Come fly with me: Biti ili ne biti

Come fly with me: Biti ili ne biti

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

DONOŠENJE važnih odluka nikad nije lako. Donošenje odluka koje će vam uvelike promijeniti tijek života tek nije lako! 
 
A nakon tri godine ovakvog života, svaka promjena se osjeća kao promjena od 360 stupnjeva! Opet, kao i prije 3 godine! I onda se postavlja pitanje za pitanjem, da li je to to? Da li bi trebala ostati još koji mjesec dulje ili idem kada sam odlučila? Da li je to prava odluka? Što nakon toga? Jesam li se odlučila za jednu od opcija koje se pružaju ili si dajem još malo vremena? Vratiti se doma zauvijek ili nastaviti dalje u neku drugu pustolovinu? Osjećaji oko te teme su nepresušan izvor razgovora i razgovora koje vodimo skoro svaki dan. I mozgaš i analiziraš i pretačeš iz šupljeg u prazno i na kraju nikada nema konkretnog odgovora i rješenja. Što bi bilo kad bi bilo... 
 
Na kraju se uvijek vratimo na početak, na početak ovog putovanja od tri godine, na aerodrom u Minhenu, gdje smo se prvi puta upoznale, na prve doživljaje stanova i cimerica s kojima su nas smjestili, na prve tjedne treninga, na prve letove i ona neopisiva uzbuđenja oko novih destinacija, na sve događaje koje smo prošle zajedno i shvatimo da će razdvajanje biti teže nego što mislimo. Zapravo tog dijela još nismo niti svjesne. Da će svatko početi neki novi život (ili nastaviti stari, ako je tako lakše misliti), da se nakon radnog dana više nećemo vraćati u ovaj naš stan i voditi ove naše beskonačne razgovore, da je pitanje kakav ćemo to novi posao raditi i hoćemo li biti sretne s odlukom koju donosimo. Kakva god ona bila. 
 
Ne znaš, ali moraš probati, sutra ili za 6 mjeseci, u jednom trenutku moraš napraviti ponovno taj korak i krenuti dalje. Ovaj posao ima jako puno svojih prednosti, svi ih znate, lijepe destinacije, dobra plaća koja uvijek dolazi na vrijeme, besplatan stan i režije, jeftine avionske karte, životni stil koji ne vodi baš svatko. Ali, ono o čemu nitko ne razmišlja i što nitko ne vidi su one negativne strane, koje se kao mrvice skupljaju i nakon određenog vremena ti pukne film i više ne uživaš toliko u tim novim destinacijama, rijetko se i dogodi neka nova destinacija na kraju krajeva. Više nisu svi layoveri uzbudljivi, dogodi se tu i tamo koji, super ekipa, dobar provod, ali nedovoljno često. Više nemaš snage za raditi noću i danima ostati budan, dok te u početku euforija držala budnim i po dva čitava dana! Više ti ne odgovara činjenica da SVAKI let letiš s novim ljudima, jednostavno ti treba netko "tvoj", da ti bude podnošljivije. Više ne možeš raditi ni s običnom prehladom, jer ti uši stradavaju svaki put sve više i više, a prijavljivati bolest više ne možeš, jer si već iskoristio limit dana, koje imaš i ne želiš dobiti packu u svoj dosje. 
 
 
Počneš htjeti neke druge stvari, počne ti faliti radni tjedan od ponedjeljka do petka! Nađeš se u nekom čudnom stanju kada želiš otići, ali bojiš se da bi pogriješio. Želiš otići. jer više nisi toliko sretan ovdje i ovako, ali ne znaš ni sam što bi dalje. "Kad dam otkaz, 6 mjeseci ne želim prstom mrdnuti, samo odmaranje." 6 mjeseci?! Pa postat će mi dosadno nakon mjesec dana mora! Moram naći drugi posao, inače ću poluditi od dosade! A takva je muka uopće početi tražiti nešto novo, jer si se uljuljao u ovoj svojoj sigurnoj zoni, u kojoj ne moraš brinuti o plaćanju računa svaki mjesec, u kojoj posao završava čim izađeš s aerodroma i ne nosiš ga doma, ikada! U kojoj si okružen ljudima sličnim sebi, koji najbolje razumiju kroz što prolaziš i najbolje od svih te mogu shvatiti. A najteži razlog za izaći iz te sigurne, zanimljive i još koliko toliko uzbudljive zone, jest strah od toga hoće li mi biti dosadno u životu, kada se vratim na staro. Hoće li mi svaki drugi grad u koji ću otići živjeti biti premali, jer sam navikla na svijet na dlanu?! Ničeg drugog me nije strah, osim toga, hoću li se osjećati zarobljeno negdje, kada više neću letjeti? Hoće li mi okruženje istih kolega na poslu svaki dan biti ubitačno dosadno (dok mi je sada raznolikosti previše)? Ili je to baš ono što mi treba opet? Ringišpil u glavi! 
 
A mislila sam da će biti jednostavno. Mislila sam, kad odlučim, to će biti to, nema preispitivanja, nema žaljenja. Sada... Ne znam, nije tako lako. Nije sve crno bijelo. Doma ti govore nemoj se vraćati, a ne shvaćaju da čim više to slušam, više se želim vratiti. Srce hoće jedno, mozak zna za pametnije. Ovdje u Dubaiju ljudi dolaze i odlaze kao na traci i jedna po jedna se rastajemo, jednostavno ne želiš zaglaviti u ovom gradu, ako 110 posto nisi siguran da je to to. I tako u krug. Treća, četvrta, pedeset i peta opcija postoji, ali nije ziher. A ja sam više ziheraš nego kockar, pa kako sada dalje? Slušati srce ili mozak? Postupiti prema osjećajima ili razumu? 
 
Još malo... Još malo i doći će dan kada ću morati definitivno odlučiti "što sad?'"... Možda do tada postanem pametnija:).
 
Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara