DRAGE moje mame, svojevremeno sam bila u jednom velikom, velikom problemu, ali sada sam dobro i zato bih željela svoju priču podijeliti s Vama pogotovo ako će doprijeti do nekoga tko se također našao, ili će se tek naći u ovakvoj situaciji. Da pomognem svojom pričom i da kažem, mi mame sve možemo preživjeti pa čak i to da nas muž naprasno ostavi s malom bebom u naručju.
 

Da, upravo se to dogodilo i meni! Tako je počela svoju priču naša čitateljica koja se željela obratiti Index Mamama. 
 

Dogodilo se to lani, kada je naš sin imao godinu i tri mjeseca. Kada se sada osvrnem na to, ne mogu reći da je došlo iznenada. Odnos između mene i muža počeo se hladiti kada je došla beba, no naravno, pripisivala sam to sasvim logičnim objašnjenjima . Više nemamo toliko vremena za sebe, za nas, beba nam je okrenula svijet naglavačke, stalno smo bili nervozni jer smo bili iscrpljeni, no voljeli smo se .. Voljeli smo našeg sina, ja možda malo glasnije, muž malo tiše, rekla bih dostojanstvenije. No, onda se sve okrenulo naopako. 
 

Jednog mi je dana samo došao zamišljeniji nego inače i jednostavno rekao da on više ne može biti tu. Nije da nas ne voli, nije da nije promislio sto puta, ali jednostavno osjeća da će nam svima biti bolje ako ćemo ići svako svojim putem. Kojim putem, tko to mi? Nisam isprva uopće shvaćala što mi pokušava reći - kako može ostaviti mene. Naše dijete? Kako? Tko je on uopće? Pa tu smo bebu planirali! Planirali smo biti obitelj zauvijek! U dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi! 

Nije mi dao čak ni da procesuiram tu informaciju. Otišao je s vrećicom stvari i rekao da ide, da će se vratiti po stvari, da je tako najbolje. 
 

Njega nije čak ni poljubio! 
 

Ne znam uopće koliko je vremena prošlo od onog trenutka kada sam gledala u njegova leđa, do trenutka kada je naše voljeno dijete sjelo u moje krilo i mazilo me rukicama. Mislim da sam se tek tada osvijestila, kada je on brisao moje tihe suze za koje nisam ni znala da teku. A tekle su, tiho i jako, jako dugo. Zanimljivo je kada se osvrnem na to jer još uvijek ne znam koliko je zapravo tih minuta tako prošlo, da mi je upravo moj sin u tom trenutku bio tako velika utjeha, a nije ni znao da sam ustvari ja trebala biti ta koja će njega utješiti jer je upravo ostao bez oca! 
 

Prolazili su dani. Bilo mi je užasno teško, nazivala sam ga na mobitel. Isprva mi se javljao, plakala sam, tražila objašnjenje, molila ga da se vrati, vikala na njega da je bešćutan, kako može svoje vlastito dijete ostaviti? Rekao je samo da ga on nije ostavio, da će se on i dalje o njemu brinuti na svoj način, da ništa ne brinem, da će sve doći na svoje, da je bolje tako jer on više jednostavno ne može biti sa mnom. I onda se više nije javljao.
 

Sva sreća postojalo je mnogo sreća u nesreći u ovoj mojoj priči. Bili smo podstanari i stan nam je bio blizu njegovih roditelja ne toliko da oni mogu uskočiti kada će nam trebati već je to više bio neki moj prešutan dogovor da on bude bliže svojima. Uvijek sam prvo mislila na njega, svog dragog muža, poslije i na naše dijete, nikada nisam sebi bila na prvom mjestu. 
 

Prvo koga sam nazvala kada me ostavio bila je moja majka. Odmah je dotrčala. Nazvala sam i njegove. I oni su dotrčali. Svi skupa jako ljuti i u nevjerici.  Zvali smo ga, ja, oni, svi mi ... ali nije se više javljao na mobitel. Nismo znali ni gdje je ni s kim je. Još smo se budale brinuli za njega! Kao da je on ostavljeno dijete! 
 

Ja sam radila, sin nam je srećom išao u obližnje jaslice i već sam se nekoliko dana nakon njegovog odlaska morala vratiti na posao. Sve te dane tješili su me svi koji su saznali za moju priču. Jednu noć kod nas je prespavala prijateljica, drugu noć smo prespavali kod mojih, treću noć sam opet zvala prijateljicu. Bilo me je strah biti sama, nisam bila svoja, bojala sam se što ako se nešto dogodi mom zlatu. Bojala sam se sebe. Bojala sam se depresije. Bojala sam se te odvratne samoće koja me zgrabila nakon njegovog odlaska. Mrzila sam ga i željela nazad. 

Malo pomalo taj je osjećaj počinjao biti malo realniji. Sva sreća, jaka sam osoba, nisam se slomila kako sam se mogla slomiti iako, i sada kad se sjetim ono trenutka kada sam se vratila s posla, odnosno kada smo se zajedno ja i sin vratili u stan, kada sam vidjela da je on bio tu, da je uzeo sve svoje stvari, i nije ostavio čak ni poruku. To me opet slomilo. Opet sam zvala. Nije se javljao.  Opet sam se osjećala kao na početku. Zapravo, onda sam se tek do kraja osvijestila. 

