Come fly with me: "Jesen" u New Yorku
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
UTORAK navečer, još jedna promjena rostera, već sam se izgubila u brojanju svih tih promjena letova u zadnji tren ovaj mjesec i sa ovom je došao na red još jedan ranojutarnji standby. Kuda će me poslati sutra? Telefon je zazvonio u 7 ujutro - trebamo te na letu za Jakartu. Okej, bar je layover, nije neki let koji bih si sama odabrala, ali bar je layover. U tom trenutku trebaš spakirati kofer čim prije možeš i krenuti na posao. U tom istom trenutku spakirala sam zapravo dva kofera, jedan za ta 24 sata u Indoneziji, a drugi za vikend u New Yorku. U deset minuta. Za dva putovanja. No big deal. Stvar je bila u tome da se nakon povratka iz Jakarte na brzinu presvlačim u sjedištu, iz uniforme u trapke i hvatam let za suprotnu stranu svijeta. Što znači da sam vukla i dva kofera sa sobom, da ne bih morala doma i natrag. Nije prvi puta da tako hvatam neki let, ali naporno je za poludit. Misleći kako ću zaspati kao zaklana, s obzirom da opet nisam spavala cijeli dan i cijelu noć veselila sam se letu od 12 sati, ali nije to baš bilo kako sam si planirala. Nekako me u zadnje vrijeme potrefi da sjedim ravno iza neurotične male djece, koja iz nekog samo njima poznatog razloga ne prestaju vrištati meni iznad glave ili mi jahati po sjedalu. 12 sati leta! Nakon 24 sata ne sklopljenog oka! Došlo mi je da iskočim iz aviona.
Umjesto toga, družila sam se s curkom iz Zagreba koja je radila na tom letu. Dijelile smo iskustva u galley-u, prepričavale priče i ogovarale koga god smo stigle. Kako to i obično biva. Čudno je zapravo kako s osobom koju uopće ne poznaješ možeš tako lako na prvu uspostaviti normalan kontakt i pričati o svačemu kao da se znate sto godina, samo zato jer je "tvoja", iz tvoje zemlje, i priča tvoj jezik u dalekom stranom svijetu. I bajdvej, pozdrav njenoj mami koja čita ovu kolumnu svaki tjedan, i da mama, sve je u stvarnosti upravo onako kako vam ovdje pišem, ali pssssst nemojte nikome reći.
Sletjeli smo u NY na predivnih 24 Celzijevih stupnjeva u petak popodne. I umjesto da uzmem metro kao i svaki put, ovaj put sam ipak pitala crew da me povezu sa sobom do hotela, i jesu. Svi su bili divni, iako većinu nisam niti vidjela na letu, dok nisam sjela u bus s njima. Ipak smo si "svoji" i to je zapravo nešto vrlo pozitivno u ovom poslu. Koliko god nas ima, i ne poznamo se međusobno, i možda nikoga od njih više nikada neću vidjeti... Učinili su mi tu uslugu da me povezu, da mi olakšaju, jer smo kolege, jer svi znaju kako je to, jer žele pomoći, jer znaju da će i njima jednom nekada netko pomoći na taj način ili već jest. To je jedna od stvari koju jako lajkam kod većine svojih kolega.
Vikend u ovom gradu, petak navečer. Normalna osoba od 20 i kusur godina bi rekla "partyyyy", ali ja sam očito ona koja treba neku vrstu lječenja, jer sam u 8 navečer već hrkala! Mrtva umorna! Kada se sve zbroji i oduzme, nakon 2 puna dana bez spavanja ni P od partyja mi nije bilo niti na kraj pameti... Zato je cijeli vikend, sunčani, ljetni vikend bio pred nama i iskoristili smo ga u potpunosti. Subota provedena u gradu, u šetnji Central parkom, proletjela je u sekundi. Kako i ne bi, vrijeme prebrzo leti svaki puta kada uživaš u nečemu i s nekim. Rijeke ljudi na ulicama, kao da se ljeto ponovo vratilo u grad, a zapravo je vrijeme kada se svi pripremaju za Noć vještica, uskoro je i Dan Zahvalnosti, nakon čega je Božić iza ugla...
Kako vrijeme svaki puta bježi od mene kao vrag od tamjana, nedjelju smo započeli još ranije, jer smo htjeli obaviti puno toga. Naravno, nešto smo ipak morali ostaviti "za idući put". Prvo na popisu bilo je posjetiti kafić iz "Prijatelja", poznat kao Central Perk, koji je otvoren u SOHO-u, u čast 20 godina od početka prikazivanja jedne od najgledanijih tv serija na svijetu. Kafić je otvoren samo na mjesec dana, poput malog muzeja memorabilija iz serije, sa vjerojatno najpoznatijim kaučem na svijetu, bar u TV svijetu, na kojem imaš pravo provesti ravno 22 sekunde, dovoljno za fotkanje. Kako to obično biva u ovom gradu, stali smo u red koji se protezao oko cijelog bloka i nakon dva sata čekanja proveli 3 minute unutra. Ali, kava je besplatna, za one koji piju kavu, mi nismo kavoljupci pa ništa od toga. Ono što me veselilo, bila je mogućnost kupovine šalice na kojoj piše F*R*I*E*N*D*S, ali ni od toga nije bilo ništa, jer dok smo došli na red za uć unutra, apsolutno sve je bilo rasprodano. S*V*E. Što i nije toliko čudno, s obzirom na činjenicu da je prvi dan otvorenja kafić posjetilo skoro 2000 ljudi. Preživjet ću bez te šalice, glavno da smo sjeli na kauč na kojem sam godinama na tv-u pratila 6 prijatelja i odrastala uz njihove priče i fore.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sljedeće na rasporedu bila je kupovina poklona za novorođenu bebicu. Da, došli smo u te godine kada nam prijatelji počinju imati djecu i kada se počinješ osjećati kao sa nekog drugog planeta, dok odgovaraš na pitanja o svom poslu i životu, koji je u nekoj sasvim drugoj dimenziji od onoga u kojem oni trenutno žive, okruženi pelenama i dudama. I dok oni razmišljaju o tome kada beba idući put mora papati, podrignuti, spavati, ja razmišljam o tome na koju stranu svijeta letim sljedeće. Totalno čudan filing. "Ah da, mi ćemo idući tjedan kupiti kolica..." A ja ću idući tjedan malo na Sejšele i u London. Weird. Ali, prije posjete toj maloj stručici, morali smo stati na ručak. Brzinski ručak na travici, u mom najdražem parku, na dekici... Izvaliti se usred parka i smazati sendvič, izgubiti se u toj oazi bar na sat vremena, skinuti tenisice i čarape, rastegnuti umorne prstiće, ljubiti se na sunčeku..
Zadnje, ali ne i jedino na listi - napisati kolumnu. Još jedna nedjelja se bliži kraju, gotov je vikend, sutra navečer ponovo natrag u ono ludilo rastezanja na sve strane. I to je to, što da vam kažem, ne želim se vratiti, a ako već moram najrađe bih se teleportirala, jer me sama pomisao na divnih 12 sati u avionu u kojem vrlo vjerojatno ponovo neću oka sklopiti, umara na najjače. Prije polaska treba obaviti i šoping, naravno, plaća je sjela, udri po peglanju kartice, a onda opet na prisilnu dijetu do kraja mjeseca, hihi.
Vrijeme je za ušuškati se u krpe i uživati u noćnim zvukovima grada, u zadnjim danima ljeta, pusi za laku noć do nekog drugog puta...
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati