Foto: Index/Getty/123rf/New Scientist

U TEKSTU objavljenom u ponedjeljak u New Scientistu, matematičar Petros Sekeris objasnio je kako katastrofične prijetnje nuklearnim oružjem koje se nesmiljeno razmjenjuju na liniji Donald Trump - Kim Jong-un, naizgled potpuno sulude, zapravo mogu imati smisla, kako na planu svjetske politike, tako i na onom unutrašnje.

Kako se dvojica državnika nezaustavljivo nadmeću u nabacivanju zastrašujućim prijetnjama - u posljednjoj je Kim Jong-un najavio testiranje nuklearne bombe na Tihom oceanu – nameće se pitanje jesu li psihički zdravi te je li u pitanju blefiranje ili stvarna opasnost. A ako je u bitanju blef, kakvog smisla on ima?

Teorija igara/teorija luđaka

No da bi prijetnje navedenog dvojica imale smisla, treba ih promatrati u posebnom kontekstu - onom matematičke teorije igara, kaže Sekeris. To, naravno, ne govori ništa o tome koliko su one etički, geopolitički, strateški ili na neki drugi način stvarno opravdane.

Teorija igara je grana primijenjene matematike koja izučava matematičke modele sukoba i kooperacije u kojima uspjeh nekog racionalnog sudionika u odlučivanju ovisi o odlukama drugih racionalnih sudionika. Uglavnom se koristi u ekonomiji, političkim znanostima, psihologiji, logici, računalnim znanostima i biologiji.

Sekeris piše kako on osobno smatra da je u ovom slučaju u pitanju blef i to sličan 'strategiji luđaka' kakvu je krajem 1960-ih u nadmetanju sa Sovjetskim Savezom koristio Richard Nixon. Naime, njegova administracija nastojala je uvjeriti čelnike neprijateljskih komunističkih zemalja da je Nixon iracionalan i nepredvidljiv. Prema takvoj strategiji, komunistički čelnici bojali bi se provocirati Nixona i SAD jer bi ih bilo strah od mogućih nepredvidivih odgovora. Slično bi moglo vrijediti danas u situaciji na relaciji SAD - Sjeverna Koreja. I to s obje strane – u Trumpovim najavama 'vatre i bijesa' na Twitteru, kao i u najavama Kima na sjevernokorejskoj televiziji.

Prijetnje su samo blef?

Sekeris tumači da teorija igara daje moguća objašnjenja zašto bi Trumpov, ali i Kimov pristup mogao imati smisla. Analiza ovog pristupa podrazumijeva da se krene od mogućih ishoda – sukoba ili ishođenog povoljnog rješenja te da se kretanjem unazad razmotre moguće cijene i gubici.

Za Trumpa uspjeh u suzbijanju sjevernokorejskih nuklearnih ambicija zasniva se na stvaranju dojma da su prijetnje odmazdom u slučaju neprihvaćanja američkih uvjeta vjerodostojne. Vjerodostojne pritom znači da se one mogu pretočiti u jasne akcije, a time i u jasne ishode.

Preventivan i ničim isprovociran napad konvencionalnim oružjem na sjevernokorejska nuklearna postrojenja otvara očit rizik eskalacije u nuklearni sukob. No to je u potpunom neskladu s američkim nacionalnim interesima. Najočigledniji razlog tome je činjenica da bi prva žrtva bila američki saveznik Južna Koreja te da bi sukob uzrokovao smrt stotina tisuća, a možda i milijuna ljudi. U teoriji igara takve prijetnje smatraju se nekredibilnima jer se ne očekuje da će ikada biti ostvarene u stvarnom svijetu. Strategija luđaka možda je jedini način za Trumpa da stvori dojam da su američki napadi ipak mogući i da na taj način možda pokrene međunarodnu zajednicu. Isto vrijedi za Sjevernu Koreju koja je vrlo svjesna da bi pokretanje rata bilo samoubojstvo. Obje strane to znaju pa je logično zaključiti da je u pitanju blef s obje strane.

Potpora na unutrašnjem planu

Prema Sekerisu oba čelnika imaju još jače unutarnje političke razloge za inzistiranje na luđačkoj retorici - ona im jača položaj kod kuće. Tako barem pokazuju ankete provedene među američkim republikancima. Primjerice, čak 79 % republikanaca podržava način na koji on postupa u odnosima sa Sjevernom Korejom. Kada je u pitanju opća ocjena vođenja poslova, Trumpu je kod republikanaca u posljednjih mjesec dana potpora čak porasla s 80 % na 84 %.

Dakle, čini se da naizgled poremećene prijetnje, odaslane uz svijest o tome da nikada ne moraju biti ostvarene, prolaze kod odanih Trumpovih birača. Trumpu je privlačno to što se doima odlučnim i snažnim, što je 'Ameriku ponovno učinio velikom', dok uvijek može optužiti sustav provjera i odnosa moći u Kongresu, kao i savjetnike za nacionalnu sigurnost za blokiranje odlučnog udara protiv Sjeverne Koreje, čime stječe popularnost u svom biračkom tijelu.

Što se pak Kima tiče, on može učvrstiti svoj položaj moći tako što će ponosno tvrditi da se najmoćnija nacija svijeta prepala kada se suočila s njegovim novim arsenalom oružja. Stoga se čini da je strategija luđaka za obojicu čelnika win-win situacija u kojoj su obojica uvijek na dobitku. Naravno, ne baš kod svih stanovnika u svojim zemljama i u svijetu.

Za kraj je važno napomenuti da je u napetoj atmosferi koju stvaraju Trump i Kim teško garantirati da ni u kojem trenutku ništa neće krenuti po zlu, unatoč tome što vjerojatno obojica blefiraju. Također valja imati na umu da tumačenje poteza dvojice čelnika u okvirima teorije igara ne govori ništa o njihovom mentalnom zdravlju.