Foto: Index, FAH

AKO trenutno gledate prizore iz najgoreg mjesta na svijetu, nekad poznatog kao Alep,  i ako niste već čvrsto uvjereni koja strana je „prava“, a koja „kriva“, zapitajte se samo jednu stvar: Kakva bi reakcija - vaša, ljudi oko vas i diljem svijeta - bila da su snage koje „oslobađaju“ ovu ruševinu grada od živih, američke, britanske i izraelske, a ne sirijske, ruske, iranske, libanonske, iračke i afganistanske? Koliko bi milijuna ljudi prosvjedovalo po trgovima svjetskih metropola? Koliko bi ih slavilo „poraz terorista“ i evakuaciju koju nebrojeni civili nisu ili neće doživjeti?

A ako vam se i dalje čini da je sve to američka krvava kaša, da su SAD uništile Siriju svojim podmuklim „instaliranjem demokracije“, uzmite u obzir ovo: Predsjednik Barack Obama 2011. je jedva smogao snage, nakon pet mjeseci oklijevanja, reći da je došlo vrijeme da se, zbog naroda Sirije, predsjednik Assad „makne sa strane“  (eng. step aside). Za to vrijeme, originalni pro-demokratski prosvjedi Arapskog proljeća već su se izrodili u građanski rat nakon što je Bašar al-Asad poslao vojsku i paravojne odrede na civile, nakon čega se dio vojske odmetnuo i pridružio pobuni.Obami je trebalo pune dvije godine da 2013. ovlasti CIA-u za program naoružavanja ne-džihadističkih pobunjenika, ali taj program nikad nije dosegao nivo koji bi mogao parirati superiornoj vojnoj sili režima i ogromnim količinama novaca, vojne opreme i ljudstva kojom su ga Iran i Rusija opskrbljivale. Prema svjedočanstvu CIA-inog operativca, Obama je odbio čak 50 planova tajne službe za rušenje Asada.

Gazeći kredibilitet SAD-a, Obama je dopustio Asadu da pregazi njegovu „crvenu liniju“ o korištenju kemijskog oružja 2013. i izvuče se nekažnjeno. To je ta Amerika koja nije mogla dočekati da sruši režim u Damasku? A državni tajnik John Kerry već je 2015. izričito opovrgnuo da je smjena režima američki cilj. Sve otad, američka politika prema Siriji je gotovo istovjetna ruskoj i iranskoj – „stabilnost“  prije slobode i „protuterorizam“ prije odgovornosti za ratne zločine.

U Asadovom ratu i djeca su teroristi

Kad se u rat uključila Rusija – što je, sad je sasvim jasno, bila prekretnica -  sirijski režim i njegovi saveznici, bez kojih bi se odavno urušio, imali su izbor. Mogli su odlučno udariti na Islamsku državu, osloboditi Der ez-Zor koji se nalazi pod opsadom džihadista i krenuti dalje na Raku. Da im je stalo do obračuna s teroristima, mogli su se koncentrirati i na uporišta al-Nusre, sirijskog ogranka al-Kaide s kojom se nedavno (više kozmetički nego istinski) razišla, u provinciji Idlib. Umjesto toga, snage nominalno pod kontrolom Damaska, a zapravo pod zapovjedništvom iz Teherana, sručile su se na istočni Alep, u kojem su jedinice Slobodne sirijske vojske činile glavninu pobunjeničkih snaga. Ova „protuteroristička“ alijansa mjesecima opsjeda Alep u kojem ISIS-a uopće nema, a al-Nusra je činila par stotina od nekih 8 tisuća pobunjenika. Nijedna druga frakcija nije međunarodno deklarirana kao teroristička.

No što god mi Asadovi i Putinovi obožavatelji pripisivali, kakvim god titulama častili mene i sve ostale koji pišu o Siriji na način koji se njima ne dopada, ovo nije opravdanje ni uljepšavanje sirijskih pobunjenika, među kojima znatan dio nesumnjivo otpada na islamiste i džihadiste. Ovo nije isprika ni negiranje njihovih ratnih zločina, koje su nesumnjivo vršili: od sramotnog i strateški besmislenog raketiranja četvrti u zapadnom Alepu, koje je odnijelo brojne živote civila, preko blokiranja izlaza i otvaranja vatre na civile koji pokušavaju izbjeći u zapadni dio, pa do onog zvjerskog smaknuća odrubljivanjem glave palestinskom dječaku-vojniku. Ta snimka, koju su egzekutori iz frakcije Nour al-Din al-Zenki u svojoj sumanutosti sami snimili i objavili, nepovratno je ocrnila pobunjeničku stranu i dala ogromnu težinu režimskoj propagandi.

