Dnevnik gradske cure: Vatrom protiv gejeva, šalicom protiv Svemira

Dnevnik gradske cure: Vatrom protiv gejeva, šalicom protiv Svemira

Foto: Karmen Poznić, Privatna fotografija

SRETAN utorak svima, osim ljudima koji kažu “nisam ni TAKNULA knjigu” i onda “slučajno” dobiju 5. Bog sve gleda, Karla. Osim HRT-a 4, to nitko ne gleda.

Jel možete vjerovat da je već drugi mjesec? Vjerojatno možete jer imate kalendar. Jel možete vjerovat da je drugi mjesec 2018.? Možda malo manje jer u Kaštelima na karnevalu pale slikovnice o gej ljubavi (jer je za neke gej ok samo u search historyu na Pornhubu), ali srećom i to piše na kalendaru.

Drugi mjesec 2018. Valentinovo je za 8 dana.

Još 15 dana prije nego što smiješ ostavit curu.

Tri tjedna prije Valentinova je krajnji rok kad smiješ, onda moraš čekat  da sve prođe jer nije pristojno ostavljat ljude do sedmog dana nakon Valentinova. To su pravila koja se moraju poštovat.

Osim ako si cura i imaš curu ili si dečko i imaš dečka, onda smiješ prekinut vezu kad god. Čim prije, jasno, nemoj da ti sečemo Domovnicu.

Pogotovo ako ste dvije cure, to nije samo neprirodno nego i opasno jer svi znamo da žene ne znaju vozit auto, zato u vezi mora bit jedno muško, da vozi.

Pogledaj šta se desi kad žena vozi. Zabije se u sjedište HDZ-a.

Ovo zvuči kao simpatična slučajnost, ali nije teško zamislit da će netko jednom iz ovog napravit “vidite da žene ne znaju ni vozit, tko su one da odlučuju o svojem tijelu” medijski spin, ne mislim na nikog konkretno, ne znam zašto odmah svi spominjete Željku kad ja nisam.

Ne znam uopće kak vam je pala na pamet Željka Ogresta i zašto. Vi ste čudni ljudi.

Uglavnom, dobro smo krenuli u drugom mjesecu.

Pale su temperature. Na 11 minuta i onda je opet došlo proljeće, ali treba mi glagol “padati” za priču pa će i 11 minuta biti dovoljno.

Pala je srednjoškolska tučnjava u Splitu. Ne znam zašto se čudimo kad se djeca mlate pred školom, a odrasli ih uče mržnji kad god stignu. Ne možeš jedan dan reć djetetu da je ok mrzit Srbe i ljude koji navijaju za klub za koji nije navijao tvoj deda i da se gej slikovnice pale jer je Bog imao upravo tu viziju kao je pokretao startup za upaljače (i lizalice s okusom mesa ali taj je propao), a drugi dan očekivat da to isto dijete neće pokušat prebit Dariju iz trećeg C. Djeca su kao spužve - jako im se veseliš kad su nova i onda s vremenom postaju puna bakterija i smrde i ostanu crvena i masna kad s njima pereš tanjur od bolonjeza i onda ih baciš i uzmeš novu jer uvijek kupiš paket od 6. Kriva analogija. Djeca upijaju sve čime ih hraniš i to vraćaju u svijet kad ih se pritisne, baš kao spužve. Ako ih hraniš ljubavlju, iz njih izlazi ljubav. Ako ih hraniš mržnjom, iz njih izlazi mržnja. Spužve se rijetko usmrde same od sebe.

Pao je Bitcoin. Ni previše ni premalo - idealno. Pao je dovoljno malo da ljudi koji jedva čekaju viknut “rekla sam ti da će Bitcoin propast, JA zato nisam ni uložila, jer sam pametna” još uvijek to ne mogu reć, i dovoljno jako da ljudi koji stalno pričaju o Bitcoinu puno manje pričaju o Bitcoinu, što znači da smo trenutno u razdoblju Bitcoin tišine, kao što smo ono jednom kad smo prestali glumit da smo oduvijek bili zemlja hokeja ušli u fazu ZigZag tišine.

Pao je snijeg. Zapravo, ove godine je iznenađujuće mali broj ljudi na Fejsu javio da pada snijeg. Čudno je to - vidiš ga kroz prozor ali ne vidiš ga na Facebooku i ne znaš što je stvarnost.

Meni je pala šalica.

Ovo nije metafora, stvarno mi je pala šalica.

Ne u drugom mjesecu 2018., pala mi je prije 2 mjeseca.

Pala mi je iz 2 jednostavna razloga - prvi, jer imam gravitaciju u stanu i drugi, jer sam seljačina koja nagura šalice u ormarić i izravna ih zatvaranjem vrata, tako da sljedeći put kad otvoriš ta ista vrata, šalica izleti iz ormara i najebe kao gay slikovnica u Kaštelima.

