DANA 25. kolovoza 1941. britanske i sovjetske snage istodobno su ušle u Iran. Zemlja nije bila saveznik nacističke Njemačke niti je formalno sudjelovala u Drugom svjetskom ratu, nego je proglasila neutralnost. No za London i Moskvu njezin položaj bio je jednostavno previše važan da bi neutralnost prihvatili kao dovoljan razlog da je ostave na miru.

Operacija, poznata kao britansko-sovjetska invazija na Iran ili Operacija Countenance, trajala je vrlo kratko. Iranska vojska nije se mogla ozbiljnije suprotstaviti dvjema velikim silama, a posljedice invazije bile su dalekosežne. Šah Reza Pahlavi ubrzo je morao abdicirati, Iran je praktički stavljen pod savezničku kontrolu, a njegov teritorij postao je jedna od važnih opskrbnih ruta prema Sovjetskom Savezu.

Zašto je Iran bio toliko važan?

Kad je Njemačka u lipnju 1941. napala Sovjetski Savez, odnosi između dotadašnjih ideoloških protivnika, Britanaca i Sovjeta, preko noći su se promijenili. Staljin je sada bio saveznik Londona, ali Crvena armija nalazila se pod ogromnim pritiskom njemačkog napredovanja i trebala je goleme količine oružja, vozila, hrane i druge opreme.

Iran je u tome imao gotovo idealan geografski položaj. Roba je mogla stizati brodovima u luke Perzijskog zaljeva, a zatim željeznicom i cestama putovati prema sovjetskoj granici. Ta ruta kasnije će postati poznata kao Perzijski koridor.

Britancima je Iran bio važan i zbog nafte. Na jugozapadu zemlje nalazila su se velika nalazišta i postrojenja tvrtke Anglo-Iranian Oil Company, preteče današnjeg BP-a. Gubitak tih izvora ili njihovo padanje pod njemački utjecaj za London bi bio ozbiljan strateški problem.

Problem su bili i Nijemci u Iranu

Iranom je tada vladao Reza Šah Pahlavi, koji je pokušavao smanjiti tradicionalni britanski i sovjetski utjecaj na svoju zemlju. Tijekom 1930-ih Iran je zato razvio snažne gospodarske veze s Njemačkom, koja je uoči rata postala njegov najvažniji trgovinski partner.

Nakon Hitlerova napada na Sovjetski Savez, Britanci i Sovjeti počeli su zahtijevati da Iran protjera velik dio njemačkih državljana. Saveznici su tvrdili da se među njima nalaze agenti koji bi mogli organizirati sabotaže na naftnim poljima, željeznici i drugim strateškim objektima.

Koliko je njemačka prisutnost doista predstavljala neposrednu prijetnju, ostalo je predmet rasprava. Iranske vlasti smatrale su da saveznici njemačke državljane koriste kao opravdanje za ono što zapravo žele, kontrolu nad naftom i prometnim pravcima prema SSSR-u. Američki diplomatski dokumenti iz tog vremena također bilježe iranske tvrdnje da je njemačka opasnost poslužila kao izgovor za okupaciju.

Napad sa sjevera i juga

Invazija je počela u ranim satima 25. kolovoza. Sovjetske snage prodrle su sa sjevera, preko Kavkaza i područja sovjetske srednje Azije, dok su britanske i britansko-indijske postrojbe napredovale iz Iraka i područja Perzijskog zaljeva.

Procjenjuje se da je oko 40 tisuća sovjetskih vojnika ušlo na sjever Irana, dok je s juga nastupalo oko 19 tisuća britanskih vojnika. Sovjetsko zrakoplovstvo i mornarica djelovali su i na području Kaspijskog jezera, a strateški važni gradovi i prometnice brzo su padali pod savezničku kontrolu.

Iranska vojska pružila je otpor na nekoliko mjesta, ali razlika u snazi bila je golema. Reza Šah naredio je prekid otpora već nakon nekoliko dana kako bi spriječio daljnje razaranje zemlje.

Šah je morao otići

Britanci i Sovjeti u rujnu su dodatno pojačali pritisak na Teheran. Savezničke snage približavale su se glavnom gradu, a 16. rujna 1941. Reza Šah abdicirao je u korist svog 21-godišnjeg sina Mohammada Reze Pahlavija.

Novi šah ostat će na vlasti sve do Islamske revolucije 1979. godine.

Iran je formalno zadržao neovisnost, ali su njegovi sjeverni i južni dijelovi bili pod snažnom sovjetskom, odnosno britanskom vojnom kontrolom. U siječnju 1942. Iran, Britanija i Sovjetski Savez potpisali su sporazum kojim su se saveznici obvezali poštovati iranski teritorijalni integritet i povući svoje snage nakon rata.

Iran je postao golema opskrbna ruta za Staljina

Invazija je vrlo brzo pokazala što je saveznicima bilo najvažnije. Preko Irana počele su prema Sovjetskom Savezu prolaziti goleme količine ratnog materijala koji je stizao iz Britanije i, sve više, iz Sjedinjenih Država.

Prema podacima Encyclopaedije Iranice, između 1941. i 1945. preko Irana je prema Sovjetskom Savezu prevezeno oko 7,9 milijuna dugih tona uvozne robe, među ostalim oko 180 tisuća kamiona i gotovo 4900 zrakoplova.

Iran je tako, iako je rat želio izbjeći, postao važan dio savezničke ratne logistike. Dvije godine nakon invazije upravo će se u Teheranu sastati Josif Staljin, Winston Churchill i Franklin D. Roosevelt na jednoj od najvažnijih savezničkih konferencija Drugog svjetskog rata.

Za Irance je, međutim, cijela epizoda predstavljala još jedan primjer dugogodišnjeg miješanja velikih sila u njihovu zemlju. Britanci i Sovjeti svoju su intervenciju opravdavali ratnom nuždom i njemačkom prijetnjom, ali činjenica ostaje da je neutralna država vojno napadnuta zato što je njezin teritorij bio strateški previše vrijedan.