TJESKOBA nije problem s kojim se suočavaju samo odrasli. S njezinim se simptomima bore milijuni djece, a prema novijim analizama pogađa čak 20,5 posto mladih u svijetu. Dok neka djeca osjećaju fizičke simptome poput bolova u trbuhu i glavobolje, druga reagiraju ispadima bijesa, povlačenjem u sebe ili pretjeranom privrženošću roditeljima.

Kako za HuffPost objašnjava dr. Khadijah Booth Watkins iz Opće bolnice Massachusetts, tjeskobu je ponekad teško prepoznati jer se manifestira na mnogo načina, ovisno o djetetovoj dobi i komunikacijskim vještinama. Iako roditelji najčešće imaju najbolje namjere, određeni postupci i komentari mogu nenamjerno izazvati ili pogoršati osjećaj tjeskobe kod djece. U nastavku stručnjaci objašnjavaju koje roditeljske pristupe treba izbjegavati.

Poticanje izbjegavanja

"Tjeskoba u tijelu stvara neugodu, pa djeca prirodno pokušavaju izbjeći situacije koje je izazivaju", kaže edukatorica za roditelje Laura Linn Knight. Objašnjava da to često počinje sitnicama, ali se s vremenom može proširiti.

Primjerice, dijete koje je tjeskobno zbog odvajanja može najprije odbijati vožnju školskim autobusom. "Može misliti da će mu biti lakše ako ga roditelji odvezu u školu, ali ubrzo shvati da tjeskoba nije nestala. Zatim može tražiti da ga roditelj otprati sve do vrata učionice", navodi Knight.

Takvo izbjegavanje dugoročno može pojačati tjeskobu i narušiti djetetovo samopouzdanje. "Roditelji nesvjesno održavaju krug anksioznosti kada djetetu stalno pomažu da izbjegne ono čega se boji", ističe Knight. Umjesto toga, važno je postupno jačati djetetovu otpornost i pomoći mu da se suoči sa strahom, uz osjećaj da ima podršku.

"Ako se previše prilagođavamo djetetovu strahu, uskraćujemo mu priliku da razvije vještine suočavanja. Cilj nije ukloniti svaki stres, nego pronaći ravnotežu između razumijevanja i blagog poticaja", zaključuje Booth Watkins.

Zanemarivanje vlastite tjeskobe

"Ne smijemo zaboraviti da djeca vrlo dobro osjećaju emocionalno stanje svojih skrbnika", kaže Booth Watkins. Ističe da djeca prate i riječi i govor tijela. Ako se roditelji bore s tjeskobom, važno je da nauče upravljati vlastitim stresom i pokažu djeci zdravije načine nošenja s njim. Kao što se u zrakoplovu maska za kisik najprije stavlja sebi, tako je i u roditeljstvu važno najprije obratiti pozornost na vlastitu tjeskobu.

"Kada ne upravljamo dobro svojom tjeskobom, djecu možemo nenamjerno naučiti da se boje istih situacija kojih se i mi bojimo", dodaje. To ne znači da roditelji trebaju skrivati osjećaje, nego da ih mogu iskoristiti kao priliku za razgovor. "U redu je razgovarati s djecom o vlastitoj tjeskobi. To im može pomoći da shvate da nisu sama. Najvažnije je da im pokažemo da ne moraju patiti u tišini", poručuje Booth Watkins.

Izbjegavanje razgovora o osjećajima

Razgovori o osjećajima mogu biti neugodni, ali važno je da ih roditelji potiču. "Dopustite djetetu da bude zabrinuto ili nervozno", preporučuje dječja psihologinja Ann-Louise Lockhart. Savjetuje roditeljima da imenuju osjećaj koji primijete kod djeteta, primjerice: "Čini mi se da ti je neugodno ući u vodu" ili "Nervozan si jer ideš na zabavu bez mene."

Sljedeći je korak pokazati djetetu da su njegovi osjećaji razumljivi. "Recite nešto poput: 'Razumijem te. Ima smisla da se tako osjećaš. Nekima treba više vremena.' Zatim zajedno potražite rješenje", kaže Lockhart. Profesor Alvin Thomas također naglašava da je važno da roditelji govore o vlastitim emocijama.

"U redu je reći djetetu da je tata malo tužan ili frustriran. Time širimo djetetov emocionalni rječnik i učimo ga kako razgovarati o osjećajima", objašnjava Thomas.

