SRETAN utorak svima, osim onoj urednici časopisa o jeziku koja je neki dan mrtva ozbiljna za Olimpijske igre u Pyeongchangu rekla: “Zašto Pjongčang? Zato jer se preuzima od Amerikanaca i jer se ne zna vlastita tradicija i jezik. Pjongjang, Pjongjang, Pjongjang.” I onda objavila anketu o tome je li pravilno Pjongjang ili Pjongčang. I 32 posto ljudi je reklo da je pravilno Pjongjang.

 

Lady, are you serious? Ovo sam preuzela od Amerikanaca jer “gospođo, jeste li ozbiljni?” zvuči previše kao hrvatska sapunica.

 

Što je sljedeće?

 

Rasprava o tome je li Sinj ili Senj?

 

Irak ili Iran? 

 

Osijek ili Oslo?

 

Forever jang ili forever čang?

 

Ima jedan poznati grafit koji kaže: “Kinezi, mrš nazad u Japan.”

 

Glup je, ali na taj grafit se vjerojatno nećeš naljutit jer osoba koja ga je napisala nije voditelji Katedre za suvremeni hrvatski jezik, nego netko tko vjerojatno nema ni srednju stručnu spremu.

 

Ili srednju stručnu spermu, koje je ono pravilno?

 

Kad bi barem postojao neki servis koji ti omogućava da brzo provjeriš informacije za koje nisi siguran…

 

Nešto kao telefonske informacije na 981, ali da ne moraš telefonirat, nego da samo možeš utipkat upit u malu kućicu, stisnut enter i vidjet rezultate.

 

Šteta što ga nema.

 

Tamo bi(h) i ja mogla brzo saznat podatak koji me zanimao za ovu kolumnu - koliko u Hrvatskoj ima Katolika? Valjda će ga jednom neka dobra duša izmislit.

 

Do tad se moramo snalazit, zato sam nazvala informacije i rekli su mi odgovor - 86 posto.

 

Jel pravilno 86 posto ili 68 posto? Jako mi je teško ovo sad, propitkujem sve.

 

Imala sam još jedno pitanje ali na njega mi nisu ponudili odgovor - koliko Hrvata je bijesno (ili barem ljuto) zbog toga što Franka Batelić predstavlja Hrvatsku na Eurosongu?

 

Nesu školovali od vremena pa mi nisu znali reći točan podatak.

 

Ali sam ga otprilike izračunala sama. Gledajući komentare po portalima, odgovor je - pun kurac.

 

Neću koristit ovu riječ, probat ću bit fina.

 

Pun k ljudi.

 

Neki su razočarani.

 

Neki se ljute.

 

Neki su bijesni.

 

50 nijansi zamjeranja, kao i svaki drugi dan u Hrvatskoj.

 

“Nikad čula za ovu” - je česta pojava, što je krasna opaska, ali nije ni strućljakinja (znam) za jezik znala da Pjong može biti i Jang i Čang, prema tome, gospođo Mirta, to što vi niste čulA za nešto je apsolutno nebitno za život. 

 

“Ide na Eurosong samo zato što je Ćorlukina cura” - je najčešća i najnekreativnija reakcija.

 

“Vedran Ćorluka je platio da ide.”

 

“Povukla je dobre veze.”

 

Bilo je i kurvi i ostalih izraza, ali toga ima i kad objaviš vijest o ženi koja je udomila napuštene štence jer su neki ljudi nakazne nakupine sumpora, karijesa i žuči.

 

Tu i tamo netko tko joj čestita, ostalo je Olimpijada s jednom jedinom kategorijom - bacanjem govana.

 

Govnijada. 

 

Hrvatski nacionalni sport.

 

Neki ju vrijeđaju jer ima bogatog dečka, što je u Hrvatskoj odmah minus 100 bodova, osim ako je tvoja kćer ili nećakinja ili frendica, onda se stvarno zaljubila, a sve ostalo su sponzoruše i kurve. 

 

Neki ju vrijeđaju jer ima zube. Doslovno. Ekipa joj vrijeđa zube. Jer su malo veći od srednjih. Vjerojatno najviše ekipa koja nema sve zube.

 

Neki ju jednostavno vrijeđaju jer u kontekstu Eurosonga  mrze svakog tko nije Nina Badrić, što mi je još najmanje grozno jer je to kod njih manje mržnja, a više neopisiva ljubav prema Nini Badrić, kao što se ja ljutim na svaku cedevitu koja nije od limuna.

 

Puno ljutih, puno previše ljutih za nešto toliko benigno.

 

A Franka je objektivno sve za što molite kad serete protiv “jeftinih, loših, plastičnih pjevačica.”

 

Nije vokalno impotentna. Ni blizu. Zna pjevat. Školovala je glas. Može potegnut, ne kao Ariana Grande ali nitko ne može potegnut kao Ariana Grande. 

