U LJETO 2004. godine Hajduk je ulazio u novu sezonu kao branitelj naslova prvaka. Prije nego što će u zimskom prijelaznom roku klub iz Malage vratiti Ivana Leku, a iz Dinama u najsenzacionalnijem hrvatskom transferu ikada dovesti Niku Kranjčara, na Poljud je stigao niz ljetnih pojačanja.

Iz Zadra je doveden golman Tvrtko Kale, iz japanske Osake napadač Kruno Lovrek, a iz urugvajskog Defensora ofenzivni veznjak Pablo Munhoz. Ako ne računamo bosanskohercegovačke igrače, Munhoz je u tom trenutku bio jedini stranac u ekipi, ali vrlo brzo je u Splitu postao "domaći". 

Munja, kako su ga ubrzo prozvali navijači, osvojio je prvi trofej već u debiju kada je na Poljudu u Superkupu srušen Dinamo, a na kraju svoje prve sezone proslavio je i titulu, ujedno i Hajdukovu posljednju. U finalu Kupa mu je izbjegla dvostruka kruna, ali Hajduk se Rijeci revanširao u Superkupu i tako je Munhoz osvojio tri trofeja s Bijelima u godinu dana.

Tada je započeo period dominacije Dinama, ali u sezoni 2006/07. Munhoz je bio ključni igrač Hajduka koji je pod Zoranom Vulićem igrao najbolji nogomet života. Njegov odlazak natrag u domovinu teško je pao navijačima, a, kako danas kaže, i sam je požalio što se nije dulje zadržao na Poljudu. U nastavku karijere igrao je za urugvajski Nacional, kineski Wuhan i niz klubova u domovini, Huracan, Atenas, Juventud, Progreso i Deportivo Maldonado.

U Splitu nije bio 16 godina, ali i dalje se izvrsno služi hrvatskim, začinjenim mnogim dalmatinskim izrekama. "Pozdrav, dragi", javlja se na telefon iz svog doma u Montevideu, kada smo ga putem WhatsAppa kontaktirali kako bismo s njime porazgovarali o njegovoj karijeri obilježenoj periodom u Hajduku.

Kako ste se počeli baviti nogometom i kako je izgledao Vaš proboj do seniora?

Rođen sam u Riveri, malom gradu na granici Urugvaja i Brazila. Stalno sam igrao nogomet u ulici, već s četiri godine, što je bilo normalno u cijeloj Južnoj Americi. Danas je toga nažalost sve manje i manje. Kod mene u Riveri još ima uličnog nogometa jer je to manje mjesto, ali u Montevideu gdje živim sve manje i manje. 

Moj otac je igrao amaterski nogomet u Riveri, a ja sam postao prvi profesionalac u obitelji, kasnije i moj brat koji je igrao za Defensor i Liverpool u Montevideu. Odrastao sam s dva brata i dvije sestre, majka je preminula dok sam igrao u Hajduku.

Za prvi klub sam počeo igrati s devet godina, zvao se Oriental. Kao dijete sam mijenjao više klubova, Cuña Piru, Rampla Juniors... S 14 godina su me neki treneri iz Montevidea pozvali da igram za mladu reprezentaciju, tamo su primijetili da sam talentiran i tako sam prešao u Defensor Sporting. Želio me dovesti i Penarol, ali Defensor je bio poznat kao najbolji klub za razvoj mladih igrača u zemlji pa sam odlučio potpisati ugovor s njim. 

Defensor je jedan od najvećih klubova u zemlji?

Jedan od najvećih. Najveći su Nacional i Penarol, Defensor je ispod njih.

Kako je izgledalo navijanje na tribinama urugvajske lige kada ste vi počeli igrati?

Počeo sam igrati za seniore sa 17 godina i sjećam da sam zabio gol u debiju. Defensor nema puno navijača, jako su dobri, ali ne mogu se usporediti s Hajdukovim. Što se Urugvaja tiče, samo se Nacional i Penarol mogu mjeriti s Hajdukom po atmosferi na stadionu. 

Još prije odlaska u Hajduk postali ste reprezentativac, a u jednoj utakmici ste čak bili i kapetan Urugvaja, kako je došlo do toga?

To je bilo prije 20 godina, bio sam lud od sreće kad me izbornik pozvao u reprezentaciju za utakmice u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj. Bio sam u kadru protiv Brazila i Čilea. Protiv Brazila sam bio na klupi, a protiv Čilea sam bio kapetan s 20 godina i pobijedili smo 2:1, jako lijepo iskustvo.

Munhoz kao kapetan Urugvaja.

Jako malo igrača Defensora se u to vrijeme moglo probiti do reprezentacije pored onih iz Penarola i Nacionala. Ako se ne varam, bio sam među prvima koji su nastupili za reprezentaciju dok su igrali u Defensoru. 

Kako je bilo iz prve ruke promatrati reprezentaciju Brazila, tadašnje svjetske prvake?

Nezaboravno. Bili su to strašni igrači. Kaka, Ronaldo, Rivaldo, Roberto Carlos, Juninho Pernambucano, Dida, Gilberto Silva, Emerson.

U utakmici u kojoj ste bili kapetan igrao je i mladi Diego Forlan? 

Taman u to vrijeme je iz Independientea u Argentini otišao u Manchester United. Nije još bio na svojoj najvišoj razini kao 2010. godine, ali uvijek je jako naporno radio na sebi, ostajao dulje na treninzima, unaprjeđivao se. Bio je tu i Alvaro Recoba, odličan momak i igrač.

Kako je došlo do transfera u Hajduk?

Nazvao me menadžer i rekao da ima neke šanse za transfer u Hrvatsku. Svakako, igrači iz Južne Amerike se uvijek nadaju Italiji ili Španjolskoj, ali kada sam na internetu vidio koliko je Hajduk velik klub, kakve navijače i stadion ima, koliko Torcida voli klub, odmah sam pristao i rekao menadžeru da idem.

Kako je izgledala prilagodba na život u Splitu? 

Split i Montevideo su jako slični gradovi po navikama ljudi, klimi, životu uz more. Dalmatinci imaju i sličan temperament kao Južnoamerikanci. Najveći problem kad sam došao bio mi je jezik, prvih nekoliko mjeseci mi se bilo jako teško sporazumjeti.

Kako ste učili hrvatski?

Družio sam se s Marijom Grgurovićem i Tomislavom Bušićem, postali smo bliski. Najviše su me naučili oni i moj prijatelj Mario Petrinec. Bili su tu još braća Vučko, a Jurica je igrao u Alavesu i znao je španjolski pa sam s njim pričao na kombinaciji oba jezika.

Kako je bilo debitirati za Hajduk u Superkupu protiv Dinama, koji ste i osvojili?

Nisam uopće očekivao da u Hrvatskoj postoji takvo rivalstvo između dva kluba, bio sam zapanjen. Utakmice Dinama i Hajduka su stvarno nešto posebno, jako brzo sam shvatio da je Hajduk velik klub kada sam vidio pune tribine na Poljudu.

Sjećate li se prvog gola za Hajduk protiv Rijeke na Poljudu?

Sjećam ga se, naravno. Super osjećaj je bilo zabiti pred našim navijačima. Baka Slišković nam je bio trener i pobijedili smo 2:0, bila mi je to jedna od najboljih utakmica u Hajduku. Imali smo jako dobru ekipu u kojoj je bila kombinacija iskusnih i mlađih igrača.

U zimskom prijelaznom roku iz Dinama je stigao Niko Kranjčar. Kako ste vi doživjeli taj neočekivani transfer? 

