Come fly with me: Biser Afrike

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

ČITAJUĆI o Ugandi, prije nego sam sjela na avion do tamo, naučila sam poprilično zanimljivih stvari o toj državici. Nije jedna od tipičnih destinacija na koje ljudi idu pa niti ne znamo puno o toj zemlji.

Ugandu je Winston Churchill nazvao biserom Afrike. Toliko mu se svidjelo što je vidio tamo pa je tako pridjev i dalje popularan. Jedna je od najsiromašnijih zemalja svijeta i također među najmlađima, s obzirom na stanovništvo, od kojeg je 50 posto mlađe od 14 godina! Ali, isto tako i politički, jer su tek 1962. postali neovisni od Velike Britanije. Koliko su siromašni pokazuje statistika da 38 posto stanovništva živi s manje od 1,25 dolara dnevno, ali su bez obzira na to prvi u svijetu po konzumaciji alkohola! U Ugandi se vino radi čak i iz banana! Iskorištavanje djece za rad je sveprisutno, a imati kućnu pomoćnicu je stvar kulture u gotovo svim afričkim zemljama. Kada mi je kolegica iz Etiopije ispričala da svaka obitelj u bilo kojoj zemlji Afrike ima barem jednu dadilju/kućnu pomoćnicu, jer je to toliko jeftino da si svatko može priuštiti plaćati ženu da živi s njima i radi po kući, ostavilo me bez teksta. Siromašne zemlje poput njene ili ove u kojoj smo se tada nalazile? Pa koliko to jeftino onda mora biti? Njoj se pridružila i Filipinka, koja je rekla da je to najnormalnija stvar i na Filipinima te da ona kada je došla u Dubai s 24 godine u dupetu nije znala ništa! I pod ništa mislila je na - ispeći si jaje, oprati veš, zamijeniti žarulju, promijeniti posteljinu... Dobro da je znala sama sažvakati hranu u ustima! Etiopljanka se složila s njom, tako je to, sve drugi rade za tebe (to jest ta žena koja za kikiriki radi i živi s vama i trpi tvoje razmaženo izdrk*****) pa ti ništa ne znaš sam. 
 
 
Parlament Ugande je 2009. razmatrao zakon protiv homoseksualnosti, kojim bi se homoseksualne osobe i one HIV pozitivne kažnjavalo SMRĆU! Taj zakon bi se odnosio i na državljane koji žive izvan Ugande! Od siječnja ove godine zakon je na snazi, ali u blažoj verziji - za navedene osobe kazna je minimalno dvije godine zatvora do one maksimalne - doživotne. Možda bi se gospođa Markić trebala preseliti u Ugandu? 
Enivej, Uganda se nalazi u regiji velikih Afričkih jezera, budući da se značajan dio jezera Viktorija nalazi na jugoistoku zemlje, a isto dijeli još i s Kenijom i Tanzanijom. U Ugandi i Ruandi se nalazi nekoliko stotina zaštićenih gorila, među zadnjima na svijetu te također lavovi koji se vole, kao prave mačke penjati na drveće. To nije uobičajena pojava kod lavova, osim ako ne bježe od druge grupe lavova ili divljih bizona, ali ovi lavovi to rade svakodnevno da bi ohladili guze u krošnjama drveća od prevelikih vrućina. Te lavove možete vidjeti samo u NP Queen Elisabeth u Ugandi i NP Lake Manyara u Tanzaniji, nigdje drugdje u svijetu. U Ugandi se poštuje i pravilo o sjeći drveća - posijećeš jedno, moraš zasaditi tri nova! Lijepo pravilo kojeg se velika većina stanovništva drži. Također, ako ti osoba kaže da mora obaviti "kratki poziv", to većinom znači da mora na wc :). 
 
Nakon 5 sati leta i slijetanja u Entebbe, napokon sam mogla i sama vidjeti kako to što sam čitala izgleda uživo. Vožnja od sat vremena od aerodroma do hotela i imaš priliku vidjeti svo to opisano siromaštvo iz prve ruke, u krupnom planu. Kada nakon sat vremena promatranja svega toga kroz prozor autobusa uđeš u zatvoreni kompleks jednog od najljepših resorta u kojem sam ikada bila, u sekundi možeš zaboraviti na sve ono što si ostavio iza zatvorenih vrata. Dok u stvarnosti osjećaš koliko sve to nije fer... 
 