Od opravdanog zaključka da ovi koljači nisu ništa bolji od ISIS-a, Asadovi apologeti zdušno su skočili na zaključak da se pobunjenici u cjelini ne razlikuju od Bagdadijevih koljača. Zvjerstva jedne frakcije postaju potvrda da je čitava razjedinjena i raznorodna opozicija, uključujući i njeno civilno društvo, veće zlo od Asada. Sve žrtve koje su sami pobunjenici podnijeli u borbi na dvije fronte, protiv režima i protiv kalifata, jednim su sofističkim trikom izbrisane. Dodajte tome par tendenciozno predstavljenih fotografija i dezinformacija koje „dokazuju“ povezanost aktivista, novinara i spasioca, pa i djece poput male Bane al-Abed  s teroristima, i uspjeh propagande je siguran.

Slave oni koji nemaju srama

A rezultat te propagande je ono što vidimo u komentarima ispod apsolutno svakog, bez sumnje i ovog članka o Siriji. Oni koji nemaju nimalo srama otvoreno slave najteže ratne zločine, njihove izvršitelje i nalogodavce. Oni koji ga još imaju u tragovima, odbacuju sve izvještaje kao američku propagandu. Nema tog dokaza ili dokumenta koji bi ih uvjerio. "U istočnom Alepu nije otkriveno nikakvo loše postupanje ili kršenje međunarodnog humanitarnog prava prema civilima", izvali mrtav-hladan ruski veleposlanik, i njima je to dovoljno. Slike i snimke malog Omrana su lažne, kaže Asad, i njima je to dovoljno. Asad je legitimni predsjednik jer je dobio 89% glasova na izborima – legitimno, iako je takva lakrdija moguća samo još u Sjevernoj Koreji, Kazahstanu i sličnim post-sovjetskim satrapijama. Čak je i neokrunjeni car Putin suptilniji od toga.

Ovo nije ni „navijačka“ polemika ni žalopojka zbog poraza „moje strane“. Sirija nije ni nogometna utakmica ni partija šaha, ma koliko se to nama koji pratimo tijek događaja sa sigurne udaljenosti činilo. Ovo je samo nekrolog jednom gradu i jednoj tragičnoj revoluciji, od početka osuđenoj na neuspjeh jer se čitav svijet okrenuo protiv nje. Od Rusije i Irana, koji su odlučili pod svaku cijenu održati režim na aparatima, preko Saudijske Arabije, Katara i Turske, koji su iskoristili Siriju kao poligon za sunitsko-šijitsko nadjačavanje, koji su financiranjem i naoružavanjem džihadista fundamentalno promijenili karakter ove revolucije, pa sve do Europe i Amerike koje su joj svojom izdajom nanijele jednak udarac.

Jer što je nego izdaja proglasiti Asadov režim nelegitimnim i zločinačkim, a ne poduzeti ništa kako bi se narod zaštitio od takvog režima? Sirijci koji su vidjeli kako je NATO intervenirao da spriječi masakr u Libiji 2011. imali su razloga nadati se da će doći do takve intervencije i protiv Asada, pogotovo kada su masakri i razaranje zasjenili ono u Libiji, a vojska počela koristiti svoj arsenal kemijskog oružja, ilegalnog po međunarodnim konvencijama. U isto vrijeme, džihadisti su potkopali revoluciju iznutra. „Na meti smo svima. Tu je Daeš (Islamska država). Tu su ruski zračni napadi. Nusra je među nama. Čudo je da još uopće ima umjerenjaka“, komentirao je 2015. jedan od organizatora prosvjeda iz 2011. 

Nema crvene linije na savjesti svijeta

Čak i da Asadov režim nije koristio kemijsko oružje 2013. u više navrata, ubivši samo u Guti pored Damaska više od tisuću civila (a jest) čak i da novi izvještaji o napadima sarinom u blizini Palmire nisu istiniti, nakon brojnih napada klorom u Idlibu i Alepu, sve to nakon što je Asad pristao uništiti kemijski arsenal – čak i da ga nikad nije imao, svijet bi svejedno imao pravnu odgovornost zaštititi Sirijce. Naime, načelo odgovornosti zaštite naroda od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti,  koje dolazi ispred državnog suvereniteta, dogovoreno je na Svjetskom summitu UN-a 2005. i potvrđeno rezolucijom 1674 Vijeća sigurnosti. Komisije UN-a utvrdile su da sirijski režim vrši zločine protiv čovječnosti i ratne zločine i 2011.  i 2014. i ove godine, kada je doslovno optužen za istrjebljenje vlastite populacije. Pravovremena vojna intervencija koja bi zaustavila sukob zaštitila bi i civile na režimskoj strani. No nakon gotovo šest godina, Sirijci su na najteži način shvatili da ne postoji „crvena linija“ na savjesti svijeta, a da je odgovornost zaštite okrutna šala na njihov račun.

Oni koji svaku humanitarnu intervenciju otpisuju kao imperijalizam, čak i u Bosni i na Kosovu gdje su nesumnjivo spriječili daljnja zvjerstva, kao protuargument rado koriste Libiju, zemlju koju je NATO intervencija „uništila“. No usporedba sa Sirijom im baš i ne ide na ruku. Iako su u Libiji izostanak međunarodnih mirovnih snaga na terenu i razoružanja  paravojnih skupina dovele do novog građanskog rata, broj žrtava blijedi u usporedbi sa Sirijom: dok je u samoj revoluciji protiv Gadafijevog režima ubijeno 25 tisuća ljudi, od čega je NATO bombardiranje ubilo 72 civila, u novom građanskom ratu od 2014. ubijeno je nešto više od 5 tisuća ljudi. Prema službenoj evidenciji UNHCR-a, 435 tisuća Libijaca je u izbjeglištvu unutar zemlje, a 27 tisuća van nje. Usporedite to s procjenama – jer službenu evidenciju je praktički nemoguće voditi - od pola milijuna mrtvih i 11 milijuna izbjeglica, unutar i van Sirije. Koja je zemlja prošla gore?

Čekaju nas novi Alepi

Stoga je ovo i osmrtnica jednoj civilizaciji, koja je sebi uobrazila da je drukčija od drugih prije nje i da postoje vrijednosti do kojih drži i norme koje poštuje, a koje nisu svedene na sirovu silu i goli interes. No bolju osmrtnicu od mene dali su sami Alepljani, čijih par poruka prilažem za kraj. Ne teroristi ni džihadisti, kako ih časte oni koji se vesele njihovoj izglednoj smrti, bilo smaknućem po kratkom postupku ili od torture u Asadovim tamnicama za istrjebljenje. Prva dvojica su novinari iz Medijskog centra Alep, neovisne medijske organizacije koja je imala glavnu ulogu u dokumentiranju duge i mučne smrti jednog grada. Treći je aktivist i učitelj engleskog koji šalje posljednju poruku svijetu koji ga je prezreo.

Ne znam ni jesu li još uvijek živi, ali znam da su časniji i veći ljudi od razularene rulje koja se naslađuje njihovom nesrećom. A ta je nesreća samo znak iz budućnosti, slika jednog novog starog svijeta u kojem je, još jednom, opravdano svako barbarstvo s „naše“ strane i sve žrtve s one „druge“. U kojem su suverenitet i čizma vlasti sve, ljudski život i dostojanstvo ništa. I sve to nakon Vukovara, Sarajeva i Srebrenice, Ruande i Gaze, iz kojih smo mislili da smo naučili nešto. Iz Sirije će svi tirani, sadašnji i budući, samo naučiti da se brutalnost nad vlastitim narodom isplati. Da uz dovoljno dobru propagandu, sve slike i snimke njihovih zločina ne znače ništa.

Dobro pogledajte prizore „oslobođenog“ Alepa, nemojte odvraćati oči. Zato što smo cinično okrenuli leđa, naši državnici prvi a mi za njima, osigurali smo da nas sutra čekaju novi Alepi. A oni koji ga slave, neka se dobro pogledaju u ogledalo. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala