POMALO u sjeni ostanka Marka Livaje, dolaska Filipa Krovinovića i povratka Danijela Subašića u Hajduk ostala je jedna zanimljiva i važna akvizicija Splićana. Dolasci desnih bekova ionako se rijetko poprate spektaklom, pogotovo ako se ne radi o poznatim imenima, ili barem igračima koji su igrali za velike klubove.

Pa iako je cijelu karijeru proveo u Mađarskoj i Poljskoj, Gergő Lovrencsics nije baš anonimac za hrvatske nogometne fanove, koji ga pamte po igrama za Mađarsku na posljednja dva Eura, možda i po nastupima za Ferencvaros u Ligi prvaka prošle sezone, a svakako po golu protiv Dinama kojim je pomogao Fradiju da dođe do grupne faze i preusmjeri hrvatskog prvaka ka Europa ligi.

Prošlog je mjeseca napunio 33 godine, a iako je za njim skoro desetljeće i pol nogometa na profesionalnoj razini, protekla sezona bila mu je gotovo sadržajnija od svih prethodnih. Što s klubom, što s reprezentacijom igrao je, kako sam kaže, protiv četvorice od pet najboljih nogometaša svijeta - Cristiana Ronalda, Lea Messija, Kyliana Mbappea i Roberta Lewandowskog, samo mu je Neymar izmaknuo.

Nakon Eura, na kojem je s Mađarskom bio sasvim blizu senzacionalnog prolaska "skupine smrti", svojim je iskustvom, ali i još vrlo visokom igračkom kvalitetom, došao pomoći Hajduku u pokušaju da osvoji titulu prvaka koja mu izmiče već 16 godina. 

Pomalo je čudno da mu je intervju za Index prvi od dolaska u Hrvatsku, s obzirom na njegovo bogato igračko iskustvo, susretljivost i pričljivost na vrlo dobrom engleskom. Zato je sad sve nadoknadio u sat i pol razgovora u kojem je objasnio podrijetlo svojeg prezimena i razloge dolaska u Hajduk. Prisjetio se najponosnijih i najsramotnijih trenutaka iz brojnih okršaja s Cristianom Ronaldom, ali i najmračnijeg trenutka karijere, kada je, samo dva dana nakon što je postao otac, zbog sudara na terenu umalo završio u kolicima.

Otkrio je koliko mu je obitelj sretna zbog selidbe u Split, kako sve može pomoći Hajduku i što želi učiniti ako Split za njegove ere konačno osvoji naslov prvaka.

Prezime Lovrencsics ima hrvatski prizvuk. Odakle vučete korijene?

Imam hrvatske krvi, pradjed s očeve strane rođen je u Hrvatskoj. Moj djed, otac i ja smo Mađari, a prezime se promijenilo u skladu s mađarskim pisanjem. Zaboravio sam iz kojeg je mjesta točno bio pradjed, ali negdje vrlo blizu granice. Ime Gergő je tipično mađarsko, ali razni treneri izgovarali su ga svakako, pa je najjednostavnije da me zovete Geri.

Kakvi su dojmovi o Splitu nakon prva tri mjeseca?

Jako lijep grad za život, puno turista. Prije nekoliko godina planirao sam s obitelji doći u Split, Dubrovnik, Trogir, ali pronašli smo otok Krk i bilo je tako prekrasno i mirno da smo se vratili iduće godine. Volim mirna mjesta, na treninzima i utakmicama se emocionalno trošiš, stalno si u strci, pa izvan toga volim odmarati u tišini. A sad kad mi je život ovo dao, djeci se stvarno jako sviđa Split. Krenuli su tu u vrtić. Kad sam supruzi rekao da me Hajduk želi, bila je presretna jer je za nju hrvatska obala najljepša na svijetu. Kad sam došao i vidio grad, oduševio sam se, bilo mi je teško i pojmiti da ću igrati ovdje. Sad mi je sve normalno, upoznao sam grad, ljude koji su u pozitivnom smislu ludi za nogometom, obožavam kad cijeli grad živi za klub.

Osjećate li pritisak zbog toga? Kažu da je za Hajduk najteže igrati od svih hrvatskih klubova.

Bio sam već u ovakvoj situaciji u Poznanu i u Ferencvarosu. Znao sam da će mi biti isto. Velik je pritisak izvana jer se radi o najvećem klubu u državi. Ako gledate svježije rezultate, u Hrvatskoj je sad to Dinamo, ali povijesno gledajući, Hajduk je najveći. Tako je bilo i u Poznanu, svima je važan samo Lech. Vidio sam koliko je navijačima važno pobjeđivati i osvajati trofeje, pa mi je kasnije bilo lakše u Ferencvarosu, gdje je ista situacija. Ako pobjeđuješ, to je normalno, ako ne, ništa ne valjaš. Imam takvog iskustva i želim ga prenijeti na mlade, domaće Hajdukove igrače kojima je teže igrati u takvom klubu, naučiti ih kako se nositi s pritiskom, a to će im jako pomoći kad odu van. Ja to nisam imao jer sam u mladosti igrao u manjim klubovima bez pritiska.

Kojih se trenutaka iz karijere najradije prisjećate?

Prvu utakmicu za Lech igrao sam u pretkolu Europa lige, namjestio sam i zabio gol, a pobijedili smo 2:0. Nekoliko dana poslije u prvoj utakmici u domaćoj ligi zabio sam dva i asistirao za jedan u pobjedi 5:0. Bio je to dobar početak. Ali iz Poljske najviše pamtim derbi protiv Legije kod kuće kad sam postigao gol, a stadion je eruptirao. Kakav osjećaj kad 42.000 navijača uzviknu tvoje ime... Evo, i sad se naježim.

A u Ferencvarosu mi je najdraži trenutak bio gol protiv Dinama. Pobijedili smo, prošli u play-off i izborili Ligu prvaka, zato je bio poseban. Kad se kao Mađar plasiraš s mađarskim klubom u Ligu prvaka, to je zaista posebno. To je bilo ludo. Igrali smo protiv Juventusa, Barcelone i kijevskog Dinama. Bio sam kao dijete kad sam gledao ždrijeb, sad ne kao navijač, nego kao dio priče, prvi put da vidim protiv koga ćemo igrati. Želio sam igrati protiv Reala koji mi je najdraži klub, ali bili smo blizu i izvukli Barcelonu.

Godinu prije nego što ste izbacili Dinamo (2:1), teško ste stradali protiv njega (1:1, 4:0). U čemu je bila razlika?

Prve godine smo u prvoj utakmici u Zagrebu igrali dobro i zaslužili 1:1, ali nakon toga smo mislili da smo se već kvalificirali jer smo imali uzvrat kod kuće. Oni su promijenili tempo i direktno iskoristili naše pogreške. Pokazali su da su veća momčad od nas. Bilo je to bolno i zato mi je bilo tako drago što smo ih opet izvukli, posebno kod kuće na jednu utakmicu. Pitao sam suigrače sjećaju li se te utakmice i rekao da nam je ovo prilika da se osvetimo. Svi su osjetili tu vatru, znao sam da ćemo pobijediti, vidio sam to u očima suigrača. I dinamovci su izgledali drukčije, nakon što sam zabio, vidio sam da su uplašeni. Možda su oni nas olako shvatili zbog onih 4:0. Ako jesu, hvala lijepa. Izjednačili su, ali nakon što smo mi opet poveli, bio sam siguran da prolazimo jer oni nisu znali promijeniti stanje na terenu. Oni su na papiru bili bolji od nas, ali mi smo ovaj put bili mentalno jači.

Što u Ligi prvaka, što s reprezentacijom prošle ste sezone igrali protiv mnogih velikih protivnika. Kakva iskustva vučete iz tih susreta?