Ono što je bio plan za ovaj layover, bilo je posjetiti jedno od mnogih sirotišta, koja se nalaze u blizini glavnog grada, Kampale. Iako ih ima svugdje, naravno, ovo je bilo izabrano da bih odnijela poklon koji je moja Adri kupila za svog mezimca Adriana (slučajnost ili sudbina?), kojeg je upoznala nedavno, kada je i sama posjetila Ugandu. U početku mi se nitko nije htio pridružiti pa sam odlučila ići sama. Nije opasno ili se bar nisam tako osjećala u bilo kojem trenutku. Dapače, ljudi su ljubazni i znatiželjni i spremni pomoći. pogotovo kada čuju da si ti spreman pomoći "njihovima". Možda zbog tragične vijesti, koje je jedan od kolega primio pri dolasku u hotel i osjećaja grižnje savjesti ili potrebe da učine neko dobro djelo zauzvrat svemiru, pridružilo mi se na kraju još četvero kolega. Kapetan je donio vreće sa stvarima, koje smo u njegovo ime ponijeli sa sobom, igračke za Adriana i stajanje putem u super marketu da kupimo hranu, pelene, čokoladu, sapune... Razno razne potrepštine, koje bi jedno sirotište, u kojem živi 40-ak djece trebalo. Kada je račun izašao 310000 lokalnih šilinga, podijeljeno na 5 osoba, svatko od nas je dao manje od 150 kn! Za vreće brašna, soli, riže, pelena, igračaka... Doduše, igračke koje možeš naći u lokalnom dućanu nisu kao one koje možeš kupiti kod nas, ali klinci su se raspametili! Žene koje brinu o njima preuzele su hranu i nešto odjeće, koju smo donijeli te poklon za Adriana, koji je u školi do Božićnih praznika. Ugodno me iznenadilo kada sam čula da ide u školu, iako sam bila žalosna da ga neću upoznati. On je najstarije dijete u domu, ima 9 godina. Svi drugi su mala dječica, osim još dvije djevojčice od 7 godina. Kada uđeš u dvorište u kojem se igraju, nastane sveopći kaos! Došli su gostiiii! I nose pokloneee! Ne znaš koga bi prije pogledao, primio u ruke, jer svi žele da ih doživiš. Svi ti žele sjesti u krilo, svi ti žele pokazati nešto, pričati s tobom, svi žele da im otvoriš lizalice i bombone koje si im donio, svi žele trenutak tvoje PAŽNJE. A kada ju pokloniš nekome od njih, kada nekako izabereš koga ćeš primiti u ruke, to malo čudo se ne odvaja od tebe. Da li je uopće potrebno reći koliko su ta djeca puna ljubavi i nježnosti, da li je potrebno reći kako vrlo vjerojatno nitko od njih neće to osjetiti, kao što osjete djeca koja imaju obitelj i odrastu onako kako bi svako dijete trebalo? A svejedno imaju iskrene osmijehe i okice pune topline, koja im toliko nedostaje. Da li je potrebno reći kako je teško slušati te žene koje brinu o njima, kada govore kako je svatko od njih doveden u taj dom od strane policije koja bi ih pronašla same na cesti? Kako najmlađoj bebi zapravo ne znaju starost? Ili kako je zadnje dijete koje je došlo k njima, provelo mjesece u bolnici boreći se za život, jer je bila pronađena u rupi sa smećem? I bez obzira na sve to, oni se i dalje igraju, smiju, plešu, pjevaju, nadaju se, vjeruju...
 
 
Gospođa nas je provela domom, pokazala nam gdje spavaju, čak u dvije sobe imaju i krevet za mamu, ako dođe s djetetom, jer nema gdje drugdje. Pričala nam je da imaju probleme sa strujom, što zbog nedostatka novca za račune, što zbog loše gradnje. I vrlo brzo smo morali ići. Bilo je vrijeme za tuširanje i večeru i gosti su morali van. Naš odlazak je potrajao prilično dugo, jer se najmanji jednostavno nisu dali odvojiti od nas, krokodilske suze, pružanje ručica u zrak i onaj tupi osjećaj u svakome od nas i tišina u autu na povratku u hotel...
 
Rizik od malarije je osrednji, ali dokle god se špricaš sprejem protiv komaraca i držiš klimu u sobi na dovoljno niskoj temperaturi, proći ćeš bez ijednog uboda, ali ćeš se vratiti doma ukočenog vrata, malo za promjenu. Na povratku prema aerodromu, iako drugim putem, scenarij je isti: trošne kućice, straćare rekli bi, smeće svugdje uz cestu, djeca u uniformama pješaće u školu, muškarci i žene sjede uz cestu i prodaju što god se može, od cipela i torbi do namještaja, vani, na otvorenom. Vozač nam je stao uz cestu da na brzinu kupimo svježe voće i povrće pa smo tako kilu avokada, paradajza, ananasa, manga i mandarina plaćali po 1$! Jednako koliko je to nama jeftino, njima znači preživljavanje. 
 
 
Pozitivan utisak na mene ostavi svaka država ovog kontinenta, a ova posebno, zato je i plan vratiti se ponovno, idući put na godišnji odmor, posjetiti djecu i možda napokon upoznati Adriana te vidjeti gorile, lavove i ostale ljepote ove zemlje, koje je nemoguće vidjeti u samo 24sata.
 
Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara