MILOST kancelara Sanadera doista ne poznaje granice. Riječanima, koji se tradicionalno drznu na izborima ne zaokružiti brojku ispred kandidata koji stoje na braniku slova H, D i Z, omogućio je autocestu, i to ni manje ni više, nego punog profila.

"Mimo svih i iznad svih političkih razlika, ova Vlada brine o Rijeci kao jednom od najvažnijih prioriteta", uzdignutih obrva i povišenog, ponosnog glasa premijer je dao do znanja da ne da nikom na Rijeku. Osim autocesti, naravno. Teći će punoprofilni kilometri, njih točno 55,29 prema gradu koji već 16 godina odbija prihvatiti "našu" opciju, ali mu premijer, velikodušan kakav jest, to oprašta.

Sanaderov "New Deal" kojim će se hrvatska autocestovno umrežiti bolje nego Njemačka, omogućit će dakle da padne jedna od posljednjih "crvenih" Bastilja. Problem je u tome što "mimo svih političkih razlika", lovu za autocestu, a radi se o svotici od 210 milijun dolara, ne daje Sanader u napadu brige za nesklone mu podanike, nego Europska investicijska banka.

Iako ovako izgleda kao da se premijer zajedno sa svitom vozio u konjskoj zapregi pri povratku sa Dore, pa je karavanu dvorjana zamela snježna mećava. Nakon što su zaprežni konji ostali bez sape, a kolona se jedva dočepala janjetine u Severinu na Kupi, Dugobablji je vladar, dok mu je paž otresao snijeg sa dolame od lisičjeg krzna, odlučno lupio šakom od stol, pazeći da ne ošteti pečatnjak: "Neće se više nijedan od mojih nasljednika do wellnesa u Istri voziti ovim kozjim putevima, gdje se ni dvije lasice čestito ne mogu mimoići. Podarit ću Riječanima i Goranima takvu autocestu, kakve nadaleko nema".

Da se premijer malo trgnuo iz sna, možda bi se sjetio objasniti da će se povrat novca europskim bankarima ostvarivati iz prihoda buduće autoceste, od naplaćene cestarine, koja je već sad previsoka, iako se ne radi o autocesti punog profila.

Međutim, teško se trgnuti iz 16-godišnjeg sna u kojem se vladajuća stranka i država poistovjećuju, a "kapitalni projekti", kojima se najveća hrvatska luka i jedan od četiri najvažnija grada u državi izvlači iz prometne izolacije, svojataju i prikazuju kao čin skrbi i o dijelu zemlje koji ne voli premijera toliko koliko on voli njega.

Predsjednik Vlade je razborit čovjek, ali zaboravlja, valjda u napadu predizbornog očaja,  da mu kod dobijanja riječkih glasova ne bi pomoglo ni da Krečak nije mahao ono Hasančićevo zaleđe 99, niti da je izgradio još desetine kilometara autocesta, ili da je još koji put zajedno sa pročelnikom za "pobunjena područja" Linom Červarom, poželio sretnu Novu "carim amicima Italianima".

Lakše je ipak, sanjati o tome kako sijedi i zgodni "komad čovjeka" u posebno izrađenoj Bemburi kroz šiber odmahuje spontano sakupljenoj mladeži, koja od Kikovice do Stare Sušice sa kitama poljskog cvijeća slavi dolazak autoceste, ali i pravog čovjeka, reklo bi se "He Mana", koji im je istu omogućio.

Zvonko Alač