It's me, Maria. Evo me na novom poslu i odmah vam moram ispričati nešto napeto, pa i ružno. Ne bih pisala o svojoj situaciji, nešto već malo znate da sam imala sreće odlučiti se na dijete s frajerom koji je odmah nakon dvije plave crte na testu zbrisao. Živim u centru Zagreba, s mojom curicom i teško spajam kraj s krajem. Imamo televizor, to nam je jedina zabava. Imamo i EVO TV sa svim onim silnim programima. Preskupo mi je to, ali mala obožava crtiće i dječje filmove, jedino je tada malo mirna da stignem nešto obaviti za sebe. Zato sada i pišem dok ona gleda crtić. Ali, sve bi to bilo ok da prije pet dana nije zazvonio mobitel. Gotovo ga uopće ne koristim za zvanje, uglavnom je da me ljudi mogu eventualno zvati za posao, moram im ostaviti neki kontakt.
 

‘Dobar dan, ovdje ta i ta iz tvrtke te i te, upozoravam vas da ovaj razgovor može biti sniman.’

‘Ha?’’
 

 

‘Da?’

 

‘Dakle dugujete za uslugu u prosincu i siječnju, ukupno 340 kuna. Zato bismo odmah sada morali znati kada ćete to platiti?’

 

Meni je 50 eura kao kuća, a i sigurna sam da sam prosinac platila, uvijek platim tako da me ne bi iskopčali, jer bi me mala ubila da nema crtiće.

 

 

‘Aha, ali znate, ja sam sigurna da sam prosinac platila imam negdje potvrdu.’

 

‘Gospođo draga dajte skratite i meni i sebi muke, uplata nema u evidenciji i morate platiti. Kad ćete to riješiti?’

 

‘A ne čini li se vama čudnim da siječanj, a sada je početak ožujka, Pošta preda slučaj utjerivačima? Ne radi li se to s ljudima koji mjesecima ne plaćaju? Osim toga, meni je usluga dostupna, da je to tako sporno već bi me iskopčali…’

 

Završili smo razgovor, zvat će, kaže i sutra. Uplašila sam se priznajem, ne volim nakon svih šokova u životu da mi netko prijeti na telefon. Spremila sam malu i rekla joj da idemo prošetati. Pronašla sam potvrdu o uplati za prosinac i prošetale smo nas dvije do pošte u Jurišićevoj. A to je rizik jer mala stane kraj svakog trećeg izloga i nešto bi htjela. A ja imam svaku kunu predviđenu za nešto, a na tom popisu nisu ni Kraš, niti Mc Donalds, niti Ciciban.

 

Gospođa u pošti se ispričavala, kaže nije im jasno, nisam kriva, postoji neka greška i čini se da dugujem jedan mjesec od jeseni prošle godine, ali nisu me trebali dati agenciji za utjerivanje. Opustim se, odlučim maloj na povratku kupiti čokoladu u Mulleru na Trgu. Bila je sretna, do doma se sva umazala oko usta. Uživale smo tu večer u crtićima, zaspale zadovoljne, koliko je to moguće za nas dvije.

 

Ujutro zvoni telefon:

 

‘Gospođo, ovdje tvrtka ta i ta, ovaj razgovor može biti sniman, rekli smo vam da ćemo zvati sutra, vi niste riješili problem, nećemo moći dalje tako, lagali ste….’

 

‘Jel’ se snima?’
 

‘Da, rekla sam vam.’