SRETAN utorak svima osim ljudima koji ženama govore “premršava si, pojedi nešto” a naljutili bi se da im ta ista žena kaže “predebela si, povrati nešto". I jedno i drugo je ružno, razlika je samo u tome da se prvo smatra dobronamjernim i korisnim nutricionističkim savjetom, a ovo drugo uvredom. 

 

Ne možemo tako gospođo, ili smijemo oboje, ili ne smijemo ni jedno.

 

Ali to je tema za neki drugi put, danas neću pričat o ženama koje verbalno udaraju po drugim ženama - danas pričamo o fizičkim udarcima, onima koji se čuju.

 

Ja sam prošlo ljeto u Zadru udarila jednu ženu.

 

Tj. ona je udarila mene.

 

Zaslužila sam. Jesam. Tražila sam da budem udarena.

 

Prije nego što mi razno razni krezubi muškarci krenu slat bračne ponude u inbox jer podržavam udaranje žena, prelit ću ovu izjavu umakom od konteksta - ovo nije priča o fizičkom nasilju, ovo je priča o prometu.

 

Ne znam jeste li ovih dana uhvatili priču o onom sinu nekog političara koji je na magistrali PREBIO lika jer ga je pretekao.

 

Možda i niste, bio je prekrasan vikend i ljudi su masovno odlazili u šetnju prirodom, možda ste ju fulali.

 

Uglavnom, taj neki političarev sin, nazovimo ga Sin (piše u članku i ime ali sam lijena ić pogledat) se vozio magistralom i neki lik, kojeg ćemo nazvat Lik, ga je pretekao.

 

Normalna situacija na cesti - nekad netko ispred tebe vozi sporije nego što bi ti htio pa ga zaobiđeš. Svi to radimo, pogotovo ako se vozite cestom Zadar 1, jer tamo uvijek, bez iznimke, bez “ovaj put ne”, u 9 od 9 slučajeva postoji ona jedna osoba koja ide 40 i stvara kolonu. Uvijek. Bila sam prošli tjedan tamo i opet je bila.

 

Ništa strašno.

 

Malo se iznerviraš, a onda ju pretekneš kad uspiješ i nastaviš dalje kao normalan čovjek.

 

E pa Sin se odlučio za malo drugačiji pristup.

 

Kad ga je Lik pretekao, Sin je popizdio.

 

Počeo mu se nabijat na guzicu. Blendat. Zlostavljat.

 

Lik je skrenuo da se makne.

 

Mislio da ga je izgubio.

 

Ali Sin ga je zapamtio.

 

Pronašao ga je na cesti malo kasnije, prestignuo i usporavao dok nije ZAUSTAVIO promet. 

 

Izašao je iz auta, izvukao ga van i polomio ga po abecednom redu kosti u tijelu.

 

Nobody puts Baby in the corner i Nobody pretiče Sina na autocesti.

 

Jezivo.

 

Bila je za vikend aktualna i priča o onom nekom koncesionaru iz marine koji je urlao na talijanske turiste i silom ih tjerao da otiđu, pa mu je na sudu izrečena kazna od 187 i pol kuna.

 

Kreten.

 

Bilo bi mu bolje da ih je samo pregazio kako to kod nas gospoda rade, onda ne dobiješ kaznu.

 

Bila je i priča o onoj curi koja je krvava i isprebijana ležala na puteljku pored ceste i NITKO osim jednog lika nije stao. 

 

Ima i ona jedna o onom nekom tamo bezveznom liku koji je danima pješačio iz Rijeke i nosio križ jer nemamo para za liječenje djece, a za avione imamo, nakon čega ga je u Zagrebu dočekalo jedva 50 ljudi - ali kog briga, za djecu se hoda samo kad su nerođena, ovo ostalo je glupo. 

 

Sve ružne priče iz prometa.

 

I moja priča počinje kao ružna - u Zadru me udarila žena - ali nije ružna.

 

Čak je i lijepa.

 

Dogodila se prošlo ljeto.

 

Uparkirala sam se na mjesto ispred jednog Zadarskog shopping centra i prije nego što ugasim auto, odlučila još jednom otići u rikverc da se malo izravnam.

 

Svirao je Justin Timberlake, neka dobra pjesma, ne ove Dad pop razvodnjene koje danas pjeva. Neka tipa Lovestoned, koja te vraća u vrijeme kad su svi izlazili u Piranhu i nitko nije imao Instagram.

 

Izvirila sam van i pogledala malo ulijevo. Prema meni je išao neki veliki, bahati Mercedes. Lijeva traka uopće nije bila primarna strana na koju sam trebala obraćati pozornost jer mi je važnije da pogledam tko mi ide s desne strane. 

 

Ali pažnju mi je okupirao Mercedes. Bio je masivan i jako bahat.

 

Ne znam jel vam se to događa, ali ponekad točno možeš osjetit da je AUTO bahat, čak i ako mu ne vidiš vozača. Jednostavno ima tu neku bahatu energiju.

 

Možda sam luda i to ne osjeti nitko drugi, ali ja sam osjetila. Ovaj Mercedes je imao bahatu vibru i imala sam osjećaj da će me sjebat ako ga ne pratim.

 

I je.

 

Procjenila sam da imam dovoljno vremena prije nego što mi dođe preblizu i brzo se krenula isparkiravati. Nisam skidala pogled s njegovog bahatog nišana na haubi.

 

I onda se u mene skucala žena.

 

Glupača.

 

Zabila se u MOJ auto.

 

Ona.

 

U mene.

 

Kurva.

 

Drolja. 

 

Žene ne znaju vozit.

 

I ostale stvari koje sam čula kad bi se našla u društvu neke prometne.

 

Bilo bi isto da je frajer.

 

Seljačina.

 

Jebemti mater.

 

Sigurno je tatin sin.

 

JASNO da je iz Siska.

 

Glupi Hercegovac.

 

Normalno da je u Alfi.

 

Taman dok je Justin završavao refren, čuo se udarac.

 

Prvo je bio tup, a onda se stopio sa zvukom gužvanja lima i postao prodoran.

 

Slično onome kad potrgaš ligament na stopalu pa doslovno čuješ kako se tkivo dere.

 

Skucala se u mene, i to na jedan vrlo specifičan način - na način da sam se ja skucala u nju.

 

Zanimljivo je kako ljudi ponekad percipiraju stvari kad su u krivu.

 

“Skucala se u mene jer sam morala pratit kretnje bahatog Mercedesa, nisam ja kriva!”

 

“Prebio sam ga na magistrali jer me se usudio preteknut, ne zato što sam lud.”

 

Nije uvijek lako priznat da se nešto dogodilo ZBOG TEBE, a ne TEBI.

 

Često je prva reakcija kad nešto zasereš pokušaj prebacivanja krivnje. Jebi ga, ne želiš odmah prihvatit da si kriv, to je obrambeni refleks.

 

Tu je važno da te roditelji nauče da tu i tamo trebaš priznat da si zasrao jer je to jedini način da iz cijele priče nešto naučiš i to ne ponoviš.

 

Ako te nisu naučili, postaneš bolesno zaljubljen u ideju da su svi uvijek sjebali tebe, a ti si samo tu s biciklom. 

 

Sjećam se kad je jedan moj frend prevario curu koja ga je zbog toga ostavila - prvo je rekao da je sjebao stvari, ali već nakon 5 minuta je osmislio priču da ga je ona sama natjerala na prevaru.

 

Za sva svoja sranja je uvijek imao priču u kojoj je kriv netko drugi. Ako ne bi išao na to, barem bi pucao na podjeljenu odgovornost.

 

Sve ostalo mu je bilo neprihvatljivo jer ga nitko nikad nije naučio da tu i tamo moraš snosit posljedice.

 

Zaljubljenost u ideju da nikad ništa nije tvoja krivica je opasna stvar.

 

Zbog te zaljubljenosti ljudima padaju na pamet stvari tipa “sudite mu ovako jer je iz Bosne.”

 

Nope.

 

Nije se ona skucala u mene, koliko god bi to ljepše zvučalo mom egu.

 

Ja sam se skucala u nju.

 

Dok sam mjerila emisiju bahatosti iz Mercedesa, nisam gledala tamo gdje sam trebala, a tamo gdje sam trebala gledat je prolazila žena u crvenom autu.

 

Taman kad sam ja kretala brzinski izvuć auto da ga izravnam prije nego što me bahati Mercedes sjebe, gospođa u crvenom autu je krenula presijecat moju putanju.

 

Nacrtat ću vam full ružno u Paintu da bolje shvatite.

 

 

Fali mi Paint, to su bili lijepi dani.

 

Prijepodne gumi-gumi u parku, popodne Pentium 133, Minesweeper i Paint.

 

Žena koja se skucala u mene na način da sam se ja skucala u nju nije imala samo crveni auto.

 

Imala je i crvenu haljinu, zato ću ju zvat Crvena.

 

Izašle smo iz auta isto vrijeme.

 

Bila je prekrasna.

 

Crvena haljina je bila skoro iste nijanse kao i auto. Znam i koja je, jedna ljetna iz HM-a koju sam i ja htjela, ali više nije bilo mog broja. 

 

Imala je i lijepu frizuru - valove.

 

Taman za početak radog tjedna - bio je ponedjeljak, oko podne, a ona je imala još 2 sata do početka smjene. 

 

Taman dovoljno vremena za otić skuhat ručak djetetu i pospremit ono što je upravo kupila u shopping centru u koji sam ja tek dolazila.

 

Banane, jabuke i neki jogurti.

 

Sjećam ih se jer su stajali u prozirnoj vrećici na suvozačkom mjestu.

 

Vani je preko 30 stupnjeva jer je 24.7., ali oblačno je pa barem sunce ne prži kao inače.

 

Nije ih stavljala u gepek (nemrem reć prtljažnik, osjećam se prljavo ako to kažem) jer ima 5 minuta autom do doma.

 

IMALA je 5 minuta autom do doma, sad ima malo više jer se skucala u mene na način da sam se ja skucala u nju.

 

Zvučalo je dosta loše.

 

Gužvanje lima uvijek zvuči loše.

 

Zabila sam joj se u suvozačka vrata. 

 

Brzinom od 10 na sat, ali svejedno - zajašila sam joj guzicom o bok i sad su nam auti crno-crveni tetris.

 

Ja u njoj.

 

Ona u meni.

 

Justin u zvučniku.

 

Sad ćemo se poklat.

 

Ja sam joj se zabila u auto, sad će mi krenut psovat familiju do ulice Andrassy u Budimpešti i nazad.

 

Još kad vidi da sam ona glupača s televizije koja je kao neka navodni znak prstima IIIIINFLUENCERICA, BLOGGERICA neka, najebala sam.

 

Dat će me u novine.

 

Stavit će me na statuse.

 

Pojest će mi kasko.

 

Ide prema meni.

 

Ja idem prema njoj.

 

Moja frendica Saša sjedi na suvozačkom i stišava Justina.

 

Skinut će mi glavu.

 

Crvena, jer sam joj se zabila u “ovo auto” - jel kažu i u Zadru za auto “ovo”? Ne znam.

 

Skinut će mi glavu i Saša jer smo jedva čekale popit kavu a sad ćemo samo popit probleme.

 

Skinut će mi ju i Sašina mama jer čita ovo i misli da sam joj skoro ubila dijete, pa ovim putem svečano obećajem da nisam i nikad ne bi, prije ću ju ubit hranom nego u prometu. 

 

Crvena gleda svoj auto.

 

Pa mene.

 

Pa moj auto.

 

Pa opet svoj.

 

To je to, saćedami jebe majku.

 

Pojest će me.

 

Moža će pojest i Sašu.

 

“Dobar daaaan!” - pokušam ja onako fino, kao kad prvi put dolaziš kod roditelja od dečka pa kažeš taj jedan umiljati dobardaaan koji skriva da si sposobna tom istom dečku reć “poklat ću ti familiju” kad pojede TVOJU čokoladu na koju si računala a nije kupio novu.

 

“Boooook!” - kaže ona meni još simpatičnije nego ja njoj, kao da misli da se ona zapravo stvarno skucala u mene pa mora glumit da je draga da ja njoj ne jebem mater.

 

“Jeste dobro?” - pitam ju još ljubaznije.

 

“Jesam, a vi?” - kaže ona glasom topline kakaa.

 

Ovo sad već zvuči kao da nam je drago što se vidimo.

 

“Oprostite, nisam gledala, stvarno mi je žao” - krenem ja jer piše u Bibliji i kod Gibonnija da moraš reć OPROSTI kad zajebeš.

 

“Ma doooobro, pa niste namjerno, dešava se” - kaže ona i ja si mislim kod koga kupuješ tu drogu i jel imaš za prodat?

 

Pogledale smo štetu.

 

Nije strašno.

 

Meni se malo sjebao branik, ona će malo morat izravnat vrata.

 

“Šta se sad radi?” - pitam ja nju.

 

“Papiri od osiguranja” - kaže ona.

 

“Jasno, normalno, oprostite, malo sam zbunjena, ne zabijam se u ljude svaki dan” - smijemo se jer sam glupa.

 

Zove muža da mu javi što je bilo.

 

Evo sad sam najebala.

 

Ona je super, ali muž će mi sad preko telefona vratit za svaki njen “ma nije bed.”

 

Ljudi su agresivni u ovakvim situacijama.

 

Ona mu smireno objašnjava kaj je bilo.

 

On je isto smiren, kao da ovo rade svaki tjedan.

 

Upozorava ju da mi uzme osobnu, da ne pobjegnem.

 

“Ma neeeće ona pobjeć, a i znam ju, ona je kuhala na televiziji, ne može se sakrit” - namigne mi i smije se.

 

Odlazimo skupa u osiguravateljsku kuću.

 

Ja vozim za njom jer nemam pojma di je osiguravateljska kuća u Zadru, nisam očekivala da će mi ikad trebat.

 

Slikamo aute, dijelimo i slike koje smo napravile na mjestu nesreće.

 

Ispunjavamo sve papire.

 

Zajebavamo se. 

 

Crtamo tijek nesreće na komadu papira.

 

Ja se rugam svojoj nesposobnosti crtanja.

 

Ispričavam joj se jer sam joj sjebala ponedjeljak.

 

Ona me smiruje i kaže da nije strašno - i dalje će stići odnijeti stvari doma i napraviti ručak djetetu.

 

Rižoto s tikvicama, njih je kupila preko vikenda.

 

Ispričavam joj se i zbog namirnica koje joj trunu u autu zbog vrućine.

 

I tu me smiruje, kaže da su to samo banane, a jogurti “šta sad”.

 

Potpišemo izjave o sudaru i vraćamo se svaka u svoj auto.

 

Ona će svoj popraviti sljedeći tjedan, ja svoj kad dođem u Zagreb.

 

Pozdravljamo se, a ja joj se zahvaljujem na svemu.

 

“Baš mi je bilo drago!” - kažem.

 

“I meni” - kaže ona i pruža mi ruku.

 

Izljubimo se i smijemo se jer se takve stvari ne govore nakon sudara.

 

Nakon sudara se pičkara i droljari i kurvari, seljačinari i šupčari, ne kaže se “baš mi je bilo drago!”

 

Nakon sudara se prijeti šakama, ili barem bezobrazno ispituje stvari tipa “di gledaš?” i “ko je tebe učio vozit?”

 

A ja nakon sudara imam novu dragu poznanicu u Zadru.

 

“Vi ste najugodnija osoba u koju se čovjek može skucat” - rekla sam joj dok mi je par sati kasnije u ruku stavljala testere parfema.

 

Oblaci koji su u podne, kad sam ju udarila, bili dovoljno dobri da spriječe sunce koje bi inače spržilo banane su u međuvremenu zauzeli cijelo nebo.

 

Sad je već bilo 5 popodne, a Zadru je prijetila siva kiša.

 

Saša i ja smo nakon osiguravajuće kuće odradile plažu i na povratku stale u drugi shopping centar.

 

Ušle smo u jednu drogeriju kupit grickalice jer smo znale da ćemo zbog kiše večer provest u stanu.

 

Dok smo birale izmešu gumenih cocacolica i kiselih crva, iza sebe sam čula “Boooook Andrea!”

 

Okrenula sam se, a ispred mene je stajala Crvena.

 

Imala je široki osmijeh na licu, kao da joj danas nitko nije nimalo zakomplicirao dan, a kamo li osoba koja stoji ispred nje.

 

Zagrlile smo se i počele pričat o sudbini, serendipityu i ostalim stvarima koje se spominju u ovakvim situacijama.

 

Sasvim slučajno, našla sam se u drogeriji u kojoj sasvim slučajno radi žena u koju sam se sasvim slučajno skucala par sati prije.

 

“Ovo je bio najljepši sudar u mom životu” - govorila sam dok sam u vrećicu pospremala svoje nove testere parfema.

 

Fakat je.

 

Sudar za preporučit.

 

Moglo je bit neugodno, ljudi se mlate i samo kad ih prestigneš na cesti, a di neće zbog ovakvih stvari.

 

Mogle smo se poklat.

 

Derat se.

 

Svađat.

 

Prijetit.

 

To sa sudarima često dolazi u paketu, pogotovo kad osoba koja je kriva i zaljubljena u svoju nepogrešivost tvrdi da nije.

 

Kad se odmah ide na nož.

 

Da je samo jedna od nas umjesto onaj razdragani “dobar daaan” krenula agresivno, sve bi bilo drugačije.

 

Možda bi se stvarno poklale.

 

Ali nismo - umjesto toga smo se ponašale kao odrasle osobe koje si međusobno žele dobro.

 

Ja sam bila svjesna da sam sjebala, ali još puno važnije od toga - ona je bila svjesna da nisam namjerno išla sjebat njezin dan.

 

I to je bilo sasvim dovoljno.

 

Kad se tak ponašaš, događaju se čuda.

 

Možeš doživjet ugodan sudar.

 

Pretvorit neugodan susret u početak smiješnog poznanstva koje sa sobom nosi i testere parfema.

 

Ili ako ništa drugo, kad ne misliš da je sve što netko napravi namjeran i bezobrazan napad na tebe, a sva sranja koja ti napraviš dolaze uz “nisam ja kriv”, možeš dopustit da te osoba na cesti prestigne ako želi, bez da ju prebiješ.

 

Ili da te cura ostavi ako želi, bez da ju ubiješ.

 

Za to nije važno jesi li muško ili žensko, jesi li iz Hrvatske ili Bosne.

 

Važno je samo da nisi kreten.

 

Samo kreteni misle da nikad nisu u krivu i u svemu što naprave traže “ALI.”

 

To je jednostavnije za ego.

 

Ali tako nikad ne naučiš ništa, samo se svađaš i postaješ još veći kreten.

 

I nikad ne dobiješ besplatne parfeme.

Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitajte OVDJE!