roditeljsko razumijevanje pomalo narušeno.
00:35 Vrata sobe se polako otvaraju – razbarušena prosijeda pojava u bijeloj spavaćici poviri unutra i plaho upita :
Tekst se nastavlja ispod oglasa
- Hoćete da mu skuham malo kamilice? -
- Ne treba, Baka, hvala, samo Vi spavajte, možemo mi sami – naivno će Muž.
Grga, je tog dana, kao i svako drugo dijete koje bi kročilo u kuhinju Bake Marice, popio već hektolitar kamilice.
Baka se povlači. Ali samo do predsoblja. Zvuk baltazarskog hoda. Gore – dolje.
00:50 Grga se naizgled smirio. To ne znači da spava. To znači da sad sjedi u krevetiću i pilji u jednu točku. I smišlja nove načine kako nas dokosuriti. Sigurna sam u to. Oči mu se sjaje, na ustima titra šeretski osmijeh. Od zubobolje ni Z.
- Meni se čini da on nas provocira – mudro će Muž krvavih očiju.
- Šššššš - ja ću mudro Mužu. Grga pilji u nas. Mi – piljimo u njega. Nakon tri minute piljenja Grga poklekne i ispruži se na krevetić. Muž iskoristi ovu priliku i zadrijema naslonjen na ormar. Ja ubijem oko sjedeći na rubu stolca, glave podbočene o stol, u niskom startu – sluteći da to nije kraj.
01:20 Kggggmhhheeee***#%&*******"###%&$Kggaaaaaakhghm.... - prodoran urlik strese me sa stolca i bradom opalim o stol. Muž padne s ormara.
A što da Vam kažem – red tješenja (Šššššš...) – red nošenja (ni -na, na-na) - red gela za zubiće – red pjesme – ....Koliko sam puta umro, a ti si me spasila.... - okrvavljenih očiju, i s mrvicama roditeljskog razumijevanja, ali odlučni pobijediti neprijatelja.
02:20 Jorgovani su imali neki hipnotički utjecaj na Grgu. To smo otkrili sasvim slučajno, kad je zaćorio gledajući na CMC-u istoimeni spot, nakon što sam mu bezuspješno otpjevala šest dječjih uspavanki – pa je nakon samo 45 minuta, ma sat vremena maksimalno, pridrijemao na desno oko. Lijevo – otvoreno. Za svaki slučaj. Da nešto ne propusti.
-...al nema dana kolko je na srcu rana - lijevo oko se sklapa. Zavjerenički se pogledamo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tako smo blizu.... ali ne.
Vrata sobe se nešto smjelije otvaraju, a razbarušena prilika u bijeloj spavaćici ulazi unutra:
- Mima, a da mu ipak skuham malo... -
- Ššššššššššš... – pokretom ruke Baki signaliziram da se stiša.... no bilo je kasno. Grga je otvorio i lijevo i desno oko, iz usta zgrabio dudu i zafitiljio mi ju ravno u facu. Moglo bi se reći da se moje roditeljsko razumijevanje u tom trenutku rasplinulo. Bilo mi je dosta.
- E sad mi je dosta! *****&%#$*******. Grgure – spavat!!! Baka – u svoju sobu!!!! Ne treba nam nikakva kamilica!!! - kompletno sam izgubila kompas.
- Ali, jesi sigurna da ne bi malo...ja ću skuhat... - pokuša još jednom Baka povlačeći se iz sobe u stilu Michaela Jacksona.
I tako. Red tješenja (Šššššš...) - red gela za zubiće – red pjesme -... Al nema dana kolko je na srcu rana... . Napokon. Spava. Muž pridrijema ispod stola, ja ubijem oko pridržavajući se za luster. Sve do 02:58.
02:58 Grga plače. Šššš...- - gelzubići- ni-na-na-na... - Kad dođu teški dani...- Šššš... – gel - ...kad zamirišu jorgovani... -
03:10 Svjetlo u predsoblju se pali. Koraci u tami. Vrata sobe se odlučno otvaraju. Izborana ruka u bijelom lanenom rukavu progura se kroz otvor i na ormarić kraj vrata odloži bočicu kamilice.
03:12 Kapitulacija. Grga pije kamilicu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
03:20 Spava blaženim snom. Grga. Zapravo, cijela Kuća spava blaženim snom. Čuju se samo tihi koraci u sobi do. Gore – dolje....- noćna straža.
Bila je uvijek tu. Ta moja Baka Marica. Ujutro nas čekala s toplim mlijekom, popodne s knedlama od šljiva. Nakon ručka sjedila za stolom i gledala u talog crne kave, ili šlogala – kako je to ona govorila, uvijek u talogu svoje šalice pronašavši neko srce ili cvjetić za nas. Kao da je srasla s tom Kućom na Kupi.
Kad sam bila manja, nadala sam se da će Baka, u skladu sa svojim, doduše sarkastičnim proročanstvom;
Mislite da ću ja valjda za sjeme ostat? - umrijeti kad bude već jako stara, a ja neću više živjeti u Kući na Kupi i gledati ju kako odlazi. Tako je nekako i bilo.
Nakon nekoliko lažnih uzbuna i poziva iz bolnice da je Baka na samrti, nakon kojih bi Starka dojurila u bolnicu na drugom dijelu grada, a ova ju dočekala na bolničkom krevetu u svom zelenom šlafroku s riječima:
- Kaj si mislila - da ćete me se tako lako riješit? -
jednog je ljetnog popodneva Baka ipak otišla.
Samo što... kad god s klincima u sumrak kišnog i sivog dana radim palačinke, ili me utješi miris kamilice, ili kad ljetnim noćima patroliram po sobama i pokrivam djecu, kad mi 22. u mjesecu računi i kredit dokosure dvije trećine plaće i sebi u bradu promrmljam –
Pa ne bi na zelenu granu da se ubiješ...- učini mi se kao da je Baka opet tu.
Kad se zateknem kako nakon ručka buljim u talog crne kave ili, u zadnje vrijeme sve češće, zavežem vestu oko leđa - kao da opet šeće kraj mene onim svojim baltazarovskim korakom. I kaže mi nešto mudro poput – Zaveži si nešto oko leđa. Sva ćeš se prehladit.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Učitavanje komentara
Facebook
Google