Padala je neko vrijeme.

Prvo na element ispod ormarića, gdje joj se potrgala ručka koja se rasula po podu.

Onda je krenula prema podu, a ja sam ju u pokušaju spašavanja stopirala nogom, što je loša ideja jer šalica na stopalu boli, a šalica s potrganom ručkom i oštrim rubovima seče kožu Petra, krvava da budeš.

Poderala mi je komad čarape i zarezala stopalo, a onda se otkotrljala na pod. Zahvaljujući mom stopalu, nije se rasula nego joj se samo okrhnuo dio “tijela.” Valjda se to što šalica ima zove tijelo, nesam školovala.

Sjebala se.

Bez ručke, s oštrim podsjetnicima na mjesto na kojem je ručka nekad bila i okrhnutim komadom taman na mjestu gdje je lako porezat usta.

Neupotrebljiva.

A bila mi je najdraža.

Kupila sam ju 2016. godine u Starbucksu. Znam da je to full treš tradicija koju poštuju samo dosadne osobe koje misle da su posebne jer se zovu Valnerija, a zapravo je teti na općini samo pobjeglo N dok ju je prijavljivala, kao što ti često pobjegne Ž kad stisneš enter - ali volim tu tradiciju. Kad god idem negdje, kupim šalicu u Starbucksu i onda kad doma pijem kavu, sjetim se mjesta na kojem sam bila. Imam jednu s Havaja i kad god ju koristim, sjetim se zvuka oceana uz koji sam se budila svako jutro. Jednu iz Dubaia i kad god ju koristim, sjetim se da sam sretna jer nisam “model” u Dubaiu. Ovo mi je bila šalica iz Pariza u koji me vodila mama.

Imala je koncert u crkvi La Madeleine, Mozart Requiem, a brat i ja smo išli s njom.

Bilo je super, jeli smo puževe i hot dog s topljenim sirom i macaronse koji zapravo nikom nisu fini ali su fotogenični za instagram pa ih svi kupuju.

Vidjeli smo iPhoneov toranj, što bi moglo bit novo ime jer ga ovih dana svi gledaju samo kroz iPhone.

Šetali po Champs-Élysées, sjedili na suncu u Jardin des Tuileries.

Na to je mirisala moja potrgana šalica - na sunce, Eiffelov toranj i puževe (u dobrom smislu).

I onda se razbila, jer sam seljačina.

Znam da tuga zbog razbijene šalice iz Pariza zvuči užasno materijalistički i hipsterski u isto vrijeme, ali stvari koje imaju sentimentalnu vrijednost zaslužuju tugu ako se razbiju. Pogotovo ako u njih stavljaš kavu.

Pomela sam krhotine i stavila polurazbijenu šalicu na stol. Pored tijela šalice sam stavila i dva veća komada razbijenih ručkica. Možda ću ju nekako uspjet složit. Dio ručkice se rasuo, ali možda mogu nekako nadoštukat.

I izbrusit ove oštre dijelove na mjestu gdje je ručkica nekad bila.

To ću napravit, popravit ću Pariz iako me porezao po stopalu.

Nije šalica kriva, ja sam.

Sigurno ju neću bacit.

Dan nakon razbijanja sam stala na zaostali komadić šalice koji nisam pomela. Srećom, imala sam šlape pa nisam porezala stopalo i s donje strane, ali zato jesam prste tri dana kasnije.

Pokušala sam zalijepit ručkice i elegantno zarezala srednji prst na oštri dio krhotine.

Bacila sam ih u smeće.

Ne treba mi ručkica, kod šalice je važno tijelo.

Izbrusila sam batrljke koji su ostali nakon ručkica (ne znam terminologiju za šalice, nova sam u ovom) i vratila šalicu u ormarić s ostalima.

Na prvoj kavi iz nje sam skoro ostala bez otisaka jer kad nema ručkice za koju držiš šalicu, spržiš si prste.

Na drugoj sam si skoro oderala usta jer se to dogodi kad staviš usta na krhotinu.

Na trećoj sam se opet porezala jer nisam dobro izbrusila mjesto na kojem je bila ručkica.

Ako si iole normalna osoba, sad se već vjerojatno pitaš zašto ja ovoliko dugo pričam o šalici i zašto ti to čitaš i na što ti je život spao.

Bez brige - ovo, za razliku od Hrvatske, ide nekamo.

Od dana kad se šalica razbila, znala sam da ju moram bacit, ali nisam mogla.

Bila mi je najdraža.

Podsjećala me na lijepe stvari.

Čak i kad je prestala bit funkcionalna, nisam je se htjela riješit.

Nisam ju htjela bacit ni kad me prvi put porezala.

Ni drugi.

Ni treći.

Držala sam ju na stolu “dok ju ne popravim.”

Pa u ormariću jer “nema veze što samo zauzima mjesto i nije funkcionalna.”

Dirala ju iako znam da ću se vjerojatno porezat.

Pravila se da se ništa nije promijenilo i da to i dalje može bit ona ista šalica ako se potrudim.

Nema veze što ću se tu i tamo porezat, važno je da ju imam.

Neću ju bacit, možda jednom pronađem način da ju popravim i vratim sve na staro.

Možda će jednom opet bit kakva je bila prije.

Možda ćemo jednom opet bit sretne zajedno.

Pala je prije 2 mjeseca.

Prije 10 dana sam ju napokon bacila u smeće.

Nije imalo smisla.

Porezala me sto puta.

Zauzimala mjesto u ormariću.

Pržila prste.

Bila nepraktična.

Nisam ju htjela baciti jer sam htjela da me i dalje podsjeća na Pariz, a zapravo me samo podsjećala na to kako me porezala i kako je jednom prije bila dobra.

Sad me samo ranjavala.

Koliko se god ja pokušavala pravit da je to ista šalica, nije bila.

Samo mi je komplicirala život i opterećivala me.

Zato sam ju bacila, da napravim mjesta za neku novu, jednom.

Možda jednom opet odem u Pariz pa kupim drugu. Možda ne. Ali nema smisla da držim ovu razbijenu jer mi samo radi štetu.

To je bilo prije 10 dana.

Prije 8 dana sam na Instagramu objavila ovo.



Nije me tad podsjetilo na šalicu, samo na činjenicu da treba pustit da neke stvari otiđu iz tvog života, pogotovo one koje te opterećuju.

Svi ih imamo.

Neki u ormaru, na primjer one stvari koje ne nosiš od sedmog razreda ali ih ne želiš bacit jer ćeš ih “možda jednom obuć kad se majica s okom u sredini vrati u modu”, iako znaš da se nikad neće vratit u modu (čak ni za Ivana Brkić “Oči boje kestena” party). Znaš da ti samo stvaraju nered, ali ne možeš ih bacit jer imaš osjećaj da bacaš dio sebe.

Neki u inboxu. Poruke od bivšeg koje čuvaš jer ih tu i tamo voliš pročitat prije spavanja da se još malo pokušaš nadrogirat pažnjom kojoj je već odavno istekao rok trajanja.

Ili u galeriji slika u kojoj čuvaš nečije oči iz kojih je jednom štrcala ljubav, iako znaš da je ta ljubav odavno u zastari. Ali na slici je i dalje tu, pa ju ne brišeš.

Stvari koje su se razbile i oštetile, ali ne želiš ih bacit jer se nadaš da će se jednom nekako popravit.

Pa ih pustiš da zauzimaju prostor.

Draže ti je imat potrgane uspomene na nešto što se vjerojatno nikad neće popravit, nego prazninu.

Draže ti je i da te tu i tamo porežu nego da izgleda kao da ih nikad nije ni bilo.

Svi imamo takve šalice. I poruke. I slike.

Koje već odavno ne vrijede ali bojiš ih se bacit jer se bojiš praznine.

Prije 10 dana sam bacila svoju šalicu iz Pariza.

Prije 8 sam pronašla onaj “let shit go” poster.

Riješi se stvari iz prošlosti koje te sputavaju.

Pokaži Svemiru da je vrijeme za nešto novo i ostale lifecoach stvari u koje većinu vremena ne vjerujem.

Ne vjerujem da će me Svemir nagradit novim očima iz kojih štrca ljubav ako obrišem ove stare.

Bojim se da neće.

I onda nemam ni jedne, ni druge.

Samo prazno, kao što je sad prazno tamo gdje mi je stajala šalica.

Bacila sam ju prije 10 dana.

Ne zbog Svemira, nisam računala na Svemir.

Samo nisam htjela da me stalno reže pa sam ju bacila.

Nazvali su me točno 3 dana kasnije.

Pozivaju me na svjetsku premijeru zadnjeg nastavka 50 shades of Grey.

U Pariz.

Dok ovo čitate, ja sam već tamo. Vodim mamu, ona je prošli put vodila mene.

Na puževe, iPhoneov toranj i sunce, ako će ga bit.

Znam da je sve to najgluplja i najrandom slučajnost, ali možda ipak ima nešto u tom “let shit go.”

Možda ti Svemir stvarno pošalje nove stvari tek kad napraviš mjesta i izbaciš stare.

Potrgane šalice.

Potrgane ljubavi.

Stvari koje samo zauzimaju prostor i režu te.

Možda ne.

Nemam pojma.

Samo znam da mi je pala šalica iz Pariza i da su me poslali tamo čim sam je se napokon riješila.

Kad se vratim, namjerno ću potrgat i onu s Havaja.

Nikad ne znaš.


Psssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara