Foto: Index, Hina
Video: Dario Dalmacija/Index

Priča oko odlaska Igora Tudora samo tri dana prije početka proljetnog dijela prvenstva savršeno opisuje u kakvom stanju se nalazi splitski klub. Nije Tudor bio kruha gladan poput većine naših trenera pa da je po svaku cijenu morao sjesti na užarenu klupu Hajduka i to baš u možda njegovoj najtežoj situaciji od samog osnutka. Najmanje što mu je u životu bilo potrebno, bio je angažman u kaosu Poljuda. Mogao je mirno sjediti na rivi, piti makijato, raditi sve ono što radi prosječni protagonist pjesama T.B.F.-a i uživati u plodovima svoje fantastične igračke karijere u suncem okupanom Splitu.

Međutim, nije htio. Izazov ili dišpet, posve nebitno. Nije Tudor bio blesav i dobro je znao u što se upušta. Neimaština, ponižavanja, srozavanje ugleda Hajduka, sve su to bili teške stvari na koje je Tudor bio navodno spreman, no, kako vidimo, nije izdržao. Sjećamo se njegovih izjava s početka trenerske avanture na Poljudu. Papagajski je ponavljao kako su svi svjesni da novca nema, da ova uprava čini sve što može da bi izvukla stvari, kako treba biti strpljiv i kako treba raditi s onim s čim se ima. I doista, Tudor je imao viziju i znao je što treba napraviti i s 'bofl' robom koju je najčešće imao u rukama. S kvalitetom limitiranom momčadi igrao je za domaće prilike dopadljiv nogomet.

Također, u isto to vrijeme Tudor je znao i s navijačima. Prisjetimo se euforičnog trčanja u zagrljaj Torcidi nakon pobjede u posljednjim trenucima protiv Dragovoljca te suza nakon potpisivanja novog ugovora. Međutim, od emocija se ne živi. Čak ni u emotivnom i strašću nabijenom podneblju kao što je splitsko. Vrlo brzo je Tudor krenuo sa svojim lutanjima. Vrlo brzo su na svijetlo dana isplivali njegov ego, britak jezik i nedostatak samokritičnosti.

Također, vrlo brzo je Tudor zaboravio na svoje riječi s početka priče i počela su rogoborenja i gunđanja oko kvalitete kadra kojeg ima na dispoziciji. Uz to, Tudor je počeo povlačiti neke nerezonske i čudne poteze i u samoj momčadi. Neke igrače poput Kiša nije ni želio u svlačionici (bez obzira što taj isti Kiš zabija u svakom klubu gdje ga pošalju na posudbu), nekih se igrača, poput Andrijaševića ili Bencuna, u čiji se talent nedugo prije kleo, naprosto riješio, neke je poput Bašića ili Malokua neobjašnjivo marginalizirao, a s ostatkom momčadi se nerijetko poigravao. Igra je patila, rezultata nije bilo, a samim tim ni bezuvjetne podrške Torcide. A kad nje nema, onda je jasno što slijedi. Toga je očito bio svjestan i Tudor.

Pobjeda i poraz godine: Ništa ne boli kao slavlje Dinama na Poljudu

Daleko su vremena kada je "Majstor s mora" pisao posljednje velike europske uspjehe, a i prošle godine europska jesen ostala je nedosanjani san. Hajdukovo ime je izblijedjelo s europske nogometne mape, a navijači moraju strepiti i protiv protivnika za čije su ime prvi put čuli uglavnom tek onda kad ih je spojio ždrijeb. Tako je bilo i ovo ljeto kad je Hajduk muku mučio s kazahstanskim Šahterom iz Karagandyja.

Nakon očajne igre u prvom susretu Karagandyju u kojem su kazahstanski amateri pobijedili 4:2, Hajduk je od prve minute na Poljudu krenuo na sve ili ništa. Hajduk je u 14. minuti poveo sjajnim pogotkom Tina Svena Sušića na asistenciju Anđelkovića, primio je loptu na 18 metara, leđima okrenut suparničkim vratima, okrenuo je svog čuvara i ljevicom precizno pogodio gornji desni kut Šahterovih vrata. U 36. minuti prepuni Poljud je eksplodirao u euforiji kada je Maglica zabio za 2:0. Točku na i stavio je Sandro Gotal u 90 minuti. Iskoristio je otvoren prostor, pretrčao s loptom više od 50 metara i smireno poslao loptu pokraj nemoćnog Mokina te tako potvrdio Hajdukov prolaz u završno pretkolo Europske lige, u kojoj je Dnjpro ipak bio bolji (1:2, 0:0).

Najteži poraz u posljednjih godinu dana upisali su "Bijeli" protiv najvećeg rivala. Posljednjeg dana kolovoza dočekali su Dinamo na Poljudu u sedmom kolu i u slučaju pobjede bodovna razlika bi bila dostižna tri boda. Hajduk je počeo fantastično i nakon 50 minuta vodio je 2:0. Bijele je u vodstvo fantastičnim pogotkom doveo Tino-Sven Sušić, koji je u osmoj minuti s desne strane pogodio suprotne rašlje. Vodstvo domaće momčadi udvostručio je Milić, koji se sjajno snašao nakon gužve u Dinamovom kaznenom prostoru.

Dinamo je izgledao potpuno nemoćno i razbijeno. Poljud je slavio pobjedu nad najvećim protivnikom, jer malo tko je tada mogao pretpostaviti što će se do kraja dogoditi. Najprije je Duje Čop smanjio u 71. minuti kada je dobrom reakcijom ugurao u mrežu ubačaj Soudanija, a Alžirac je asistirao i u sudačkoj nadoknadi, najprije Čopu za 2:2, a onda u petoj minuti nadoknade i Henriquezu za veliko slavlje Modrih i potpuni šok na Poljudu.

12. igrač

Važna je godina iz Torcide, koja je preko udruge Naš Hajduk dobila priliku sudjelovati u politici kluba. Dugovi su smanjeni, ali problemi, koje su godinma gomilale bivše uprave, su preveliki da bi nestali u samo par mjeseci. Izuzev transfera, koji su izostali, navijači su jedini pravi izvor prihoda splitskog kluba. Odazivom na tribine, pa i kod upisa u Naš Hajduk nisu razočarali, a ulaznice su se kupovale i iz inata, čak i kad zbog kazni navijači ne bi smjeli na stadion.

Demokratizacija Hajduka veliki je plus za Torcidu, kao i organizacija "ustanka" na Rivi, pomoći potopljenoj Slavoniji ili "diverzija" u Monacu na UEFA-inom ždrijebu, ali čini se da za svaki korak naprijed ide i jedan unatrag. U isto vrijeme dok se bore protiv negativnosti u domaćem nogometu i represivnih anti-navijačkih mjera, Hajdukovi su navijači stigli pokazati i ružno lice. Tako su demolirali stadion u Dugopolju na utakmici s Rijekom, sukobili se s Armadom, više puta i s BBB-ima, nerede su radili i na pripremama u susjednoj BiH, a zbog baklji, parola i transparenata koštali su klub barem godišnje plaće za jednog boljeg igrača.

Kako će izgledati 105.?

U Hajdukovom svijetu godina je dug period, ali opet prekratak za drastične promjene iznutra. Ne zna se ni tko će sutra sjediti na klupi, a nagađati kako će Hajduk dočekati 105. rođendan graniči s nemogućim.

Dugovi se smanjuju, troškovi su svedeni na minimum, vidljiv je pomak prema politici stvaranja vlastitih igrača, ali zabrinjava brzina i lakoća kojom se klub odriče svojih talenata koji bi trebali bti ključ stvaranja budućeg "velikog Hajduka". Za to je potrebno i nešto novca te stručni kadar koji će znati izvući više od onog što ima na raspolaganju. Borbe s vjetrenjačama za zelenim stolovima nisu utakmice koje Hajduk može dobiti, barem ne sam i ne u ovom trenutku. Sve dok opskurni likovi koji vladaju hrvatskim nogometom imaju prešutni blagoslov politike i istražnih organa, Hajduku je bolje da se koncentrira na bitke na travnjaku, gdje još ima nekakvog utjecaja.