SINIŠA ORLIĆ, ravnatelj Uprave sigurnosti plovidbe u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, govorio je za N1 o (ne)postojanju privatnih plaža u Hrvatskoj.

"Privatne plaže ne postoje. Ako se mogu referirati na slučaj Drvenik Veli, to nije izolirani slučaj. Često se privatni iznajmljivači reklamiraju da imaju privatne plaže, često se događaju i fizički obračuni zbog postavljanja ležaljki. U slučaju Drvenik Veli, osim narušavanja javnog reda i mira, radi se i o sumnji u počinjenje prekršaja iz članka 114. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama za gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez koncesije", rekao je Orlić.

"Ni država nije vlasnik"

"Da bismo shvatili otprilike što je pomorsko dobro i njegov status, moramo znati definiciju pomorskog dobra u Zakonu, a to su unutarnje morske vode, teritorijalne vode, njihovo dno, podzemlje i dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen tako, tu spada morska obala, sprudovi i tako dalje. Na pomorsko dobro ne postoji pravo vlasništva, ni država nije vlasnik, samo time upravlja", objasnio je.

Još jednom je naglasio da privatne plaže ne postoje, ali da se može ograničiti korištenje pomorskog dobra temeljem koncesije. "Ali i u tom slučaju mora takvo isključenje ili ograničenje opće uporabe biti predviđeno odlukom o davanju koncesije", objašnjava.

Novinar ga je pitao što je s pravilom da se 6 metara od mora ništa ne može privatizirati.

"Ovih 6 metara se generalno uzima, ali postoje izuzeci"

"Zakon o pomorskom dobru kaže da je pomorsko dobro najmanje 6 metara od crte sredine viših ili visokih voda, ali može biti i šire, primjerice dio kopna koji po svojoj prirodi služi korištenju mora, a iznimno može biti i uže ako imamo recimo neki put ili zidine. Koliko je točno pomorsko dobro posebno se određuje za svaki slučaj. Ovih 6 metara se generalno uzima, ali postoje izuzeci", rekao je.

Rekao je i kako su koncesije izrazito rijetke, a posebno one koje izuzimaju javnost.

"To je moguće. Recimo, ako je hotel uz obalu, on može zatražiti koncesiju na taj dio pomorskog dobra i županija to može odobriti ili ne. Teoretski je moguće, ali ti slučajevi su izuzetno rijetki, a sve što je sumnjivo građanima može se provjeriti u registru koncesija gdje su sve popisane", kaže i dodaje kako informacije o bilo kojoj koncesiji moraju biti objavljene u spomenutom registru.

"Nitko vam ne može braniti da legnete na ručnik"

Govorio je i o sukobima oko ležaljki, odnosno sukobima do kojih dolazi kada netko odbije iznajmiti ležaljku na plaži.

"To je tzv. koncesijsko odobrenje. Koncesije se daju kod većih infrastrukturnih projekta i one idu od 5 do 99 godina, a daju ih Županijska skupština i vlada uz odobrenje sabora. Koncesijska odobrenja su odobrenja koja se daju za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, tu se prije svega misli na iznajmljivanje ležaljki i prodaju pića", rekao je.

"Kod koncesijskog odobrenja je bitno da ne isključuje niti ograničava opću upotrebu pomorskog dobra. Ako na nekoj plaži postoji koncesijsko odobrenje za iznajmljivanje ležaljki, nitko vam ne može braniti da vi legnete na ručnik. Ako postoji kiosk s pićima, nitko vam ne može reći da ne smijete ponijeti svoje piće", objašnjava.

Dodaje i kako svatko može zatražiti koncesiju, ali da se one izdaju vrlo rijetko i to najčešće velikim hotelima.