 

Ne pokazuje sise. Osim Ćorluki, to vas možda i najviše boli. 

 

Guzica joj je u odjeći, ne izvan nje.

 

Ne pjeva melos na koji se vežu kravate oko glave i razbijaju čaše.

 

Lijepa je. Nekima možda i nije ako nije njihov tip, ali objektivno je barem ugodna oku.

 

I ne valja, jer ima dečka nogometaša. I jer ima zube. I jer nije Nina.

 

A zašto ne bi jednom i Franka išla na Eurosong? 

 

Imali smo samoumiruće vukove i tužnog Borisa Novkovića.

 

Imali smo bilingualnog (ili se piše bipolarnog, ne znam) Jacquesa.

 

Imali smo pjesmu “Lahore” u kojoj žena iz Njemačke pokušava otpjevat “ljubav lak je korak, tvrd je orah” ali joj ne ide slovo “r” (jer je iz Njemačke) pa pjeva “tvud je orah.” I preveli smo ju u “Celebrate”, što je iz prije navedenog razloga zvučalo kao “celibate.”

 

Jel možemo jednom imat lijepu, mladu curu koja ima super glas i zvuči kao da živimo u 2018.?

 

Pliz (riječ koju smo isto preuzeli iz Amerike).

 

Nek jednom ide Franka, nek ju vide i čuju. 

 

Hrvatska je toliko mala da DOSLOVNO ima vremena da svaki pjevač ode jednom.

 

Nadam se da sljedeće godine ide Zsa Zsa, koja ima toliko prekrasan glas da ti se od njega spontano poslože svi kralješci.

 

Ona nema dečka nogometaša, pa će vjerojatno bit neka druga opaska o tome kako je uspjela, tipa da joj je tata platio ili nešto slično.

 

To ovih dana govore za Mirnu Savić. Massimova kćer koja je nedavno dobila emisiju na telki. 

 

Talentirana cura. Pametna. Studira. Radi na radiju. Radi satiru. Snima Mirnine babuške na Instagramu (ili je pravilno Myspace?). Čita, piše, trudi se. Isto ne pokazuje sise.

 

Jednom me opomenula za neku glupost koju sam stavila na Instagram i imale smo konstruktivan razgovor o temi, bez svađa o tome tko je gdje bio 93. Super cura. Ima izraženo mišljenje i spremna je na razgovor. Dobro argumentira. Spremno prihvaća tvoje argumente. Analizira odgovor i gradi priču. Postavlja potpitanja. Zna slušati. Sugovornika potiče na razmišljanje. Jebeš mi sve ako to nije popis kvaliteta koje mora imat idealna voditeljica.

 

Ali ne, tata joj je Massimo i odmah znate sve što trebate znati o njoj.

 

Da joj je to poklonjeno. Zbog njega.

 

To je najčešća teorija.

 

Uvijek je nešto došlo preko nečijeg k**ca.

 

Ili se s nekim jebeš, ili ti je tata.

 

U ovakvim slučajevima je dobro ako znate razliku između “ili” i “i”, inače je ova rečenica iznad jeziva.

 

Ili je sve išlo preko mame, ali onda opet samo ulazimo u petlju da se ona s nekim ubacila u krevet da bi tebe ubacila na TV. Ovo se malo rimuje, spavaš li mirno, Scriptore?

 

Ella Dvornik isto.

 

Sve što Ella napravi, država (tj. narod) joj odbije 50 posto jer “da nije Dinina kćer, nitko ne bi znao za nju.”

 

Možda ne bi.

 

Možda bi. 

 

Ali taj argument “ne bi ona bila tu gdje je bez tate” bi stvarno već trebali pospremit u ladicu sa stvarima koje se više ne koriste, tamo gdje stoje walkmani i šestari. 

 

Da nije bilo svačijeg tate, SVATKO ne bi bio nigdje, ili pravilnije rečeno - NITKO ne bi bio nigdje. 

 

Svi smo izašli iz nečijih jaja, neki iz ljubavi i planski, a neki - vjerojatno ovi koji vole mrzit kćeri jer imaju tate - iz “omaklo se.”

 

Za takve postoje samo tri načina da uspiješ.

 

Ili spavaš s nekim.

 

Ili ti je tata netko.

 

Ili… ili si Mili Vanilli.

 

To je teorija koju sam ja dobila za sebe.

 

Zapravo, dobila sam sve tri.

 

Prvo je teorija bila da mi je Matija Babić sredio posao jer… ne želim ni izgovarat to… NE jer mi je tata.

 

Onda mi je jedno vrijeme ipak tata sredio. Što nakon 2007. nije moguće ali potejto-potato.

 

Jao gospođo jel POTATO ili TOMATO?

 

S vremenom me sustigla i treća teorija.

 

Ispričao mi ju je vani u klubu jedan muškarac koji po mojoj procjeni ima između 19 i 55 godina, ne znam točno procijenit jer je bio znojan i sjajio se, pa ne znam jel to sjaj mladosti ili samo nekontrolirano lučenje sebuma u srednjim godinama.

 

Prišao mi je i predstavio se, a zatim rekao da me ponekad čita i da sam mu ponekad super, a ponekad užasno glupa. 

 

“Zašto sam ga to uopće pitala iako je potpuni stranac?” - pomislim ja i sjetim se da nisam, a on nastavlja govoriti i ja ga slušam jer pokušavam bit pristupačna.

 

“Ponekad su mi užasno glupe tvoje kolumne, a ponekad super i čak sam smislio teoriju…”

 

Volim teorije - čak i kad sam vani i samo sam htjela proć do šanka da si kupim još jedan gin tonic koji će me potaknut da šaljem poruke ljubavnog sadržaja u 4 ujutro - uvijek ću stat i poslušat teoriju. Jednom sam na izlasku slušala teoriju koja je započinjala s: “Oko je samo jedno.” Kratko smo pričali jer… su dva.

 

Uglavnom, da se vratim na teoriju koju mi je ponudio sjajni sebum:

 

“Moja teorija je da ti sama pišeš ove kolumne koje mi nisu dobre, a onda ove koje su mi super, mislim da ti njih možda piše Matija Babić. Da zapravo koristi tvoju kolumnu kao prikrivenu platformu za izražavanje mišljenja kroz još jednu osobu.”

 

Ako netko zna gdje se nabavlja psilocibin koji rekreativno uživa ovaj gospodin, javite da se svi veselimo.

 

Ne znam što je gluplja teorija, to da Matija Babić povremeno piše pod pseudonimom Andrea Andrassy ili to da Matija Babić povremeno piše pod pseudonimom Andrea Andrassy. Ovo dvoje je isto jer ne postoji druga, dovoljno glupa teorija da bi uopće bilo dileme.

 

Ali to je njegova teorija.

 

Ne da spavam s Matijom Babićem. Ne da mi je tata. Teorija je da ja JESAM Matija Babić.

 

Ili da je Matija Babić ja.

 

Možda i jesam. 

 

Mjesec dana godišnjeg svima na Indexu!

 

Didn’t work - nisam.

 

Seks. Rodbina. Inception.

 

To su šprance i varijante kako si došao do nečega.

 

Tko ti je napunio majku? Tko je napunio tebe? Čija si marioneta?

 

Nema opcije broj četiri.

 

Nema opcije u kojoj te to zaobiđe.

 

Čak ni kad si Mia Dimšić.

 

Moj naslov nije naslov nešto što sam smislila putem. 

 

Moj naslov ima navodnike - jer je citat.

 

Status koji sam vidjela prije godinu dana i arhivirala za neko sretnije vrijeme.

 

Napisao ga je jedan pjevač koji je dugo aktivan na sceni. Nije poznat. Ja ga znam, ali ja znam i riječi od 90 posto slovenskih hitova tako da nisam mjerodavna jer sam arhiv beskorisnih glazbenih informacija. 

 

To ga je zanimalo.

 

“S kim se jebe Mia Dimšić?”

 

Jer je na radiju. 

 

Jer ima gostovanja.

 

Jer radi koncerte.

 

Jer je već bila u križaljci.

 

Kad si u križaljci, sigurno se jebeš s nekim jer svi znaju da je put do križaljke popločen penisima.

 

(Zamisli da fakat postoji neki urednik križaljke koji uletava ženama sa spikom: “E, oćeš da te stavim u križaljku?”)

 

Znam da sigurno 50 posto vas ne voli Miu Dimšić. Skužila sam da je ona ljudima kao marzipan - neki ju jako vole, neki ju ispljunu iz usta kad naiđu na komadić u svadbenoj torti.

 

Ja ju ne ispljunem, meni je draga i jako slatka.

 

Podsjeća me na mladu, nepsihotičnu Taylor Swift, onu prije nego što je nalakirala jedan nokat u crno i odlučila da je Slipknot.

 

Piše svoje pjesme.

 

Svira ih.

 

Pjeva i zvuči kao topli, mekani medvjedić.

 

Možda vam njen glas ne paše - moja mama na primjer nije fan - ali jbg, ne može ti svaki glas pasat, kao što ti ne može svaka torta bit fina.

 

Ja ne volim tortu ledeni vjetar, moja frendica ne voli nutelu, nigdje ne piše da svi moraju voljet Miu Dimšić.

 

Ali barem radi nešto drugačije.

 

Ne gađa nikog sisom.

 

Koncerti joj nisu pola nastup, pola bradavica.

 

Mia Dimšić je onaj tip cure za koju raska na informacijama nikad ne može reć ništa loše.

 

I opet nema imunitet na najučestalije hrvatsko pitanje. 

 

S kim se jebe… 

 

Mia Dimšić?

 

Mora bit netko.

 

NETKO mora stajat iza toga. Nečiji k***c.

 

Bogati dečko.

 

Utjecajni otac.

 

Matija Babić.

 

Nije mogla sama.

 

Ne ona. 

 

Ne Mia. 

 

Ni Franka.

 

Ni Ella Dvornik.

 

Ni Mirna Savić.

 

Ni ja, ja sam otišla najdalje jer sam ja zapravo tajna, bežična tipkovnica Matije Babića.

 

To je ta naša mala formula omalovažavanja.

 

Sve što je napravio netko tko nije ti, sigurno nije napravio sam. 

 

“Netko mu je poklonio.”

 

SIGURNO.

 

Naravno, lakše je samom sebi govorit da nisi napravio nešto zato što se svi drugi jebu za svaki milimetar napretka (a ti ne želiš), nego se uopće usudit pomislit da postoje i druge verzije istine, kao što postoje Pjongjang i Pjongčang.

 

Lakše je bacat govna po svima drugima.

 

A bacanje govana na tuđi uspjeh je najveći znak da ste neuspješni.

 

Niste neuspješni zato što DRUGI uspijevaju preko k**ca i veza, nego zato što VI trošite vrijeme da to natipkate. 

 

To su minute koje ste mogli posvetit sebi i svom uspjehu.

 

Te minute nisu garancija da ćete uspjet, ali traženje tuđeg k***a u svačijem napretku je garancija da nikad nećete.

 

I pokazatelj da bi ga sami prvi zajašili da vam se pruži prilika.

 

Bi sigurno, jer ako mislite da je k***c valuta, znači da u tu valutu i sami vjerujete.

 

Ne morate voljet Miu Dimšić na radiju ako ne želite. Ni Franku Batelić na Eurosongu, ni Mirnu Savić na telki. Ne morate voljet ni Ellu Dvornik ni mene, ni mene-Matiju Babića.

 

Ali razmišljajte dugoročno.

 

Mia će unucima nabrajat gradove u kojima je imala koncerte, ne ljude koji su ju vrijeđali po Fejsu. Franka će svojima pričat o Eurosongu. Mirna Savić će jednom prestat bit “Massimova kćer” i za Massima će se možda govorit “to ti je tata od Mirne Savić.” 

 

Nemojte da vama na popisu najupečatljivijih stvari iz života bude: “Ja sam brojao k**ce po Fejsbuku umjesto da sam radio nešto pametno.”

 

To onda učiš i svoju djecu. Da bacaju govna po drugima, umjesto da rade na sebi.

 

I da život funkcionira po principu “ili će tata sredit, ili se moraš nasadit na nekog da uspiješ.” 

 

A nije dobro djecu učit da se moraju nasadit na nekog (jel se kaže pedofilija ili Pennsylvania?)

 

Može se. 

 

Ako ne vjeruješ meni, nazovi opće informacije pa pitaj.

 

Nisu svi u zavjeri s nekim, nisu svi podlo ukrali nešto što je moglo bit tvoje.

 

Često si oni koji gube vrijeme na prozivanje kurvi i kćeri u komentarima šansu za napredak ukradu sami.

 

I ljute se na Miu Dimšić jer radi što voli, a oni ne.

 

“Nije fer.” 

 

“Tko joj je tata?”

 

“S kim se jebe?”

 

U Hrvatskoj ima, kaže GOOGLE, gospođo - servis na kojem možete saznati pregršt informacija koje ponekad ugled znače - 86 posto Katolika.

 

U komentarima ispod članaka sigurno 50 posto onih koji misle da se iza rezultata uvijek skriva nešto što počinje na k, a nije Karlovac.

 

To je puno. 

 

Previše je.

 

Ovo što slijedi mislim bez ikakvog omalovažavanja vjere, samo je statističko pitanje - ako 86 posto ljudi u Hrvatskoj prihvaća da je Djevica Marija bezgrešno dobila Isusa, zašto toliki postotak ne prihvaća da je moguće uspjeti bez da nekom daš… besplatni upad?

 

“Sigurno se jebe s nekim” je jeftina metoda samozavaravanja.

 

U stvarnosti je za uspjeh rijetko potreban tuđi k*rac. Puno češće vlastita muda.

 

Pogotovo u zemlji u kojoj je obeshrabrivanje praktički kulturna baština. 

 

Srdačno, 

 

Matija Babić

 

Ili se kaže Vinarija Babić?

 

Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!