Come fly with me: Put putujem
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index
KAKO opisati riječima sve ove osjećaje, kada ni sama ne znam što točno osjećam? Još jednom sam spakirala kofer, čovjek bi pomislio da sam nakon toliko pakiranja i raspakiravanja i prepakiravanja, naučila kako jednostavno u 30 kg spremiti svoj život, ali čovjek bi se i prevario. Sigurna sam da nikada neću naučiti kako sa sobom spakirati baš sve ono što volim, ono što me podsjeća na dom i na obitelj i prijatelje, a isto tako i ono što mi je poprilično potrebno, ako selim na drugi kraj svijeta, recimo gaće i čarape. Važno da barem tri knjige zauzimaju ionako ograničen prostor i kilažu u torbi, prioriteti ne?
Sa samo tri kile viška, još sam se i dobro spremila. Ove tri kile ćemo pokušati riješiti treptanjem okicama, moljakanjem, plakanjem i sličnim metodama, kao i do sada, u najgorem slučaju obući ću ih na sebe!
Dakle još jednom, taman onda kada sam raspakirala sve kofere i kutije, koje sam donijela iz Dubaija, došlo je vrijeme za spakirati, ovaj puta, JEDAN kofer i krenuti na novu destinaciju, još dalje nego što sam bila do sada, još istočnije - na Tajvan.
Kako, zašto, tako brzo, zbog čega, "kaj ćeš tamo raditi?!" - znam da vas zanima i vrlo vjerojatno i vi reagirate kao i 99 posto drugih ljudi kada im kažem kuda idem, sa zgražanjem i raskolačenih očiju, kao da sam rekla da idem čuvati zelene ovce s ljubičastim točkicama na Jupiter, ali polako, ima vremena za to.
Trenutno sam došla drugom dijelu svoje svijetom posijane obitelji u posjetu na par dana u Minhen, nešto kao prijelazni period. Privikavanje na odlazak = stvaranje zaliha u obliku šlaufeka na trbuhu (nemam ih dovoljno već), jer "dijete drago, pa kaj buš ti tamo jela, buš mi se istopila, smršavila!", nazovite to kako hoćete :). A s Tajvana ću vam pisati idući tjedan, detaljnije, obećavam!
Sigurna sam da ću opet dobiti nekoliko poruka u inbox, u kojima ćete me optužiti da sam škrta s informacijama, da vas navlačim i da ste znatiželjni, ali problem je u tome što ni ja sama zapravo ne znam što me tamo čeka!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Prevrtimo film tri i pol godine unazad... Pakirala sam se za selidbu u drugu državu, drugi kontinent, novu kulturu, vjerski potpuno suprotnu okolinu od one u kojoj sam odgajana i odrasla, kao što je to slučaj i sada opet, tada nisam znala što me čeka u Dubaiju, ne znam ni što me čeka na Tajvanu. Razlika od prije tri godine i sada ima nekoliko. Razlozi zbog kojih sam otišla i zbog kojih odlazim sada. Moja razmišljanja, želje i pogledi na svijet oko mene. U Dubaiju sam imala osiguran posao i svu papirologiju netko je drugi sređivao umjesto mene, ja sam se samo trebala POJAVITI. Sve nam je zapravo bilo servirano na pladnju. Moji kolege, nas 60-ak, bili smo u istom položaju tada, nitko ništa nije znao, sve smo istraživala i saznavali zajedno. Sve smo zajedno dijelili, svi smo kretali iz početka, sklapali smo prijateljstva kao nekada davno u vrtiću i školi. Provodili vrijeme skupa koliko god smo mogli, jer smo jedino i imali jedni druge, postali smo obitelj potpuno nesvjesno, jer smo bili u takvoj situaciji. Svi smo bili u istoj kaši, kak' bi se reklo, i o tome smo mogli međusobno razgovarati, jer smo jedni druge najbolje razumjeli, osjećali smo isto, mislili smo isto, prolazili smo kroz isto. Istome smo se smijali, oko istoga živcirali, zbog istoga plakali.
Sada? Sada je situacija ipak malo drugačija. Sada, iako idem prijateljima koji tamo žive, ipak imam osjećaj da idem sama. Sve ove osjećaje oni su već prošli, oni su već tamo uhodani, oni već sve znaju, a ja ću doći kao pala s Marsa (Mars, Jupiter, danas sam si sva svemirska) i neću imati 60 drugih ljudi oko sebe, s kojima ću to moći podijeliti. Sada je to moj izbor, sama sam to htjela, sama sam to odlučila, i dok sam sama htjela i odlučila ići u Dubai, ovo sam si morala sama i organizirati. Sama ću si morati naći posao, stan, plaćati režije. Nema više onog sigurnog rozog oblačića kakav je bio Dubai. Idem u nepoznato, idem u nešto novo, ali idem zato što sama tako želim i zato što mislim da mogu. Krivo. Ne mislim, ZNAM da mogu! I dokle god osjećam ovo uzbuđenje, ZNAM da će sve biti onako kako treba biti! Koliko god sam tužna što sam ponovo ostavila Zagreb i što sada tek ne znam kada ću ponovo doći doma, toliko s druge strane osjećam nemir u nogama i srčeko mi poskoči na samu pomisao tog nečeg nepoznatog i novog i nesigurnog!
Da mi je netko prije samo 4 godine rekao da ću danas biti ovdje gdje jesam, da ću raditi što radim i živjeti kako živim, preporučila bih mu dobrog psihijatra, a onda iza leđa stisnula fige i pomislila "kad bih barem..."
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Sjećam se tih oproštajnih tuluma svojih prijatelja, koji su odlazili studirati van i kako sam tada mislila koliko je to super. Razmišljala o tome kakve će sve ljude oni upoznati, s kime će se družiti, gdje će putovati, kako je sve to uzbudljivo i super ultra kul. "I ja bih tako", mislila sam si i visila na internetu danima planirajući neka svoja buduća putovanja.
Eh, da sam tada znala :)!
Uz svo to uzbuđenje, nije to ni baš lako napraviti. Nije lako doći doma i uživati, a onda spakirati kofere i ostaviti ključ od kuće. Suza sam progutala onoliko koliko sam ih i prolila zadnjih nekoliko dana. Pogotovo kada po ne znam koji puta vidiš od koga ponovo odlaziš, od onih koji te poznaju najbolje, od onih koji te vole najviše, od onih koji te smatraju dijelom obitelji, iako si niste ništa u rodu, od onih koji su ti i sada najveća podrška, iako bi te možda zaključali u sobu da ne možeš otići, od onih koji uvijek brinu jesi li sretno stigla, i koji uvijek odbrojavaju dane kada ćeš se vratiti... Nije lako, ali dokle god imaš podršku svih njih i dokle god znaš da, bez obzira što ti se u životu dogodilo, imaš se gdje vratiti, uz taj konstantan nemir u sebi za nečim novim i dalekim, još uvijek nije vrijeme za vratiti se "zauvijek". Često se pitam da li će ikada biti, ali to je tema za sebe.
Nova godina započinje novim poglavljem, u novom gradu, s novim/starim ljudima i uz novi posao (poslove, množina, bilo bi idealno, drž'te fige!) pa mislim da donošenje novogodišnjih odluka ove godine nema smisla (ima li ikada? Iskreno?!).
Nadam se da ste Božić proveli kako i s kime ste željeli i da u Novu godinu svi ulazimo sretni i debeli, jer... Francuska salata!
Pssst! Teine buduće avanture pratite i dalje na njezinom blogu!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati