Foto: Davor Pongračić / Cropix

ŠEF OPORBE povjerio je mandat šefu oporbe.

Tako bi vjerojatno jučerašnju ceremoniju na Pantovčaku prokomentirala odlazeća premijerka Jadranka Kosor. Da joj je voditelj emisije na Hrvatskom radiju dao još koju minutu, prije nego što je prebacio liniju drugom slušatelju. Jer, dogodilo se ono čega se HDZ mjesecima grozio.

Ivo Josipović, kojeg je HDZ promovirao u vođu oporbe, dao je mandat za sastavljanje Vlade pravom vođi oporbe Zoranu Milanoviću, kojem je HDZ bezuspješno želio umanjiti rejting. Dogodilo se i ono čemu nismo svjedočili još od devedesetih: da jedna stranka daje predsjednika Republike i predsjednika Vlade.

U posljednjih desetak godina Hrvatska je uglavnom imala kohabitaciju između Pantovčaka i Banskih dvora. Sjetimo se kako je to izgledalo.

1. Ivica Račan & Stjepan Mesić: Kohabitacija u petoj brzini

Trećesiječanjska koalicija istaknula je dva kandidata za Tuđmanova nasljednika. SDP je teška srca kandidirao HSLS-ova Dražena Budišu, dok su ostale četiri stranke (HNS, IDS, HSS i LS) na jedvite jade pristale su na kandidaturu Stjepana Mesića. Kao što SDP nije iskreno želio Budišin trijumf, ostali nisu iskreno vjerovali u Mesićev.

I Budiša epohalno izgubio, a Ivica Račan dobio četiri godine natezanja s Mesićem. Bilo je tu doista svega. Rata oko ovlasti, pri čemu je svatko imao svoju ustavnu komisiju, rata oko Tuđmanovih transkripata, pri čemu se Račan tome žestoko protivio, rata oko detuđmanizacije, pri čemu je Račan odobrio izbor Ivića Pašalića za potpredsjednika Hrvatskog sabora, pa rata oko medija, pri čemu se Mesić koristio Pukanićevim Nacionalom, a Račan izdanjima EPH, zatim rata oko Haaga, pri čemu je Račan izazvao gnjev Carle Del Ponte, bio je onda tu i rat oko radikalne desnice, pri čemu je Račan šutio, a Mesić glumio gromobran...

Da se i ne govori o ratovima na polju vanjske politike: od normalizacije odnosa sa susjedima, naročito tadašnjom SR Jugoslavijom, do Mesićeva protivljenja američkoj intervenciji u Iraku.

Uglavnom, bila je to kohabitacija u petoj brzini.

Ivica Račan i Stjepan Mesić nisu se slagali čak ni kad su bili na istoj strani. Predsjednik je manjak ovlasti pretvorio u manjak odgovornosti, dok je premijer pored destruktivne koalicije bio prisiljen "hendlati" i neobuzdanog partnera s Pantovčaka.

A onda je stigao Ivo Sanader.

2. Stjepan Mesić & Ivo Sanader: Miroljubiva koegzistencija

Mesić to nije želio. Bilo mu je draže svađati se s istomišljenikom, nego trpjeti protivnika. A upravo tako je često i bilo. U prvom sukobu Mesić je odnio pobjedu. Nakon famozne afere Puljiz, kad su agenti POA-e ispitivali tadašnju novinarsku Jutarnjeg lista o Mesićevim prijateljima, Sanader morao žrtvovati šefa POA-e Joška Podbevšeka.

Tu je premijer naučio lekciju. Naučio je da je s popularnim predsjednikom bolje sve izgladiti telefonom, nego ulaziti u javne ratove koje ne može dobiti. A s Mesićem se dalo dogovoriti: oko imenovanja veleposlanika, oko regionalne politike, oko medijskog utjecaja, oko rata s mafijom...

Onda kad je trebalo napasti Mesića, to nikad nije činio osobno Sanader. Isto tako, kad je trebalo napasti HDZ, Mesić je vrlo rijetko udarao direktno na premijera. Radije se uhvatio Miomira Žužula, Berislava Rončevića, Jadranke Kosor ili Andriej Hebranga. O da, i Vlade Šeksa.

Tek je potkraj Sanaderova drugog mandata puklo oko Nevena Jurice, za što je ceh na sudu platio Mesićev veleposlanik u Libiji Jovan Vejnović, a kraj mandata Mesić je dočekao u javnom prepucavanju s otpisanim Sanaderom.

Mesić nije bio sretan zbog poraza oporbe na izborima 2007. godine, a još je manje sretan bio što je morao dati mandat novoj premijerki Jadranki Kosor. No, većinu posla ostavio je svom nasljedniku Ivi Josipoviću.

3. Ivo Josipović & Jadranka Kosor: "Ne diraj me-ne diram te"

HDZ nije znao što bi s Josipovićem. Malo mu je prijetio opozivom zbog kršenja ovlasti, pa mu se onda dodvoravao. Malo ga je proglašavao vođom oporbe, pa odustao kad je shvatio koliko je to zapravo blesavo.

Ruku na srce, ni Josipović nije znao što bi s Kosoricom. Prvo je bio benevolentan, pa je onda prijetio ostavkom. Kritizirao je rad Banskih dvora, ali nikad mu nije palo na pamet da iskoristi ustavnu ovlast i sazove sjednicu Vlade. Bunio se jedino kad je HDZ udario na njega osobno, pa je HDZ konačno shvatio da je bolje da se predsjednika ostavi na miru. Tako im je bio najkorisniji.

Gubitak vlasti ionako je bio neminovan. A SDP je konačno dočekao trenutak kad će imati svog predsjednika i premijera.

4. Ivo Josipović & Zoran Milanović: Obračun taština

"Za mene kažu da sam tašt, ali po taštini Josipoviću nisam ni do koljena", znao je govoriti Milanović. I ovaj odnos mogao bi se pretvoriti upravo u to - sukob taština. SDP je u Mesićevo doba koketirao s idejom dodatnog smanjivanja ovlasti šefa države i njegova biranja u parlamentu. No čim je Josipović stigao na Pantovčak, odmah se tome usprotivio. Dapače, izrazio je želju da se izbori za još više ovlasti.

S Milanovićem to neće ići baš tako glatko. Već je razbio prvu osovinu Pantovčak-Banski dvori, osujetivši postavljanje Josipovićeva prijatelja Miranda Mrsića na čelo Ministarstva obrane. Svog kuma Joška Klisovića prebacio je s mjesta predstojnika Ureda predsjednika u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova. U ovoj zemlji on želi biti "top dog". Da ne kažemo, alfa mužjak.

A Ivo Josipović želi biti najpopularniji političar u zemlji. Kako će to ostvariti sada kad nema HDZ-a koji je služio kao tako dobar kontrast? Ako stvari za Vladu krenu loše, on će se sigurno s vremenom distancirati od nje. Ako krenu dobro, pobrat će dio zasluga. U međuvremenu će šutjeti. Ako ga Milanović ne bude dirao.

U formalnom smislu, taj odnos trebao bi ubrzati neke procese u zemlji. Realno, taj odnos ovisit će o odnosu dvojice najmoćnijih političara. "S novom vladom manje ću razgovarati preko medija, a više u četiri oka", izjavio je ovih dana Josipović.

Hoće li šef države biti korektiv vlade ili njezin saveznik, imat ćemo prilike uvjeriti se vrlo brzo.

Ostale komentare autora pročitajte ovdje