Sjećam se velikog uzbuđenja u Splitu kada je dolazio. Nitko se tome nije mogao nadati. Poznavao sam ga kao protivnika, mladog kapetana i odličnog igrača Dinama. To što je tako mlad bio kapetan govori dovoljno. U Hajduku sam se uvjerio da je odličan.

Navijači su Vas jako brzo prihvatili. Jeste li osjećali njihovu ljubav?

Ljubav navijača Hajduka osjećam i danas, često mi se javljaju. U Splitu sam se osjećao kao kod kuće, ljudi su me prihvatili i dali nadimak Munja. Žao mi je što nisam ostao dulje u Splitu, danas mislim da je to bila pogreška. Hajduk mi je daleko najbolje razdoblje karijere.

Na kraju prve sezone u Hajduku ste imali prilike proslaviti titulu? 

Tako je. Zadnju utakmicu smo pobijedili Varteks 6:0, Ćiro je bio trener Varteksa i nakon toga došao u Hajduk. Sjećam se jako lijepe fešte na Rivi. Nema ništa ljepše nego kad osjećaš sreću i gledaš slavlje navijača koje traje nekoliko dana. Jako mi je drago što sam imao prilike doživjeti to u Splitu. Prekrasna atmosfera koja se osjećala na ulicama tih dana se ne može zaboraviti.

Poznato je da ste naučili pjevati mnoge dalmatinske pjesme, koje su vam najdraže?

Znam pjevati Košulju bilu i Dalmatinac sam od Mladena Grdovića. Upoznao sam njega i Vinka Cocu. Grdović mi je obećao ako produžim ugovor, da ćemo zajedno nazdraviti i zapjevati, hahaha. Najdraži su mi Grdović i klapa Intrade, još uvijek ih slušam na YouTubeu. 

Ćirin mandat u Hajduku je obilježio Debrecen, ali, van tog neuspjeha, kako je bilo igrati pod njim?

Ćiro je odličan čovjek, s njim je uvijek bilo nekih ludila, ali jako zabavnih. Mi smo te sezone podbacili kao ekipa, nismo bili spremni, ali sjećanja na Ćiru su mi lijepa, istovremeno je bio strog, ali i prijatelj s igračima.

Najbolji nogomet igrali ste iduće sezone pod Vulićem. Zašto baš tada? 

Vulić me jako motivirao. S njim mi je bilo najdraže raditi. Njegovi treninzi nisu bili teški, a te sezone sam igrao najbolje. On je isto igrao u Španjolskoj pa smo se još bolje mogli sporazumjeti. 

Te sezone ste zabili i Dinamu u derbiju na Poljudu?

Jako lijep osjećaj je zabiti u takvoj utakmici. Zabio sam iz penala koji je trebao pucati Igor Musa, ali mi je dao loptu i rekao "ajde ti Munja". Svaki derbi je bio jako poseban zbog naših navijača.

Tko su Vam bili najteži protivnici u HNL-u?

Od obrambenih igrača Vedran Ćorluka, od veznih Luka Modrić, tada se već vidjelo da ima šanse biti među najboljima na svijetu, a od napadača Davor Vugrinec, jedan od najboljih napadača koje sam vidio u Hrvatskoj, imao je odličan dodir, ma zapravo, imao je sve.

Kako je došlo do odlaska iz Hajduka?

Zbog toga i danas žalim. Ugovor mi je istjecao 2007. godine, na kraju moje najbolje sezone. Fredi Fiorentini me nagovarao da ostanem, govorio da me navijači vole, ali menadžer me nagovorio da se vratim u Južnu Ameriku, da ću tamo imati dobre ponude.

Više nikada nisam igrao dobro kao u Hajduku, a i zbog navijača i Splita mi je jako žao da nisam ostao dulje. Žena i ja smo bili jako tužni kada smo odlazili jer smo u Splitu bili predivno primljeni. Pogriješio sam.

Nakon povratka u Urugvaj, u Nacional, zaigrali ste i u Wuhanu. Kako vam je bilo u Kini?

