Come fly with me: U gradu Malog Princa

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

VOLI mene ova Afrika, nema šta! Iako ovdje još nema ebole, zemlja je u kojoj je rizik od malarije među najvišima u svijetu. Pa ti biraj. Dakle trenutno se nalazim u Luandi, glavnom gradu Angole, nekadašnjoj Portugalskoj koloniji, na zapadnoj obali kontinenta, dan je prekrasan... Nema se što drugo za reći.

 
Dan je baš onakav kako sam si zamišljala da će biti kada se uvalim kraj bazena i počnem tipkati još jednu kolumnicu u nizu, ali ovaj put ne o Africi i trenutnoj Luandi, već o Francuskoj, tj. Lyonu u kojem sam bila prije tri dana... Prošli tjedan u Nigeriji, ponedjeljak u Francuskoj, četvrtak u Pakistanu i nedjelja u Angoli, tko to još stigne pratit? Naime, dane u tjednu sam sada znala nabrojati isključivo zato jer sam se poslužila svojim kalendarom, ne zato jer sam zbilja znala koji dan sam bila gdje.
 
 
I moj plan o pisanju sutrašnjeg članka bi bio super da sam se noć prije ovog sedmosatnog leta ekšli i naspavala (i da sunce već nije zašlo), ali nisam! Malo za promjenu... Kad mozak radi 100 na sat, a nemaš pojma zašto i o čemu razmišlja u 2 ujutro, 3 ujutro, pola 5 ujutro, onda se digneš na posao izgledajući kao zombi/vampir/polukuhani špaget i znaš već tada da nećeš biti u stanju napisati tri suvisle rečenice kada stigneš u hotel! Čak mi i dobro ide za sada, da vidimo kak će završit? Time se odmah ograđujem od mogućih tipfelera, nebuloza koje napišem i mogućeg završetka, jedne od idućih rečenica, na ovaj način "hshdnxkckezzzzzzzz...." jer sam u međuvremenu zaspala s licem na tipkovnici. 
 
Kada dobiješ roster za sljedeći mjesec, koji nestrpljivo iščekujemo danas/sutra, i vidiš što te sve čeka, ne možeš se veseliti unaprijed nekom letu, koji ćeš odraditi tek za koji tjedan, iz jednog jednostavnog razloga - zaboravit ćeš na njega! Podsjećat ćeš se svaki dan pogledom na roster, ali u međuvremenu će se dogoditi još toliko drugih stvari da se jednostavno za layovere moraš i možeš pripremiti tek kada za njih dođe vrijeme. Ja sam imala ravno jedan dan za "pripremiti se" za ovaj. Jedan dan u kojem sam imala još mali milijun obaveza pa je priprema izgledala ovako - preleti Wikipediju, prelistaj "501 mjesto koje moraš vidjeti u životu" i spakiraj kofer. 
"Ako ti se svidio Pariz, svidjet će ti se i Lyon." kaže meni moja prijateljica. Svidio?! Pariz??? Da mi se Pariz SVIDIO je jedan veliki understatement! Obožavam Pariz! Pariz je predivan! Pariz je bajka! Pariz budi apsolutno sva osjetila! Pariz je knjiga iz povijesti, najljepši muzej na svijetu, najzabavnija romantična komedija, fashion tv s prijenosom uživo i najsočnija kuharica ikada napisana... Sve u jednom! Ako mi se Pariz svidio, pfff... 
 
 
Lyon je sve to skupa, ali nekako u manjoj mjeri, kao da sam grad djeluje majušno, iako je treći po veličini grad u Francuskoj. Djeluje smirenije, opuštenije, nonšalantnije. Ili je to bilo samo zato što smo krenuli rano iz hotela pa nije bilo puno ljudi na ulicama? Kad smo već kod hotela... Nikada nisam ostala više razočarana nego taj dan! Znate onaj filing kada se nabrijavate na nešto, kao što su se svi ovo ljeto veselili suncu i moru, a dobili kišu? Kada jedva čekaš negdje nešto napraviti, jer si si zacrtao baš to tako, tada i tamo? E pa ja sam si zacrtala da ću nakon tjedan dana dijete u Lyonu jesti palačinke za doručak, ručak i večeru i ona dva međuobroka koja su jako bitna u prehrani, da ih slučajno ne preskočim. Ali ne, u hotelu ne služe palačinke! Niti za večeru niti za doručak! Doći u Francusku i čuti "no madmoiselle, žao nam je..."? Tko je ovdje lud?! To mi je ravno dolasku u Italiju pa da mi kažu nemamo špagete na meniju signorina. Zato sam lijepo silovala cijelu ekipu da nađemo restoran u kojem služe palačinke veličine jumbo pizze s ekstra dodacima. I jesmo i Tea se udavila u palačinki kao da joj je zadnja u životu... The end.  Šala, još uvijek sam budna, iako u sve horizontalnijem položaju iz minute u minutu. 
 
Što reći zapravo o tih nekoliko sati koje smo proveli lunjajući ulicama i najzanimljivijim turističkim punktovima? Iskreno, radije bih priložila ovdje svih 159 slika pa neka vam one ispričaju priču... Dobra ekipa, predivno mjesto, topao ljetni dan = odličan layover! Jedino što nismo uspjeli naći, jer više nismo imali vremena, je statua jednog od najpoznatijih stanovnika Lyona - Antoine de Saint-Exupèry. Ali uvijek treba ostaviti nešto i za idući put...
 
 
A idući put možda budem i u stanju napisati nešto smislenije, danas jednostavno ne ide. Ruke su mi težine željeznih poluga, oči veličine graška koliko već škiljim na njih, mozak kao u ribice Dore. U Dubai se vraćamo u utorak ranom zorom, a u srijedu navečer već letim za Milano pa ako se neću naspavati sada, ne znam kada hoću. Veliki i mekani hotelski kreveti...hshdnxkckezzzzzzzz...
 
P.S. Minus cijelom doživljaju je činjenica da Francuzi baš i ne pričaju engleski. Poprilično iritantno kada kod svake osobe s kojom pokušaš razgovarati dobiješ osjećaj da sve razumije, ali se pravi mutava i namjerno ne želi odgovoriti na jeziku koji razumiješ već pili po francuskom dok ne odustaneš od svakog sljedećeg pokušaja.
 
Pssst! Teu pratite i na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara