KDA JE NICOLE Renner, samohrana majka po izboru, tijekom nedavnog virtualnog sastanka dopustila bolesnom dvogodišnjem sinu da pozdravi klijenta, nije očekivala ništa neobično. No, dok se odjavljivala, sin je veselo dobacio u kameru: "Pa-pa, tata."

U drugoj situaciji, četverogodišnji sin Sammi Gorton zna da je začet donacijom, ali majka ga je nedavno na kuglanju čula kako govori nepoznatoj ženi da mu je tata umro. Kao dio rastućeg broja žena koje su se samostalno odlučile za majčinstvo, snalaženje u alternativnoj obiteljskoj strukturi unutar društva prilagođenog dvoroditeljskim obiteljima može biti izazovno, a ključan dio roditeljstva jest objasniti djetetu zašto tata nije prisutan, piše Parents.com.

Kada započeti razgovor?

Dr. Elaine Gordon, klinička psihologinja specijalizirana za reproduktivnu medicinu, savjetuje da je pravilo u razgovoru o različitim načinima stvaranja obitelji - što ranije, to bolje.

"Preporučujem da ne govorite samo o njihovoj specifičnoj priči o začeću. Uključite knjige koje govore o svim vrstama obitelji - donaciji sperme, jajnih stanica, surogatstvu, jednoroditeljskim obiteljima, istospolnim parovima, pa čak i priče o pticama koje žive s pilićima. Time gradite temelje i normalizirate činjenicu da postoje brojne obiteljske konfiguracije, što postavlja ton za buduće razgovore", pojašnjava ona.

Dr. Madeleine Katz, klinička psihologinja koja se bavi solo roditeljstvom, također preporučuje knjige koje djeci prikazuju čitav spektar obiteljskih oblika, bez stvaranja podjele na "nas i njih".

"Važnija od same oznake je priča koja stoji iza nje – sigurna, koherentna priča na koju se vaše dijete može osloniti", ističe dr. Katz.

Razgovor koji se stalno razvija

I dr. Katz i dr. Gordon naglašavaju da ovo nije jednokratan razgovor, već rasprava koja se razvija kako djeca odrastaju. Jednostavne, konkretne činjenice funkcioniraju kod male djece i predškolaca, no kako djeca krenu u osnovnu školu, njihova znatiželja o podrijetlu i složenost pitanja vjerojatno će rasti.

Ključno je, kažu, jasno dati do znanja da ste uvijek dostupni za razgovor o mislima i osjećajima vezanim uz to što tata nije prisutan.

"Ovo je zapravo priča koju u početku pripovijeda majka, a s vremenom postaje djetetova", kaže dr. Katz. "Verzija koju će si dijete pričati kao tinejdžer bit će drugačija od one koju je čulo s četiri godine - i u tome je poanta. Priča je njihova i nastavit će je oblikovati do kraja života."

Dr. Gordon dodaje da postoje velike razlike u tome kako se djeca nose sa situacijom bez oca.

"Jednostavno morate pratiti svoje dijete. Neka su djeca vrlo znatiželjna i postavit će milijun pitanja, dok druga samo prihvate ono što im kažete", kaže dr. Gordon. "Potrebno je procijeniti dijete i reagirati u skladu s time."

Prave riječi za vašu obitelj

Potreba za fleksibilnošću proteže se i na jezik koji obitelji koriste, kako u odnosu na donore, tako i u opisu obiteljske strukture. U knjizi koju je Gorton napravila za svog sina, napisala je da su za njegov nastanak bili potrebni jajna stanica i spermij.

"Objasnila sam da sam ja imala jajnu stanicu, ali mi je za spermij trebala pomoć jednog jako dobrog čovjeka", kaže ova 33-godišnjakinja iz Vermonta. "Objasnila sam mu da nema tatu."

Gorton je koristila izraz "donor", ali njezin je sin odlučio zvati ga "tata donor". Ona je to prihvatila, iako i dalje uglavnom koristi riječ "donor".

U Facebook grupama za samohrane majke po izboru, mnoge navode da djeca, kako stare, često počinju koristiti termine poput "biološki otac". Neke majke ističu da djeca u svakodnevnom životu riječ "tata" koriste za nekoga tko je prisutan te da je važno da se djeca u solo majčinskim kućanstvima ne osjećaju kao da ih je neki otac negdje napustio.

Bez panike zbog dječje zbunjenosti

"Sin mi je jučer pokazao na avion i rekao da je to njegov tata", kaže ova 41-godišnja farmaceutkinja. "Jednog dana razgovarat ćemo o tome da mu tata nije ni avion, ni moj klijent, ni baka, ni teta. Ali mislim da će to sam shvatiti."

Dr. Katz kaže da je "potpuno normalno da dijete isprobava riječ 'tata' na muškarcu s kojim se osjeća povezano ili čak na muškarcu kojeg vidi na ulici." Ona dodaje da djeca stalno pokušavaju kategorizirati svijet kako bi ga bolje razumjela.

"To ne znači da je nešto pošlo po zlu i ne treba paničariti ni pretjerano ispravljati dijete", kaže.

Suočavanje s osjećajem nedostatka

Iako će mala djeca često biti zadovoljna objašnjenjem da su dio "obitelji mama-i-dijete", kako budu starija, pojavljivat će se više pitanja i emocija.

Dan očeva tako može biti težak za djecu samohranih majki. Primjerice, ako se oko njega organiziraju druženja koja uključuju samo djecu i očeve, mogu se osjećati isključeno, tužno i ljuto.

"Normalno je da dijete tuguje za nečim što želi, čak i ako to nikad nije imalo – taj osjećaj može biti stvaran kao i svaki drugi gubitak", kaže dr. Katz. "Zadatak nije 'popraviti' taj osjećaj ili uvjeravati dijete da nije u pravu. Treba to proći s njim, istražiti što mu točno nedostaje, a zatim se vratiti svemu onome što obitelj ima."