Come fly with me: Po Tajvanu na motoru

Come fly with me: Po Tajvanu na motoru

Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index 

NAKON dva dana ležanja u krevetu na čajevima i dvopeku (dvopeku kojeg ovdje NEMA) i dalje nisam sposobna napisati nešto smisleno, još manje pametno i ne daj Bože duhovito. Boli me cijelo tijelo, sve bih dala za svoj krevet i mamino bedinanje, ali niš' od toga. Lezi, spavaj i preboli, treba ići raditi u ponedjeljak ujutro! 
 
Mjesec dana je prošlo, ne znam ni sama zašto to odbrojavam, otkad sam stigla ovdje, u državu u kojoj je skuter/motor osnovno prijevozno sredstvo i nakon mjesec dana napokon sam i ja nabavila jedno takvo! Nikada nisam voljela motore i da mi zbilja ne treba, ne bih ga kupila ni sada. Ludnica na cestama nije kao u Vijetnamu ili Tajlandu, ipak je ovo i manji grad, ali nesreća ima na svakom uglu. Ne znaš više tko je ovdje lud: vozač motora, auta, bicikla ili jadan pješak, koji zapravo ima i najmanje prednosti ili prava u prometu. I dok biti pješak ima svoje prednosti, zapravo je poprilično opasno s obzirom da u gradu ne postoje konkretni pločnici za pješake. Ne kažem da ih nema, ali definitivno ih nema dovoljno.
 
 
Stambene zgrade ispred kojih postoje takozvani pločnici, zapravo su privatno vlasništvo vlasnika tih istih zgrada ili kuća. Iz tog razloga, obitelji rade "od doma". Otvore vrata garaže, na pločnik izbace kuhinjicu, par metalnih stolova i plastičnih stolaca i okreću lovu, a da se nisu morali ni presvući iz pidžame, ako to ne žele. Restorani, dućani, radionice, svašta nešto, zakrče promet pješacima, kojih ima jako malo, i koji zbog toga moraju hodati po cesti. Osim toga, udaljenosti između kuće i posla ili nekoliko njih koje radiš za nas strance nisu problem, ali pješačenje ti neće pomoći pa se odlučiš za motor. Na kraju krajeva, brže je, praktičnije je, jer se možeš parkirati gotovo bilo gdje, i život ti je lakši. Dok se ne spizdiš negdje, ali nećemo coprati. 
 
Ni biciklista nema toliko, koliko sam skužila još iz prijašnjih putovanja Azijskim zemljama, pravilo prvenstva ima onaj koji je - jači. Ulice jesu podijeljene na traku za automobile i traku za motore i bicikle, sve dok ne dođeš do semafora ili kružnog toka, kada nastaje problem između onih koji skreću desno i onih koji nastavljaju ravno. Opet vrijedi isto pravilo. Nema puno kulture u prometu. Čak se i kroz crveno prolazi ako "nema nikoga" na cesti pa je dovoljno samo potrubiti i najaviti se da si eto ti sada odlučio proći kroz crveno na raskršću, ali dokle god si potrubio nema frke. A svi pričaju da je vožnja po Dubaiju opasna. Možda za želudac, jer nemaju osjećaj za kočnicu i gas, ali ovo je ipak malo veći horor, ako se mene pita. Skretanje lijevo za motore nije moguće, na način na koji smo mi navikli, osim ako ste na raskršću na kojem ravno ne postoji. Pretpostavljam da je to zbog količine motorista na cestama, ali pravilo je ovakvo - želiš li skrenuti lijevo, moraš skrenuti desno na semaforu, prijeći zebru i stati na određeno mjesto za motore, kojim ćeš nastaviti ravno, kada se upali zeleno na tom semaforu. Koliko god to ludo i nesuvislo zvučalo. Prolaženje kroz crveno, ako skrećeš desno je dozvoljeno, isto kao i u Americi. Ili možda nije, ali ovdje to svejedno rade. Sve u svemu, promet, (nedostatak) pravila i moja neljubav prema motorima su me doveli do toga da ga na kraju i kupim, jupi jej. Zbog toga se možda ipak malo više osjećam kao da ipak nisam ovdje samo u prolazu?
 
Pozitivna strana toga jest ta da mogu imati super ultra kul kacigu, jer...Azija! :) Svi znamo koliko su oni ludi za crtićima, a ni ja nisam daleko od toga pa osim na majicama, jaknama, hlačama, torbicama i cipelama, likove iz crtića nose i na kacigama! Od Mickey i Minnie, Snoopyja, Minionsa, Winnie Pooha, preko šljokica svih boja, do Hello Kitty i ostalih likova Azijskih crtića... Jeftine su, zabavne su, čuvaju glavu, i imat ću po jednu za svaki dan u tjednu! Kad smo već kod cijene, s obzirom za koliko se novaca može naći polovni skuterčić od 50 kubika, mogla bih imati i sedam skutera, po jedan za svaki dan u tjednu :).
 
 
Umjesto sedam skutera, odlučila sam se počastiti s avionskom kartom! Nazovimo to preuranjenim rođendanskim poklonom. Nisam dugo bila u poštenom šopingu pa sam morala provući karticu na neki način (postoji li bolji od ovog?!), a i odluka dolaska na Tajvan na neko određeno vrijeme, ipak je sa sobom vukla i ideju o putovanjima Azijom, dok sam ovdje. Zarađivati i putovati. Savršena kombinacija. U teoriji ništa drugačija od onoga što sam do sada radila, ali s jednom velikom razlikom. Put traje više od 24 sata, putujem s kime ja (ne)želim i kada ja to želim! Da, štrecnulo me kada sam morala platiti punu cijenu karte i smještaja, ali ne mogu dočekati kraj ožujka i slijetanje na Palawan! Država Filipini, plaže predivne, priroda još ljepša, ljubazni ljudi, usluga na nivou, pristupačne cijene... Uzbuđena sam kao da prvi puta putujem negdje! Neke od destinacija koje imam u planu posjetiti, već sam posjetila, ali jednostavno im se moram vratiti, a neke naravno nisam nikada posjetila i jako me škakljaju u putovnici. Prazne stranice su željne novih štambilja i viza! 
 
Uf, ovo je bilo iscrpljujuće: razmišljanje, tipkanje i gledanje u ekran. Nastavljam piti svoje čajeke... Do idućeg ponedjeljka, kada počinje Kineska Nova godina, a to će tek biti jedno zanimljivo iskustvo!

Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!

 
 
 
 
 
 
 
 
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara