"NE MOGU reći da smo razočarali. Nitko nas nije pobijedio 5:0, nitko nam se nije smijao." Tako je Dragan Stojković Piksi branio nastup Srbije nakon ispadanja s Europskog prvenstva 2024. Njegova reprezentacija završila je posljednja u skupini s Engleskom, Danskom i Slovenijom, osvojila dva boda i zabila jedan gol, ali Piksi je u činjenici da nitko nije ponizio Srbiju vidio argument da turnir ipak nije bio potpuni debakl.

Petnaestak mjeseci poslije Engleska je došla u Beograd i pobijedila Srbiju upravo 5:0. Englezi su imali 11 udaraca u okvir gola, Srbija nijedan, a s tribina Marakane čulo se "Piksi, odlazi". Piksijeva rečenica iz Njemačke tako je postala gotovo savršena ilustracija puta kojim je reprezentacija u međuvremenu krenula.

Srušen negativni rekord

Godinu dana poslije tog poraza Srbija je na istom stadionu izgubila od Grčke 2:1, a zatim i od Nizozemske 2:1. Bio je to prvi put u povijesti da je reprezentacija povezala tri poraza na Marakani.

Problem Srbije pritom nije nedostatak nogometaša. Na aktualnom popisu Veljka Paunovića nalaze se Dušan Vlahović, Strahinja Pavlović, Lazar Samardžić, Vanja Milinković-Savić, Sergej Milinković-Savić, Andrija Živković i niz igrača iz ozbiljnih europskih klubova. Srbija već dugo daje puno manje od zbroja individualne kvalitete svojih nogometaša.

Nije prošla skupinu velikog natjecanja otkako postoji kao samostalna država

Najbolji podatak za razumijevanje problema vrlo je jednostavan. Srbija kao samostalna država nikada nije prošla skupinu Svjetskog ili Europskog prvenstva.

Na Svjetskom prvenstvu 2010. ispala je u skupini unatoč pobjedi protiv Njemačke. Na Mundijalu 2018. pobijedila je Kostariku, a izgubila od Švicarske i Brazila. Četiri godine poslije u Kataru osvojila je samo jedan bod, a na Euru 2024. ponovno je završila posljednja u skupini, s dva boda i samo jednim postignutim golom.

Ako se gledaju nastupi samostalne Srbije na završnim turnirima, učinak je dvije pobjede u 12 utakmica. Generacije s Nemanjom Vidićem, Branislavom Ivanovićem, Dejanom Stankovićem, Dušanom Tadićem, Aleksandrom Mitrovićem i Dušanom Vlahovićem mijenjale su se, ali nokaut-faza nikada nije došla.

Još bolniji udarac stigao je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2026., turnir proširen na 48 reprezentacija. Srbija je završila iza Engleske i Albanije te nije izborila ni doigravanje.

Nakon poraza 5:0 od Engleske u Beogradu Srbija je kod kuće izgubila 1:0 od Albanije, a Stojković je nakon tog poraza podnio ostavku. Veljko Paunović naslijedio je reprezentaciju, ali promjena izbornika nije preko noći riješila probleme. Srbija je u lipnju izgubila od Meksika 5:1, a novu Ligu nacija otvorila je domaćim porazima od Grčke i Nizozemske.

Od Piksija heroja do sukoba s igračima i novinarima

Stojkovićev mandat nije od početka izgledao kao promašaj. Srbija je pod njim u studenom 2021. pobijedila Portugal u Lisabonu golom Aleksandra Mitrovića u 90. minuti i izravno se plasirala na Svjetsko prvenstvo. Piksi je tada postao simbol novog optimizma.

Problem je što se taj trenutak pokazao kao vrhunac, a ne početak ozbiljnog kontinuiteta. Kako su rezultati padali, rasli su taktički problemi, nezadovoljstvo igrača i nepovjerenje javnosti.

Dušan Tadić, kapetan i rekorder po broju nastupa, utakmicu s Engleskom na Euru 2024. počeo je na klupi. Nakon poraza javno je rekao da smatra kako je "najbolji i najspremniji igrač momčadi" i da bi zato trebao počinjati utakmice. Ubrzo se morao ispričati izborniku i suigračima, a u FSS-u se čak razmišljalo o tome da ga pošalju kući usred Eura. Mjesec dana nakon turnira Tadić je završio reprezentativnu karijeru.

Nije ostalo samo na njemu. Stojković je 2025. javno poručio da Sergej Milinković-Savić neće biti dio reprezentacije dok je on izbornik, a o Nemanji Radonjiću govorio je da "uništava sebe, Zvezdu i reprezentaciju". Problemi koji su se nekoć rješavali unutar svlačionice sve češće su završavali pred kamerama.