Stvarno je otišao. To je to. Od sada sam samohrana majka. Trebalo mi je da skupim hrabrost, no u međuvremenu sam se okružila mnogim dragim ljudima. Svi su oni imali neke savjete, tople riječi, obećanja, ali nitko nije mogao uzeti moj život i baratati njime tako da meni olakša. A gdje god da sam krenula, gdje god da sam se okrenula vidjela sam samo detalje koji su me podsjećali na njega. I onda sam odlučila. Svoj život sada moram uzeti u svoje ruke, jer ja sada moram biti jaka i snažna za dvoje! Bebać je u tom cijelom kaosu bio moja mala utjeha jer srećom nije toliko shvaćao što se oko njega događa. Kada se sada osvrnem i na to shvaćam da od prvog dana moj muž nije baš bio prisan tata, pa ni naše dijete onda nije moglo toliko žaliti za njegovim društvom. Sva sreća. Ta sreća u nesreći. 
 

No da se vratim još malo unatrag. Onog dana kada je uzeo stvari donijela sam jednu odluku. Selim se iz ovog stana, iz ovog dijela grada gdje me sve podsjeća na njega. Selim se od blizine njegovih roditelja jer oni su u međuvremenu stupili u normalan kontakt sa svojim sinom pa su već polako počeli okretati ploču - Ah ti si kriva, nije s tobom mogao izdržati. Ali mi ćemo uvijek biti tu za tebe i našeg unuka i tako dalje. U redu, rekla sam im, neću nikada biti ona koja će sada otići i iz vašeg života, ali hoću što dalje od vas. Pronašla sam novi stan, bliže mojima koji su u to vrijeme svaki na svoju stranu uzeli godišnje da bi mogli biti uz mene. Odnosno, uz nas. 
 

Novi stan je bio samo za nas! Namjestili smo ga kako nama paše, a s novim stanom nenadano je došao i novi posao. To valjda ide po onome kada se jedna vrata zatvore druga se otvore. Ne znam, zapravo me krenulo. Moj dragi muž u međuvremenu me sam nazvao. Popričali smo. Nisam skočila na njega niti sam ga tukla. Bila sam mirna i dostojanstvena. Dosta smo se toga dogovorili, znao je da selim, znao je da krećem dalje sama. Obećao je financijsku pomoć sve dok se i službeno ne rastavimo, a i onda će nastaviti s alimentacijom i koliko će još moći pomoći. Suza mi je krenula samo kada sam ga vidjela kako grli svog sina. Volio ga je. Zaista je. Ali i dalje na taj neki tihi način. 
 

Bilo je to lani. Sada sam dobro. Ja i moj sin. I bivši muž koji je tu kada zatreba. Ni manje ni više od toga. Nikada ga ne pitam da li je našao nekoga. Ne pita ni on mene. Dođe po sina, vrati ga. I kada ga sada gledam, iako ga i dalje volim, mislim da je možda bio u pravu. Mislim da nam je možda ipak bolje jedno bez drugog. Ne znam. Možda se ustvari zavaravam, ali nemam drugog izbora. 

Kada sam to shvatila, moj je život krenuo uzbrdo. Počela sam konačno misliti na sebe. Naravno, i dalje je na prvom mjestu moj sin, ali usporedo s njim tu sam i ja. Njegova mama. Žena koja je krenula na tae-bo, žena koja se sada tako često druži s prijateljicama. Žena koja je i majka, i kćer i ustvari, žena koja je zadovoljna svojom ulogom. 
 

Jednom nedavno muž, moj bivši muž mi je rekao - zračiš, čini mi se da si dobro. Jesam li ti rekao da ćeš biti dobro? 
 

I jesam dobro. Moj sin ima i mamu i tatu. Ima i bake i djedove. Ima moje prijateljice i njihovu djecu. Ima sve što svako dijete treba imati. A ja imam svoje dostojanstvo, svoju snagu i svu svoju ljubav koju poklanjam njemu i sebi. 


 

Ovo je dakle moja priča koja je bila jako bolna, no ima nešto što sam zaključila. Mnogi parovi se rastaju iz razloga što jedan od njih prestane voljeti. To je relativno normalna stvar. Netko se pomiri s tim nedostatkom one prve ljubavi i nastave živjeti u tišini. Drugi se rastanu jer je netko imao hrabrost napraviti taj bolan rez. Međutim, ono što je jako važno za reći jest to da mnoge žene s dolaskom bebe zanemaruju upravo sebe, a sam brak uzimaju zdravo za gotovo.Nekim muškarcima to neće smetati jer neće ni primijetiti da je žena nezadovoljna, odnosno da nije ni svjesna koliko je ustvari nezadovoljna jer jer zanemarila sebe. 
 

Svi smo mi različiti no postoji ono nešto što je relativno svojstveno svima nama - ako volimo i cijenimo sami sebe - toliko će nas voljeti i cijeniti i drugi. Naši muževi, naši prijatelji, naši kolege. ja sam to naučila na malo gorak način. No sada sam dobro. Ja i moj sin, ja i moje zadovoljstvo što sam ono što jesam. I imam snage biti samohrana majka bez patnje i predbacivanja. 
 

A moj muž više nije moj muž. On je sada samo tata mom djetetu, i zauvijek će nas vezati samo to.