KAD se ozbiljno priča o nogometu, rijetko tko će posegnuti za nogometnim pričama koje su se odvijale na prostoru Sjeverne Amerike, no priča o osvajanju naslova prvaka NASL-a (North America Soccer League) 1976. Toronto Metros-Croatije toliko je posebna, da je se sjetio i britanski Guardian i posvetio joj veliki prostor.

 

 

Liga je u ono vrijeme bila isključivo protiv da klubovi posežu za prefiksima koji bi implicirali etničku pripadnost (Croatia), međutim, kako novac radi čuda, popustila je jer su Croatiju preuzeli ljudi koji su mogli financijski stabilizirati klub koji je bio pred gašenjem. Uz to, Liga je zažmirila na jedno oko i jer je smatrala da joj mala i kvalitetom limitirana momčad kanadskih Hrvata ne može predstavljati nikakav problem. Naslovi i trofeji su, smatrali su čelnici Lige, rezervirani za velike i bogate klubove, nikako za anonimne klubove s jakim nacionalnim pečatom.

 

 

''Znali smo da je Liga oštro protiv etničkih imena klubova, međutim, sreća da je ista ta Liga bila još u povojima i nije su mogla priuštiti izbacivanje niti jednog kluba, posebice zbog jednog tako banalnog razloga. Nije im se to sviđali, ali morali su prihvatiti našu ponudu'', izjavio je branič Croatije Damir Sutevski.

 

Dakle, Liga je dopustila Croatiji da se natječe, a ona je pod tim imenom nastupala samo četiri godine, no i taj kratki period bio je dovoljan da se ostvari čudo te da se osvoji naslov prvaka.

Sedamdesete godine bile su zlatne godine sjevernoameričkog klupskog nogometa. Američki biznismeni shvatili su moć i snagu nogometa i nisu štedjeli novac da bi u NASL doveli neke od najvećih zvijezda. Sve je počelo s Peleom, koji je za silan novac odustao od mirovine i postao igrač New York Cosmosa, a njegov put slijedili su i Franz Beckenbauer, Carlos Alberto, Johan Cruyff, Bobby Moore, Iko Buljan te mnogi drugi.

 

Croatia novac za dovođenje takvih igrača nije imala, međutim, čelnici kluba smislili su način na koji će skupiti sredstva za dovesti nekoliko kvalitetnih igrača koje će predvoditi ni manje, ni više nego slavni Eusebio.

 

 

Način na koji je klub prikupljao novac, zaista je specifičan. Te 1976., klub je bio pred financijskim kolapsom, novca nije bilo i prijetio je raspad momčadi. No, kako je najveći broj navijača kluba pohodio nedjeljne mise u crkvi Our Lady Queen of Croatia, upravo tamo su se skupljali prilozi za plaće igračima, a isplata se vršila u podrumu crkve.

 

''Tih dana ste mogli vidjeti desetke tisuća dolara na hrpama u podrumu crkve. Posebno pamtim dan kad je prikupljeno više od 10 tisuća dolara, što u novčanicama, što u čekovima, za poznatog braniča iz Hrvatske Filipa Blaškovića'', rekao je novinaru Guardiana neimenovani izvor, a tadašnji svećenik u crkvi Our Lady Queen of Croatia Otac Gjuran je 1977. izjavio ovo:

 

"Crkva nikada direktno nije davala novac za momčad, ali svi smo navijali i živjeli za Metros-Croatiju".

 

''Način plaćanja bio je baziran na europskim standardima. Imali smo redovnu plaću i posebne bonuse za svaku pobjedu. Navijači su novac skupljali za dolazak najboljih igrača, a njega smo mi onda dijelili u svlačionici'', objasnio je Sutevski i prisjetio se kako je svaki igrač kluba dobio bonus od 1000 do 1500 dolara po utakmici:

 

''Naravno, kako smo izborili play-off, ti bonusi su porasli i bili su sve veći i veći. Poseban motiv za nas igrače bila je spoznaja da su ti naši navijači izdvajali svoj teško zarađeni novac da bi mi igrali. Zaslužili su da pobjeđujemo za njih.''

 

Bilo kako bilo, najbolji strijelac SP u Engleskoj 1966 i jedan od najboljih igrača svog vremena, Eusebio stigao je u Toronto i obukao je dres s šahovnicom na prsima. Ipak, unatoč tome, momčad je i dalje morala riješiti neke interne probleme.

''Kako smo ostali normalni nakon te sezone nitko ne zna. Te smo sezoni imali spoj briljantnosti i totalne katastrofe. Ipak, sabrali smo se i pronašli onda kada je to bilo najpotrebnije, kada nam nitko nije davao nikakve šanse", rekao je tadašnji direktor kluba Aldo Principe.

 

Početak te pobjedničke sezone nije bio nimalo pobjednički. Momčad je bila u strašnoj krizi, a u jednom trenutku punih sedam utakmica nije znala kako zabiti gol. Također, ono što je remetilo mir i stabilnost u ekipi, bila je netrpeljivost između Eusebija i legendarnog trenera Ivana Đalme Markovića. Razlozi svađi nisu poznati, no kap koja je prelila čašu bila je Markovićeva odluka da Eusebio protiv Peleovog Cosmosa bude na klupi. Croatia je tu utakmicu izgubila 3:0, a Marković je morao otići. Naslijedio ga je Marijan Bilić i od tog trenutka uslijedila je renesansa u igri kanadskih Hrvata.

 

 

Croatia je regularni dio sezone završila s omjerom 15-9 i na mala vrata su se ukrcali u doigravanje, no tamo su redom padali svi. 

 

Najprije veliki rival Rochester Lancers (2:1),zatim Chicago Sting (3:2 nakon jedanaesteraca), onda Tampa Bay Rowdies (2:0), te na koncu, najveći favorit Lige Minnesota Kicks (3:0).

 

Eusebio, unatoč činjenici da je imao ozlijeđeno koljeno, pokazao je te sezone o kakvoj klasi se radi, i njegovih 16 golova u 21 nastupu donijeli su Croatiji povijesni naslov.

 

''Mnogi igrači su ga se bojali jer su znali da on nije samo igrač, on je bio legenda. Njegov udarac, dribling, dodavanje, nešto nevjerojatno'', rekao je Sutevski o Eusebiju, a za kraj ove neobične i zanimljive priče, možda je najbolje citirati Georga Simcicha, generalnog menadžera kluba:

 

"Naš su uspjeh prozvali čudom. Što je tu bilo čudo? U redu, nismo imali marketing poput New Yorka, Tampe ili Minnesote, pa što? To nije ni najmanje utjecalo na izvedbu na travnjaku. Ti klubovi su imali novac, mi smo imali momčad.''