Tamo sam bio jednu godinu, imao sam ugovor na dvije godine, ali sam ga raskinuo nakon prve sezone. Liga je bila dobra, ali život u Kini mi je bio težak. To je jako drugačija kultura od južnoameričke i one u Splitu. 

Ne bih tamo izdržao dvije godine. Trenira se dva puta dnevno, hrana mi se nije sviđala, jednostavno mi nije odgovaralo.

S obzirom na Vaš talent, može se reći da vam se predviđala bolja karijera od one koju ste ostvarili. Mislite li da ste mogli igrati u još jačim klubovima i ligama?

Teško pitanje. Mislim da jesam, ali ima tu puno faktora. Nisam bio neprofesionalan, ali kad vidim top igrače poput Modrića koji žive samo za nogomet, pomislim da sam sigurno mogao biti još profesionalniji. Ključ je vjerojatno u tome, moram priznati da ponekad nisam bio skroz fizički spreman. Sada je to prošlost, mogao sam biti bolji igrač, ali, što bi rekli u Splitu - jebiga. Danas ne žalim ni za čim i ponosim se onime što sam ostvario.

Čime se danas bavite? 

Treniram djecu u školi nogometa i također sam u menadžerskom poslu, imam nekoliko igrača u Nacionalu i Defensoru. Puno razgovaram s njima i želim da nauče na mojim greškama, objašnjavam im važnost profesionalizma. U slobodno vrijeme igram amaterski nogomet. Imamo svoju malu ligu, a također igramo i mali nogomet.

Mali nogomet ponekad igrate s Edisonom Cavanijem. Kakav je jedan od najvećih urugvajskih nogometaša ikada privatno? 

Tako je, zna navratiti kada je na praznicima u Urugvaju. Kao i Forlan, on je odličan čovjek iako je velika zvijezda. Uopće se ne ponaša kao poznata osoba. Takvi su i Suarez, Valverde, Araujo. Urugvaj je puno manja zemlja od Argentine i Brazila i ovdje navijači uvijek mogu sresti velike zvijezde na ulici, a oni uglavnom uvijek imaju vremena za fotografiju ili autogram.

Tko je bio vaš nogometni idol u djetinjstvu?

Ronaldo Fenomeno. Gledao sam Svjetsko prvenstvo 1998. i bio sam jako tužan kad je Brazil izgubio od Francuske, sjećam se Zidaneovih golova. Ronaldo je bio strašan, za mene kao dijete daleko najveći. 

Jesu li ljudi u Urugvaju jako razočarani zbog ispadanja u grupi na posljednjem Svjetskom prvenstvu? 

Naravno. Teško je kada odlaze legende kao Cavani i Suarez. Nunez, Valverde, Bentancur i Araujo su jako dobri igrači, ali trebat će koja godina da se pojavi netko u rangu ove dvojice. Vjerojatno nas čeka teško razdoblje, ali na Svjetskom prvenstvu 2026. ima još više ekipa tako da očekujem da se bez problema kvalificiramo. 

Čujete li se još uvijek s nekim suigračima iz Hajduka?

Znam se čuti s Grgurovićem, Bušićem i Mladenom Bartulovićem. Grgurović je sličan meni, mogao je postati super igrač i imati top karijeru da je bio malo profesionalniji. Imam još puno prijatelja u Splitu. Sada zbog posla nemam puno vremena, ali nadam se da ću jednog dana doći u posjet. 

Kroz karijeru ste razmjenjivali dresove s protivnicima. Adrianov dres ste poklonili za humanitarnu akciju Vratimo palčiće u Petrovu. Imate li kod kuće još nekih dresova poznatih igrača? 

Nemam. Sve sam ih poklonio. Imao sam dres Roberta Carlosa koji mi je dao na utakmici Urugvaja i Brazila, ali kod kuće sada imam samo svoj dres iz Hajduka, njega ne dam nikome.