NAČIN na koji su nas roditelji odgajali duboko oblikuje našu osobnost i ponašanje u odrasloj dobi. Oni koji potječu iz domova gdje se prakticirala strogoća umjesto nježnog roditeljstva, često razviju snažan osjećaj neovisnosti koji je ukorijenjen u strahu, a ne u zdravoj potrebi. Njihovi su roditelji izbjegavali emocionalnu povezanost, što je kod djece stvorilo oprez prema drugima i duboko nepovjerenje, kako u okolinu, tako i u sebe.

Iako je svaka obitelj priča za sebe, određene se navike ponavljaju kod ljudi odraslih u autoritarnim domovima. Te osobe se danas bore ne samo s uspostavljanjem veza, već i s neprestanom potragom za odobravanjem koje kao djeca nikada nisu dobili, piše YourTango.

1. Stalno traženje odobravanja

Roditelji koji ne prakticiraju nježan odgoj svoju djecu odgajaju u okruženju gdje vlada "zakon jačega". Djeca koja su iskusila uvjetovanu ljubav, poput primanja odobravanja samo kada ispunjavaju očekivanja, pokazuju nisko samopoštovanje.

Kao odrasli, neprestano će tražiti potvrdu od drugih, a posebno od onih koje je teško zadovoljiti, baš kakvi su bili i njihovi roditelji. To može biti opasno, jer osoba koja ne dobije željeno odobravanje postaje ogorčena, što može dovesti do generacijskog ciklusa srama i nesigurnosti.

2. Borba s izražavanjem emocija

Odrastanje uz roditelje koji izbjegavaju emocionalne trenutke može iskriviti percepciju i način komunikacije. Djeca koju su roditelji "emocionalno zakočili" često se kao odrasli bore s prepoznavanjem i izražavanjem vlastitih osjećaja. To dovodi do izazova u društvenim interakcijama i povećanog rizika za razvoj internaliziranih problema.

Kako bi ugodili drugima, zanemarivat će vlastite osjećaje, baš kao što su to činili u djetinjstvu. Bez naučene empatije, na emocionalne situacije mogu reagirati ljutnjom ili povlačenjem.

3. Strah od pogrešaka

Strah od neuspjeha često proizlazi od roditelja koji su postavljali nerealno visoka očekivanja. Istraživanja su povezala negativni perfekcionizam kod roditelja s povećanom roditeljskom kritikom, što negativno utječe na djetetovo samoprihvaćanje.

Djeca osjećaju da moraju dosegnuti nedostižne standarde kako bi zaslužila ljubav. Što se više trude, strah od pogreške postaje veći. Kasnije u životu to može dovesti do problema s mentalnim zdravljem, anksioznosti, pa čak i zlouporabe supstanci.

4. Prekomjerno ugađanje drugima

Kada netko odrasta u okruženju gdje su njegove emocionalne potrebe zanemarene, razvija se sklonost ugađanju drugima. Takve osobe ne samo da potiskuju svoje emocije, već su spremne ići preko svojih granica kako bi udovoljile drugima.

Iako se to može činiti plemenitim, zapravo je znak nedostatka samopoštovanja. Postaju "people-pleaseri", pojedinci koji tuđe potrebe stavljaju iznad vlastitih. S vremenom to dodatno narušava njihovo samopouzdanje. Prepoznavanje ovog obrasca prvi je korak prema oslobađanju.

5. Poteškoće s postavljanjem granica

U domu gdje su granice nejasne ili nepostojeće, djeci je teško naučiti kako se zauzeti za sebe. Postavljanje jasnih granica ključno je za razvoj zdravog odnosa prema sebi i drugima. Istraživanja pokazuju da jasne granice mogu spriječiti djecu da sudjeluju u delinkventnom ponašanju i pomažu im da razviju samopoštovanje.

Osobama iz takvih obitelji teško je postaviti granice jer su svaki put kad bi to pokušale naišle na otpor ili prijezir roditelja. Kao odrasli, moraju iznova "redefinirati svoje granice" kako bi se oslobodili štetnih obrazaca.

6. Oštar unutarnji kritičar

Svi smo ponekad vlastiti kritičari, no za djecu odraslu bez nježnosti samokritika je neprestana. Umjesto samilosti, internalizirali su glas roditelja koji ih je posramljivao ili kažnjavao.

Rano strogo roditeljstvo može usaditi uporan i glasan unutarnji kritički glas. Jedini način da se taj glas utiša jest svjesno mu se suprotstaviti pozitivnim mislima, prihvatiti pohvale i osudu zamijeniti optimizmom. To je put ka iscjeljenju unutarnjeg djeteta.

7. Hiper-neovisnost

Neovisnost je vrlina, ali ako proizlazi iz roditeljskog zanemarivanja, ona je zapravo mehanizam preživljavanja. Djeca koju roditelji zanemaruju prisiljena su sama se snalaziti. Takvo dijete izrasta u hiper-neovisnu odraslu osobu koja se ne oslanja ni na koga za pomoć, jer su je iznevjerili oni koji su se trebali brinuti o njoj. Iscjeljenje leži u polaganom učenju povjerenja u druge i shvaćanju da prava emocionalna sigurnost znači imati ljude na koje se možete osloniti.

8. Izbjegavanje sukoba

Učenje kako rješavati sukobe unutar obiteljske dinamike ključna je vještina. U domovima gdje vlada strogoća, sukobi se često guraju pod tepih. Emocije se ne izražavaju otvoreno, a problemi se rijetko rješavaju. T

akav obrazac izbjegavanja prenosi se i u odraslu dob. Rješavanje sukoba ne znači nužno i oprost; ponekad je dovoljno samo započeti razgovor o onome što vas je povrijedilo.

9. Niska vlastita vrijednost

Roditelji usmjereni isključivo na sebe često zanemaruju dječje potrebe, što izravno uzrokuje nisku vlastitu vrijednost kod djece. To može dovesti do niza problema u odrasloj dobi, od ugađanja drugima do ranjivosti na iskorištavanje.

Ako je roditelj samokritičan, dijete će taj obrazac preuzeti. Roditeljsko zanemarivanje može povećati rizik od depresije kod djeteta za čak 50%, što pokazuje koliko je važno graditi dječje samopouzdanje.

10. Pretjerana reakcija na kritiku

Odrasli koji su osjetljivi na kritiku često pretjerano reagiraju jer kao djeca nisu naučili regulirati svoje emocije. Iako krivnja nije isključivo njihova, kao odrasli imaju odgovornost naučiti kako konstruktivno primiti kritiku. U suprotnom, ostaju zarobljeni u ljutnji i ogorčenosti. Kritika često otvara stare rane iz djetinjstva, no burna reakcija pokazuje da trauma još nije prorađena.

11. Poteškoće s povjerenjem

Djeca odrasla u okruženju gdje je sigurnost bila nedosljedna ili odsutna žive u stalnom stanju pripravnosti. Taj osjećaj prenose i u odraslu dob, gledajući svaku novu osobu sumnjičavo. Bilo da se radi o vezama ili prijateljstvima, bore se sa strahom od izdaje jer im je živčani sustav tako programiran. Iscjeljenje zahtijeva vrijeme i postepeno učenje da im ne žele svi nauditi, iako će ih neuspjesi njihovih roditelja vjerojatno pratiti cijeli život.