Pretjerani oprez

"Pretjeranim oprezom često potičemo dječju anksioznost", kaže klinička psihologinja Jenny Yip. "Ako im stalno govorimo da paze, zapravo ih neprestano upozoravamo da prijeti opasnost." Rečenice poput "pazi, past ćeš" mogu kod djeteta stvoriti nesigurnost i oklijevanje.

Umjesto ponavljanja upozorenja, korisnije je objasniti zašto je nešto opasno. "Primjerice: 'Nemoj skakati sa stola jer stolovi nisu za skakanje, a pod je tvrd. Ako se ozlijediš, možda ćemo morati na hitnu'", objašnjava Yip.

Takva objašnjenja potiču razumijevanje, a ne samo strah. Kristene Geering iz Parent Laba savjetuje edukativan pristup umjesto zastrašivanja. "Umjesto 'Pušenje će ti izazvati rak!', pokušajte s porukom: 'Pušenje je povezano s mnogim bolestima. Volim te i želim da budeš zdrav. Rado ću odgovoriti na sva tvoja pitanja.'"

Pohvala rezultata umjesto truda

"Mnogi moji mali pacijenti su anksiozni jer se boje da će razočarati roditelje ako u nečemu nisu najbolji", kaže klinička psihologinja Keneisha Sinclair-McBride. "Djeca zaslužuju pohvalu za uspjeh, ali jednako je važno pohvaliti trud i podsjetiti ih da su voljena bez obzira na rezultat."

Važno je provjeriti jesu li roditeljska očekivanja realna. Istraživanja pokazuju da usmjeravanje na trud, umjesto isključivo na ishod, smanjuje štetan pritisak. "Počnite hvaliti trud: 'Vidio sam da si učio, stvarno si se potrudio'", savjetuje Geering. Ona zagovara i "radikalno prihvaćanje", odnosno jasno pokazivanje djetetu da ga roditelji vole bezuvjetno. "To povećava osjećaj sigurnosti, a time se smanjuje tjeskoba", kaže.

Postavljanje sugestivnih pitanja

"Postavljanje sugestivnih pitanja može u djeci pobuditi tjeskobu", kaže Sinclair-McBride. "Ako pitate: 'Jesi li nervozan jer tvoji prijatelji neće biti u kampu?', zapravo sugerirate da bi dijete trebalo biti nervozno." Takva pitanja mogu stvoriti brige koje djetetu ranije nisu ni pale na pamet.

inclair-McBride predlaže bolji pristup: "Znam da ideš sam u kamp. Što misliš, kako bismo ti mogli pomoći da ti ondje bude ljepše?" Tako se razgovor usmjerava na rješenja, umjesto da roditelj djetetu nameće vlastitu zabrinutost. "Možda ćete shvatiti da ste vi tjeskobniji od djeteta", dodaje.

Autoritaran pristup odgoju

Psiholozi razlikuju četiri stila roditeljstva, a autoritarni se najčešće povezuje s tjeskobom kod djece. "To se događa kada u domu ima previše krutih pravila, a kazne poput vikanja i zabrana postaju glavne odgojne metode, uz premalo topline i povezanosti", kaže Ann-Louise Lockhart.

U takvim se obiteljima djeca ne osjećaju sigurno griješiti jer se boje pretjerane reakcije roditelja. "Djeca u takvim okolnostima često postaju perfekcionisti, bilo zato da bi roditelji bili ponosni, bilo zato da bi izbjegla kaznu", dodaje Lockhart.

Slanje mješovitih poruka

Roditelji djeci prenose poruke i riječima i ponašanjem, pa je važno izbjegavati proturječne poruke koje stvaraju nesigurnost. "Često čujem roditelje kako govore: 'Želim da uživaš u djetinjstvu', a odmah zatim pitaju: 'Jesi li učio za maturu? To je jako važno, moraš se primiti posla'", objašnjava psihologinja Jenny Yip.

Savjetuje roditeljima da budu jasni i dosljedni. "Poruka treba biti: 'Matura se bliži i sada je prioritet. Želim da pronađeš ravnotežu i sam procijeniš na što se trebaš usredotočiti.' Takva poruka djetetu daje osjećaj odgovornosti za vlastiti put, bez pritiska da nešto radi isključivo zbog roditeljskih očekivanja", zaključuje Yip.