Prošle sezone igrao sam protiv četiri od pet najboljih igrača na svijetu - Ronalda, Messija, Mbappea i Lewandowskog, samo ne protiv Neymara. Protiv Cristiana igrao sam već šest puta u karijeri. Imao sam različita iskustva. Na Euru 2016. smo igrali 3:3 s Portugalom. Išao je na mene, radio bicikl, ali ja se nisam micao jer sam pratio loptu, a on je dodao u stranu. Drugi put - isto. Treći put - isto. Nakon trećeg puta fiksirao me pogledom dok se udaljavao. A onda je promijenio stranu, haha. Vidio je da ne reagiram na njegove driblinge, nije me mogao proći jer sam pratio loptu, a ne njegove noge. Ali na istoj utakmici, imali smo korner, oni su se obranili i krenuli u kontru. Počeo sam sprintati natrag u obranu i samo vidio nekog kako je projurio s moje desne strane. Dok sam ja dotrčao do našeg šesnaesterca, Ronaldo je već na petercu čekao ubačaj. O, bože... A za mene kažu da sam brz igrač.

U reprezentaciji ste uglavnom igrali na krilu, a u Ferencvarosu i sad u Hajduku kao bek. Što preferirate?

U Mađarskoj sam na početku karijere prvo bio napadač, u Lechu sam počeo kao drugi napadač, a nakon pola sezone trener mi je rekao da na krilu mogu iskoristiti svoju brzinu. Na desnoj strani sam više asistirao, na lijevoj više zabijao i volio sam igrati krilo. Kad sam došao u Fradi, stigao sam pet dana nakon Eura i odmah morao igrati 1. kolo kvalifikacija za Ligu prvaka. Bio sam iscrpljen i igrao loše, bio sam ljutit i neugodan, to se odrazilo na moje igre i trener mi je rekao da me ne treba. Nakon zimske stanke me nazvao i dao mi drugu šansu, ali je smatrao da je bolje da igram beka jer ima učinkovitije krilne napadače. Rekao sam treneru da mu želim pokazati da nije pogriješio što me doveo i što mi daje drugu šansu i bio sam spreman ići i na gol. Trebalo se priviknuti na pozicioniranje i kretanje na novoj poziciji i nakon tri tjedna treninga i uigravanja, postao sam bek. Kad je došao Rebrov, zadržao me na toj poziciji, a on me puno toga naučio. Vrlo je sistematičan i analitičan, zato smo bili tako uspješni.

Ako je potrebno, mogu uskočiti u bilo koju ulogu. Znao sam utakmicu početi kao lijevi bek, prijeći na desnu stranu pa na kraju zabiti gol kao lijevo krilo. Budući da sam igrao na toliko različitih pozicija, dosta su mi dva, tri treninga da se prilagodim, da osjetim novu poziciju na travnjaku. Ali ugodno se osjećam kao desni bek i sasvim je u redu da nastavim karijeru u toj ulozi.

Zašto Vas nije bilo u reprezentaciji na posljednjem okupljanju?

Ne znam. Rekli su da sam još ozlijeđen, iako sam se već bio oporavio i odigrao dvije utakmice. Nitko mi nije objasnio. To je trenerova odluka. Ako sam u sastavu, u sastavu sam. Ako nisam, prihvaćam to i radit ću još jače da se tamo vratim. Ali dobro mi je došlo jer sam u novoj momčadi i bilo je korisno to vrijeme provesti s njom.

Prati li se hrvatska liga u Mađarskoj?

Ne znam koliko ljudi prate ligu, ali u mađarskom nogometu prate rad hrvatskih akademija, razvoj mladih igrača. U ovoj ligi svaka momčad daje priliku mladima, što je jako dobro za hrvatski nogomet. U hrvatskoj reprezentaciji već vidiš nove generacije, ali u Mađarskoj je teže naći zamjene za standardne igrače. To mi se sviđa u ligi, a dobar je i tempo, nekoliko se momčadi uglavnom brani, ali tempo je veći nego u Mađarskoj. Osim toga, četiri kluba se zasad borbe za naslov, a tamo Fradi nema konkurenciju. To je jako važno za klubove i za ligu. Ovdje imaš 12 derbija, a ne možeš zaboraviti ni Goricu i ostale koji te mogu namučiti. Meni je izazov nositi se s mlađim, brzim i gladnim igračima.

Doživljavate li Osijek drukčije nego ostale hrvatske klubove, s obzirom na njegove veze s Mađarskom?