Nakon poraza od Albanije novinar ga je pitao je li izgubio kontrolu nad momčadi. Stojković je uzvratio: "Vi mi stalno postavljate neka glupa pitanja." Poslije se ispričao zbog izraza, ali je inzistirao da je kontrolu imao "120 posto". Nekoliko sati kasnije dao je ostavku.

Napetosti nisu bile samo na relaciji izbornik, igrači i mediji. Godinama su se gomilali i sukobi unutar Saveza, pa je oko reprezentacije prečesto više energije odlazilo na kadrovske i upravljačke afere nego na nogomet.

Problemi u FSS-u

Možda najbolji primjer dogodio se 2023., kada se za predsjednika FSS-a trebao održati izbor između Dragana Džajića i Nemanje Vidića. Vidić se povukao dan prije glasanja i poručio da mu je "na svakom koraku jasno stavljeno do znanja da šansa za promjene neće biti pružena". Džajić je zatim izabran gotovo jednoglasno.

Cijeli proces bio je praćen tvrdnjama o političkom utjecaju. N1 je tada izvijestio da je predsjednik sindikata profesionalnih nogometaša Mirko Poledica rekao kako su mu pojedini delegati kazali da im je naređeno da glasaju za Džajića. To nije dokaz da je vlast određivala rezultat izbora, ali pokazuje koliko je duboko nepovjerenje prema nogometnim institucijama.

Nemanja Vidić jedan je od najglasnijih kritičara takvog sustava. Govorio je da nema problem s time što država ulaže u nogomet, nego s time kako se novac troši i tko od njega ima koristi. Posebno je upozoravao da Srbija mora imati kvalitetnu i regularnu Superligu te jak Partizan kako bi Crvena zvezda imala ozbiljnu konkurenciju.

Liga bez povjerenja, Partizan tone, Zvezda bježi ostatku

Sumnje u regularnost domaćih natjecanja nisu samo navijačka priča. UEFA-in sustav za nadzor kladioničarskog tržišta posljednjih je godina slao FSS-u prijave vezane uz niz sumnjivih utakmica, a Sportradar je Srbiju u izvještaju za 2023. svrstao među deset država s najvećim brojem utakmica označenih kao sumnjive. To samo po sebi nije dokaz namještanja, ali dodatno narušava povjerenje u ligu.

Istodobno se urušila tradicionalna ravnoteža između dva najveća srpska kluba. Partizan je godinama bez naslova, opterećen dugovima i upravljačkim krizama, dok je Crvena zvezda financijski i rezultatski odmaknula ostatku lige.

Problem za srpski nogomet jest to što je nestalo domaće rivalstvo dvaju stabilnih velikih klubova koje bi stvaralo pritisak, podizalo standard i stvaralo zdraviju konkurenciju.

Vučić i država duboko su u nogometu

Srpski nogomet teško je odvojiti od države, a posebno od Aleksandra Vučića. Donedavni predsjednik Srbije godinama javno govori koliko država daje Zvezdi i Partizanu, komentira njihove dugove, poreze, europske licence i uprave. U listopadu 2024. otvoreno je rekao da je država Partizanu prebacila dva milijuna eura kako bi mogao igrati u Europi te najavio dodatnu pomoć. 

Takav odnos politike i nogometa jedan je od razloga zbog kojih se u Srbiji stalno govori o "državnim projektima" i političkom utjecaju na sport. Novinari Sport Kluba i Danasa tada su otvoreno govorili da su i Partizan i Crvena zvezda državni projekti, upravo zato što država sudjeluje u njihovu financiranju i spašavanju. 

Nemanja Vidić otišao je korak dalje i pitao kamo taj novac zapravo odlazi. Rekao je da nema problem s državnim ulaganjem u nogomet, nego s time kako se novac troši i tko od njega ima koristi. Njegova je teza da takav sustav nema smisla ako liga nije kvalitetna i regularna, ako Partizan propada, a reprezentacija ne dobiva dovoljno igrača koji bi iz domaćih klubova dolazili spremni za najveću razinu.

Reprezentacija je na kraju samo ogledalo

Najlakše je nakon svakog poraza tražiti krivca u izborniku, stoperu ili napadaču. Ali Srbija već predugo mijenja trenere, generacije i formacije da bi problem bio samo u jednom čovjeku ili jednoj lošoj večeri.

Reprezentacija danas izgleda upravo onako kako izgleda i nogomet oko nje: nervozno, nepovjerljivo i bez jasne ideje kamo ide. Savez se godinama guši u pričama o političkom utjecaju i unutarnjim sukobima, liga vuče reputaciju neregularnosti, Partizan tone pod dugovima, a Crvena zvezda živi u financijskoj i rezultatskoj stvarnosti koju ostatak prvenstva teško može pratiti.

U takvom okruženju reprezentacija nije anomalija. Ona je njegov najvidljiviji proizvod.