Ma ne, svakog protivnika gledam jednako, kao da je najbolji na svijetu, i tako uvijek dajem najbolje od sebe. Kao mlađi sam znao birati utakmice pa bismo dobili šamar. Sad mi je svaki sljedeći protivnik najbolja momčad na svijetu i najveći rival, bilo da je to Dinamo, Dragovoljac ili Lihtenštajn. Ako daš 100 posto, učinio si svoj posao, 99 posto nije dovoljno.

Puno toga možete naučiti mlade igrače. Kako mladi hajdukovci prihvaćaju kritike?

Želim pomoći mlađim suigračima da prođu te blokade, da što prije nauče nositi se s pritiskom i profesionalno razmišljati. Zašto ne? Zato je važno imati suigrače poput Subašića koji su imali tako bogate karijere, kad on ima neku konstruktivnu kritiku, svi slušaju. Nije lako mladima prihvaćati kritike, ma koliko konstruktivne bile, ali one im mogu pomoći da brže postanu vrhunski igrači. To ovisi o karakteru igrača, zato sam sretan što ovdje svi mladi žele učiti i napredovati. Imaju Kalinića, Subašića, Livaju, mene, Vukovića, ispituju nas o iskustvima, žele učiti i to je dobro.

Što se treba poklopiti da Hajduk postane prvak?

Ne znam kakav je Hajduk bio posljednjih godina, ali kad najveći klub u državi ne osvoji ligu 16 godina, to je previše. Došao sam pobjeđivati s Hajdukom. Radimo na tome. Imamo osam novih igrača, petorica su produljila ugovore, Livaja je ostao, klub je nešto počeo stvarati. Imam vjere da možemo biti prvaci, ali moramo naporno raditi jer nije dovoljno triput pobijediti Dinamo da postaneš prvak, i drugi te itekako mogu ugroziti. Želimo biti blizu vrha do zimske stanke, a onda ćemo biti jači u završnici sezone. Svi koji su tu došli žele nešto osvojiti, toga su svjesni iz tjedna u tjedan, i na 'malim' utakmicama. Ako želiš biti prvak, moraš pobjeđivati momčadi poput Šibenika i ne gubiti derbije. Želim vidjeti Split kada Hajduk bude prvak, bilo to ove, iduće ili za tri godine, čim prije. Ali moramo biti realni i znati da smo tek na početku. Možda će nam trebati vremena, možda ne. Ne želimo ga tratiti, ali moramo naporno raditi svaki dan.

Možete li zamisliti kako bi izgledala proslava titule u Splitu?

Kad sam bio prvak u Poznanu, bili smo na vrhu tornja i s njega vidjeli 100.000 ljudi na ulicama. Ako se to dogodi, ovdje ih očekujem još više. Želio bih se opet popeti na najvišu točku grada i vidjeti cijeli grad kako slavi. To jako želim, to mi je cilj i najvažnija stvar. Ali moramo se fokusirati na svakog sljedećeg protivnika i jedino tako možemo osvajati trofeje. Iako, meni bi možda još i draže bilo osvojiti kup u prvoj sezoni.

Zašto?

S Ferencvarosem sam osvojio kup u prvoj sezoni, ali ja sam u toj utakmici umalo ostao paraliziran. Nakon jednog sudara napravio sam jaki trzaj glavom, a da je bio malo jači, danas bih bio u kolicima. Bio sam bez svijesti nekoliko minuta, ležao na travnjaku, a sve se to događalo dva dana nakon što sam postao otac. Moja supruga gledala je utakmicu iz bolnice, možete zamisliti kako joj je bilo. Kasnije sam na snimci vidio da sam mahnuo s nosila kako bih pokazao da je sve u redu, ali ne sjećam se toga. Sjećam se da sam došao svijesti u bolničkim kolima. Kad sam otvorio oči, vidio sam iznad sebe pet, šest lica kako gledaju u mene. Prvo sam rukom opipao pimpek. Kad sam ga osjetio, pokušao sam pomaknuti nogama. Kad sam se uvjerio da i one rade, znao sam da će sve biti u redu. Osvojili smo taj kup, u mojoj prvoj sezoni u klubu, i zato vjerujem da tu ima simbolike i da ću to učiniti i u prvoj sezoni s Hajdukom.